POVIJESni

Klingonci (Klingonski: tlhIngan;) su izmišljena ratnička rasa u Star Trek svemiru. Pojavljuju se kao antagonisti u Star Trek: Originalna serija (TOS) i kasnije u svih pet 'spinoff' serija, konačno postajući nevoljko saveznici u Ujedinjenoj Federaciji Planeta.
Izmislio ih je pisac Gene Coon, Klingonci su se pojavili po prvi put u episodi "Errand of Mercy" (1967.). Dobili su ime po naredniku Wilburu Clinganu, koji je služio zajedno s tvorcem Star Treka Gene Roddenberryjem u Los Angeles Police Department-u. U originalnoj seriji, konflikt između Federacije i Klingona bio je alegorija tada aktualnom Hladnom ratu tenzije između SAD-a i sada propalog SSSR-a. Star Trek: The Next Generation nastavio je prikazivati Klingonce kao ratnički nastrojenu rasu, ali blago baziranu na bushido borcima, feudalni vojni Japanski kod ponašanja, koji cijeni čast više od života.
Vanjski izgled

"Klingonci"Grubo humanoidnog izgleda, Klingonci tipično imaju duge i obilate gotovo 'grivaste' kose, a brkovi i brada uobičajeni su za muškarce. Najistaknutija im je odlika možda nabrazdano čelo. Ove zanimljive, koštane strukture i uzorci koje tvore odražavaju se i na nosu i uzduž kičmenog dijela leđa. Uzorci, vidljivi također i na stopalima i leđima, variraju od obitelji do obitelji. Manje su izraženi kod individua sa miješanim porijeklom, kao kod K'Ehleyr ili B'Elanne Torres.


Anatomija
Serija je razradila nekoliko referenci na Klingonsku anatomiju. Većina klingonskih tjelesnih odlika zasniva se na "rezervnim" dijelovima tijela i organima, kao rezervni želuci, pluća, jetra, srce s osam komora (iako "Star Trek Medical Reference Manual" prikazuje samo tri), i dvadeset i tri rebra. Ovo čini klingonce izuzetno izdržljivima. Rebra su im isprepletena, zubi obično naoštreni, s višestrukim rubovima.

Spock jednom navodi kako Klingonci nemaju suzne kanale, mada Klingonski mit navodi kako je Kahless jednom ispunio ocean svojim suzama. Klingonci imaju očekivani životni vijek najmanje 150 godina, ali tipični muškarac klingonac umire mlad u bitkama i ne od starosti.


Krv
Star Trek VI: Neotkrivena zemlja opisuje klingonsku krv kao ružičastu, ali u svim drugim slučajevima, za njihovu se krv navodi da je crvena, kao i ljudska. Redatelj Nicholas Meyer objašnjava na DVD komentaru da je razlog za ovo to što bi inače (da je krv bila crvena) film morao biti stavljen u kategoriju za gledateljstvo iznad 18 godina u SAD-u. Kako više nije nalikovala na krv čovjeka, cenzura je odobrila da film bude stavljen pod kategoriju "za sve uzraste".

Broken Bow iz serije Enterprise indicira i to da Klingonski eritrociti sadrže DNA, za razliku od njihovog ljudskog ekvivalenta.


Planet porijekla
Qo'noS je klingonski planet, izgovara se Kronos. Klingonsko Visoko Vijeće, vlada Klingonskog Carstva, nalazi se u First Cityju na Qo'noS-u. Qo'noS je opisan kao zeleni planet, kad se gleda iz orbite. Ima ogroman kontinent i veliki ocean, jako nagnutu os koja izaziva silovite promjene godišnjih doba, turbulentnu atmosferu i ekstreme vrućeg i hladnog vremena. Oko 14. stoljeća Qo'noS je pretrpio invaziju Hur'q-a. Prvi put ljudi dolaze na planet 2151.

Planet je imao mjesec Praxis do 2293. kad je uništen u eksploziji (Star Trek VI: The Undiscovered Country). Praxis je bio glavni pogon za proizvodnju energije za Klingonsko Carstvo prije negoli je uništen. Kad je eksplodirao, izazvao je strašne ekološke posljedice za Qo'noS. Kao rezultat, Klingonci su započeli s mirnim rješavanjem krize i suradnjom s ostatkom galaksije - što je na poslijetku rezultiralo formalnim udruživanjem s Ujedinjenom Federacijom Planeta.


Jezik
Klingonski jezik (tlhIngan Hol u Klingonskom), je izmišljeni jezik kojeg govore Klingonci u svemiru iz serije i filmova Star Trek.

Osnovne zvukove (zajedno s nekoliko riječi) je izmislio James Doohan za Star Trek: The Motion Picture. Tada je ovaj jezik prvi put uporabljen u filmu. Prije toga, Klingonci su uvijek govorili Engleski. Iako, s obzirom na postojanje tzv. univerzalnog prevoditelja, može se uzeti da je Engleski koji čujemo ustvari prevedeni Klingonski.

Sam jezik je stvorio lingvist Marc Okrand, koji ga je bazirao na zvuku i riječima izmišljenih od strane Doohana. Doohan je također izmislio i prve Vulkanske "riječi" koje je bilo moguće čuti u originalnoj seriji. On je napisao i knjigu The Klingon Dictionary, u kojoj razrađuje gramatiku sintaksu i vokabular.

Klingonski se povremeno koristi i izvan konteksta Star Treka. Npr. "Pocket Books" je izdao i Klingonski "prijevod" Hamleta na Klingonski nakon izlaska Star Trek VI: The Undiscovered Country.
Vlada

Od 2369., Klingonski narod injihovo interstelarno carstvo postali su podanici oligarhije koju predstavlja Klingonsko Veliko Vijeće i glavni član car, iako je u prošlosti uloga cara bila s daleko većim stupnjem moći. Klingonska politička država naziva se Klingonsko Carstvo, iako je ime "Klingon Imperial Empire" ("Klingonsko Imperijalno Carstvo") isto upotrebljavano, to je na kraju ipak odbačeno kao pretjerano

Akad

Akad (sumer. Agade; heb. ĐŰÓ ’Akkad) je ime drevnoga grada i pokrajine u sjevernoj Mezopotamiji, između gradova Sipar i Kiš, u današnjem Iraku, vjerojatno oko 50 km jugozapadno od središta Bagdada.
Na vrhuncu svoje moći bio je između 24. st. i 22. st. p.n.e. Ugledu Akada zasigurno je pridonio kralj Sargon Akađanin (23. st. p.n.e.), kojemu je bio prijestolnica, kao i njegovim nasljednicima sve do u 22. st. p.n.e. i uspona Babilonije.

Povijesni izvori
Sumerski tekst iz 3. tisućljeća, poznat kao Akadsko prokletstvo, donosi legendu o uništenju grada. Akad se povremeno spominje i u kasnijoj mezopotamskoj književnosti. Ime mu je ostalo živjeti u službenom nazivu Babilonije, kao »Zemlja Sumera i Akada«, te u nazivu za akadski jezik, što je običaj još iz babilonskog doba, kad su se tako nazivale semitske inačice sumerskih tekstova.

Sam grad do danas nije pronađen.

U Bibliji
Akad se spominje u biblijskom izvještaju u Knjizi Postanka, gdje se navodi kao jedan od Nimrudovih gradova (usp. Post 10,10).

Akadsko carstvo

Akadska država ili Akadsko carstvo naziv je za državu koja se od 23. st. p.n.e. razvila oko grada Akada u Mezopotamiji

Akađani su prvobitno bili nomadski narod koji je živio u središnjem dijelu Mezopotamije. Sargon Akađanin, vojni zapovjednik u vojsci grada Kiša osvojio je područje Sumera oko 2370. pr. Kr. Na obali Eufrata dao je sagraditi novu prijestolnicu, grad Akad, s kraljevskom palačom i hramovima posvećenim svojoj zaštitnici, božici Ištar. Njegovim daljnjim osvajanjima stvorena je Akadska država, dotad najveća država na Bliskom istoku, koja se prostirala od Perzijskog zaljeva na jugu do planinskog lanca Taurus na sjeveru, te od Zagorskog mora na istoku do Sredozemnog mora na zapadu.

Akađani su preuzeli dotadašnju kulturu Sumerana i klinasto pismo, ali glavni govorni jezik južne Mezopotamije postao je akadski koji, za razliku od sumerskog, pripada skupini semitskih jezika.

Najpoznatiji vladar Akadske države bio je Sargon Akađanin. Nije se brinuo samo za politički i teritorijalni procvat države nego je razvijao poljoprivredu, trgovinu itd. Nakon razdoblja vladanja njegovih nasljednika, slijedi prilično nagla propast označena vlašću Gutejaca, a potom, na prelasku iz 3. u 2. tisućljeće p.n.e., i početkom prevlasti Babilonaca i osnutkom Babilonskog carstva.

Bitka kod Siska odigrala se 22. lipnja 1593. oko sisačke renesansne utvrde, danas poznate pod nazivom Stari grad, što ga je, na ušću Kupe u Savu, 1544. počeo graditi Zagrebački kaptol u svrhu obrane Hrvatskoga Kraljevstva.



Nakon što je turski sultan Murat III. godine 1590. sklopio mir s Perzijom, počeli su upadi Turaka prema zapadu, sve do Kranjske, Štajerske i Koruške. Njemački car i hrvatsko-ugarski kralj, Rudolf II., poslao je, stoga, izaslanike u Carigrad koji su 29. listopada sklopili primirje koje je trebalo trajati 8 godina. Ipak, pod pritiskom vojničkih krugova na svome dvoru, Murat je sljedeće godine za zapovjednika svojih jedinica u tom području postavio beglerbega Hasan-pašu Predojevića, poznatoga po borbenosti na svojim pohodima.

Nakon nekoliko pobjeda hrvatskoga bana Tome Bakača Erdödyja, bosanski je beglerbeg ipak uspio osvojiti Bihać, a Hrvatska je doista bila svedena na "ostatke ostataka" (lat. reliquiae reliquiarum). Turci su se počeli okupljati kod Petrinje, koja je ranije bila spaljena odlukom Hrvatskog Sabora, te su se ondje utaborili na lijevoj obali Kupe, podižući utvrdu Yeni Hisar. Tako su se našli nasuprot pokupske obrambene crte, gdje se, između Karlovca (podignut 1579.) i Siska nalazio niz manjih utvrda.

Zbog vojnih neuspjeha, na čelo kršćanske vojske postavljen je Ruprecht Eggenberg, a 27. travnja 1593 proglašena je odluka o upućivanju zemaljskih vojski prema Vojnoj krajini.

Turci su svoje snage počeli pokretati već početkom lipnja. 14. lipnja osvojili su Drenčinu, a dan kasnije opkolili su sam Sisak s otprilike 12.000 ratnika. Na vijest o pokretu turske vojske, kraj Svete Klare kod Zagreba okupilo se oko 5.000 boraca hrvatske, krajiške, koruške i kranjske vojske kako bi se uputili prema Sisku, gdje je bilo samo 800 boraca pod zapovjedništvom kanonika Blaža Đuraka i Matije Fintića. U toj je združenoj kršćanskoj vojsci Nijemcima zapovijedao vojvoda Ruprecht Eggenberg, Hrvatima ban Toma Bakač, a Slovencima karlovački general Andrija Auersperg.

22. lipnja stigli su do Siska predvođeni banom Erdödyjem, te se između Kupe i Save sukobili s Turcima koji su se prethodno bili prebacili s desne na lijevu obalu Kupe. Ovaj prvi napad izvele su hrvatske snage. Nakon što su ih Turci djelomično odbili, slovenski i njemački strijelci odbili su turski protunapad, te pritisli Turke, koji su se morali povući prema Kupi. U međuvremenu je sisačka posada izašla iz utvrde i zauzela mali most kojim se prelazilo na desnu obalu Kupe, te je tako Turcima zatvorena odstupnica. Nije im stoga preostalo ništa drugo, nego da pokušaju preplivati rijeku i tako naći spas. Mnogi su se pritom utopili, a među njima i Hasan-paša Predojević. Ostatak se Turske vojske razbježao, ostavljajući za sobom naoružanje i namirnice.

Ta je bitka bila i povod ratu što su ga 17. srpnja Turci objavili Habsburškoj Monarhiji (tzv. Dugi rat, 1593.-1606.). Za toga su rata Turci 28. kolovoza ipak osvojili Sisak, ali je nakon godinu dana oslobođen.

Unatoč tome, bitka kod Siska bila je prekretnica koja je naznačila zaustavljanje turskog prodiranja dalje u Europu, a imala je i osobiti psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici. Europu je ubrzo obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske pohvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II.

U Muzeju grada Rijeke postavljena je izložba fotografija ruševina i obnove, "Rijeka nakon 3. svibnja 1945.". Izložba je priređena u suradnji s Udrugom antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke, a prikazuje velika materijalna razaranja koje je Rijeka pretrpjela tijekom Drugog svjetskog rata.

Ova dokumentarna izložba fotografija prikazuje kako je izgledala Rijeka netom nakon oslobođenja 3. svibnja 1945. godine.
Naime, Rijeka i Sušak pretrpjeli su tijekom Drugog svjetskog rata velika razaranja. O izložbi su govorili Mladen Grgurić, autor postava, Dinko Tamarut u ime Udruženja antifašističkih boraca i riječki gradonačelnik Vojko Obersnel. Ravnatelj muzeja, Ervin Dubrović pozvao je sve građane koji imaju slikovne materijale iz tog razdoblja da ih ustupe muzeju kako bi se takvi vrijedni povijesni materijali sačuvali i u dogledno vrijeme mogao napraviti veći izložbeni projekt...

više na www.rijeka.hr

Godine 1566. sultan Sulejman I. kreće s više od 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da ovaj put osvoji Beč. Tako Sulejman I. dolazi do grada Sigeta da sredi "stare račune" sa sigetskim kapetanom. Zrinski (tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava) je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2 500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima: "Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!"

Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Nikoli Šubiću Zrinskom strelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 4. rujna, ali vezir Mehmed Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić i Lovro Juranić.

Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banja Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Gyura glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj IV., zet Baltazar Batthyanni i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.

To junačko djelo Zrinskog, ili kneza Mikule kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe, koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII, napisao je ovo: "Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu." Četvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu. Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Beč i Europu.

Nikola Zrinski ml. (1620.-1664.), unuk sigetskog junaka, hrvatski državnik i pisac, opisao je u svom epskom djelu pod naslovom "Opsada Sigeta" herojsku smrt svog djeda godine 1566., koja je ušla u sve povijesne anale 16. stoljeća. Spomenuta poema pisana je na mađarskom jeziku. Iako ju je pisao Hrvat, smatra se jednom od najvećih dostignuća rane mađarske književnosti.

Prva visokorazvijena civilizacija nastala u četvrtom tisućljeću prije Krista na području južne Mezopotamije. Podrijetlo Sumerana nije utvrđeno, ali prevladava mišljenje da su doselili sa sjevera i pomiješali se sa zatečenim stanovništvom.

U drugoj polovici četvrtog tisućljeća pr. Kr. nastali su u Sumeru prvi gradovi-države. Najpoznatiji su bili Uruk, Ur, Kiš, Nipur i Lagaš. Na čelu svakog grada nalazio se vladar zvan ensi (upravljač) ili lugal (veliki čovjek). On je bio vrhovni svećenik koji je u ime zajednice komunicirao s bogovima. Središte grada bio je hramski kompleks s dominirajućom građevinom četverokutnog tlorisa ziguratom na čijem se vrhu nalazio grad posvećen glavnom gradskom božanstvu, a služio je i kao zvjezdarnica. U sumerskim gradovima-državama sve zemaljsko smatrano je vlasništvom bogova. Najviše zemlje pripadalo je vladaru, a zatim hramovima. Ostali stanovnici (seljaci, obrtnici) bili su samo korisnici zemlje. Stanovništvo se u osnovi dijelilo na vladajući sloj, u koji je uz vladara i vjerodostojnike spadalo svećenstvo i činovništvo, te na seljaštvo i obrtnike. Robova je bilo malo i potjecali su iz ratnih pohoda, a pripadali su isključivo vladaru ili hramovima. Promatranje zvijezda u Mezopotamiji je imalo veliku važnost jer se na temelju njihova kretanja određivalo vrijeme nastanka poplave. Tako je nastao i prvi kalendar kojeg su izradili sumerski svećenici, a djelio je godinu na 12 mjeseci.

U Sumeru su bili cijenjeni umjetnost i umjetnički radovi, a osobito su bili vrsni sumerski zlatari, keramičari i staklari. No, glavna je djelatnost u Sumeru, kao i u cijeloj Mezopotamiji, bilo ratarstvo.

Smatra se da su Sumerani prvi počeli koristiti pismo jer su najstariji poznati zapisi nađeni u Sumeru. Prvotno je sumersko pismo bilo piktografsko i ideogramsko i imalo je više od 2000 znakova. Pisalo se zašiljenom trskom na glinenim pločicama. Postupno su se linije znakova oblikovale u manje grupe utisnutih crtica s jednim zadebljanim krajem. Kako takvi znakovi nalikuju na klin, pismo je nazvano klinastim pismom.

Pod pojmom stari vijek podrazumijeva se, najčešće, razdoblje od uvođenja pisma odnosno početka civilizacije (oko 3500. g.pr.Kr. u Mezopotamiji) do početka srednjeg vijeka (sredina petog stoljeća n.e.). Obično se pojam koristi samo za prostor oko Sredozemnog mora, uklučujući i Bliski Istok (sa Perzijom), ali često se uključuju i drugi dijelovi svijeta. Pojam antika, a naročito klasična antika, obuhvaća isključivo grčko-rimski stari vijek u razdoblju od 12. ili 8. stoljeća p.n.e. (ovisno o načinu razgraničavanja), pa do početka srednjeg vijeka (što ponovo nema čvrstu, jednoznačnu granicu). Tako je stari vijek širi pojam, a obuhvaća i razdoblje antike.

Početak starog vijeka smješta se u vrijeme oblikovanja pisma i starih orijentalnih carstava prednje Azije odnosno, Mezopotamije (Sumer, Akad (ili Agade), Babilonija, Mitanni, Asirija), Iranskog visočja (Elam, Medija, Perzija) i Male Azije/Anatolije (Hetitsko carstvo, Frigija, Lidija), kao i Egipta.

Kraj starog vijeka od prilike se poklapa s raspadom Rimskog carstva i državne tvorevine Sasanida u vrijeme seobe naroda i arapskih ekspanzija (propast Zapadnog rimskog carstva 476./480.; smrt Justinijana 565.; uništenje Sasanidskog carstva 651.). U novije vrijeme se dolazi do stanovišta da bi se prijelazno razdoblje između antike i srednjeg vijeka (od kraja 3. stoljeća do početka 7. stoljeća) moglo smatrati kao samostalno razdoblje kasne antike.