Otpuhujem te iz stvarnosti kao imaginarni dim cigarete jer više ne pušim...
i vidim te u ormaru čija široka krila zatvaram i spuštam se s tavana.
Gledam tvoje lice u kamenu koji tone na dno bare i zamišljam ga kako
dotiče dno navlačeći muljnu zavjesu na prozor naše ljubavi... Blijediš.
Blijediš kao što je svijet nekad blijedio u tvom zagrljaju,
i tiho nestaješ kao svaki problem što je nestajao pod pokrivačem naših snova
u našoj kupoli satkanoj od svemirske prašine koja bi ostala netaknuta taman da se cijeli svijet urušava...