Ne razumijem pojam jednostavne osobe. I ne volim kad netko za sebe kaze da je "jednostavan". Sto znaci biti jednostavan? Pokoravati se okolini i slagati se sa svakim postupkom? Nemati svoj stav? (Ili?)
Nitko nije jednostavan i nitko nije kompliciran. Sasvim. I nitko to nije spoznao,jos uvijek. Evo,ja npr. svaki dan otkrivam neke nove situacije u kojima sam iznenadujuce jednostavna. I one u kojima sam ocekivano komplicirana.
(...)
Izuzetno dobro pamtim svaki osjecaj koji sam imala prilike dozivjeti. Bas svaki. I neizvjesno uvijek ocekujem jednako.
A iznenadim se kad boli. A postoje stvari koje muce samo mene. A unutra su.
Da se mogu vratiti u proslost.... ucinila bih mnogo toga drugacije...I znam tocno od kojeg bih trenutka pocela.Nazalost.
Promjenila bih da mogu,zamjenila bih se da mogu. A ne mogu,naravno. Uostalom,to je kukavicki,nije li?
Otkad sam nagovorila tatu da mi napokon posalje voljenu biciklu (sa kosarom i zvoncem i tako to ) ne skidam se s nje. Jest da se,doduse,svako malo svom snagom udaram u pedale ili vec negdje,pa mi noge nisu u previse reprezentativnom stanju (u svakom slucaju nisu za suknju,hahaha) ali ja uzivam u voznji biciklom iz nekoliko kljucnih razloga. Kao prvo,napokon se ne moram guzvati u tramvaju sa 78 penzionera koji u osam ujutro imaju hrpu obaveza,jednako kao i zaposleni,studenti i ucenici... Da. Kao drugo i osnovno, nevjerojatno sam brza. Mogu obaviti nekoliko stvari u dva sata,za sto bi mi inace,tramvajem trebalo pola dana. Dakle,ne moram vise izdvajati dane u tjednu kada nesto moram obavljati sto je odlicno. I posljednje ali ne i najmanje vazno... pa svi znaju da voznja biciklom radi cuda od celulita i guze...hehe
Dakle,jucer se vozim po (pre)natrpanoj Savskoj u kratkoj majici i razmisljam kako sam si prosli tjedan namjeravala kupiti proljetnu jaknu. Prosli tjedan. A ovaj tjedan namjeravam kupiti hrpu ljetnih majica. I dok su svi sretni sto su se oblaci i bljutava kisa napokon odlucili smilovati suncu i nasim raspolozenjima... ne mogu da se ne zapitam,gdje je nestalo proljece? Znate ono divno godisnje doba,kada priroda cvate na ugodnih 18 stupnjeva i kad POSTEPENO tesku zimsku odjecu zamjenjujete laganijom i svjetlijom...? Za deset godina nitko se toga nece ni sjecati.
Ne mogu,a da ne pomislim,sto se to dogada s klimom? Odavno je globalno zatopljenje prestalo biti samo novinski clanak ili vijest dana na dnevniku. Klimatske promjene su tu i osjecamo ih svom snagom. Sto je sa srcanim bolesnicima,kako oni podnose nagle navale vrucine ili hladnoce? Sto je sa komarcima i krpeljima kojih ce zbog zatopljenja biti sve vise (malarija?!?). Sto je sa zivotinjama,koliko ce vrsta u sljedecih deset godina izumrijeti?
Ne mogu a da se ne zapitam...za koliko ce godina potonuti moj grad...?
Znam,kvarim raspolozenje. Ja sam grozna osoba.
Uopce neznam koji je dan. Otkad sam na faksu,vrijeme brojim od trenutka kad (ozbiljno) pocnem spremati ispit,do trenutka pismenog. I to je moj kalendar. 17.4. rimsko. Opet. Opet. Opet. Opet. Tocno toliko opet. I svaki put imam osjecaj da znam sve manje. Ja se nadam da je osjecaj pogresan,jer ako se ponovno pojavi opet,ja cu... zapravo ne zelim suicidalno razmisljati,trenutno. Ja cu to proci. Hocu! ()
Kad sam imala 13 godina,u hodniku me jednog neobicno vruceg proljetnog dana docekala njegova slinava njuska u mojoj cipeli. Bio je toliko mali da je cijeli stao u nju. A ja nosim cipele broj 37.
Nikako se nismo mogli odluciti koje ime cemo mu dati... Bio je tako sicusan i blesav da bi i sama pomisao na ostra imena poput Maxa i Rexa bila apsurdna. Na kraju mu je moja sestra dala ime...Ari (sto je bilo usko povezano sa imenom njezinog decka,haha). S vremenom se Ari poceo odazivati na sve pridjeve i umanjenice koje smo mu uspjeli smisliti; ljubavi,pisko,misko,debeli,ljubica,pa cak i na nekoliko iznimno stupidnih naziva koje su moji roditelji DOSLOVNO izmislili; duda (s naglaskom na a),dutko (s naglaskom na o),dudica (s naglaskom na... hmmm...sve...to se,naime,mora vikati).
Ari je samnom zavrsio osnovnu skolu,zavrsio srednju skolu,a sada samnom uci na drugoj godini fakulteta. Da ne spominjem sve propale ljubavi,razocaranja u zivot,svade u prijateljstvima i sve one sekvence koje redovito moramo proci u fazi "ozbiljenja",jel. U svakom trenutku Ari je bio uz mene. Zapravo....Ari zna SVE o meni. Bas sve. Svaku sitnicu,svaki pokret,svaku misao izgovorenu naglas,svaku recenicu izrecenu u tajnosti. Sva sreca da,ipak,ne moze govoriti!
Ari sada ima sedam godina i kad mu pogledam sijedu bradu i brkove... srce mi se steze od same pomisli da ce nas jednog dana napustiti. Nastojim ne primjetiti da trci mrvicu sporije i da se umori stotinku prije. Nastojim ne razmisljati da trenutno ima 50 ljudskih godina i cvrsto vjerujem u znanstvena istrazivanja da manji psi zive duze.
Nitko na svijetu ne moze voljeti kao zivotinja,kao pas. Cisto i bezuvjetno. Nevino i velikodusno. Veseliti se kad te vidi bas svaki put,kao da mu je prvi. Spavati pokraj tebe i poljubiti te bas svako jutro. Pokazati da te voli u svakoj sekundi. Iskreno se veseliti tvojim uspjesima i duboko prozivljavati sa tobom tvoje neuspjehe. Osjecati tvoju bol.
Nije mu tesko dignuti se iz kreveta da te pozdravi,bez obzira u koje doba dana ili noci pokucas na vrata.
Pamtiti lijepo,zaboraviti na ruzno. Oprostiti.
Koji covjek moze uciniti da se osjecas tako posebnim?
Inspirativni zapisi jedne studentice. 
) ne skidam se s nje. Jest da se,doduse,svako malo svom snagom udaram u pedale ili vec negdje,pa mi noge nisu u previse reprezentativnom stanju (u svakom slucaju nisu za suknju,hahaha) ali ja uzivam u voznji biciklom iz nekoliko kljucnih razloga. Kao prvo,napokon se ne moram guzvati u tramvaju sa 78 penzionera koji u osam ujutro imaju hrpu obaveza,jednako kao i zaposleni,studenti i ucenici... Da. Kao drugo i osnovno, nevjerojatno sam brza. Mogu obaviti nekoliko stvari u dva sata,za sto bi mi inace,tramvajem trebalo pola dana. Dakle,ne moram vise izdvajati dane u tjednu kada nesto moram obavljati sto je odlicno. I posljednje ali ne i najmanje vazno... pa svi znaju da voznja biciklom radi cuda od celulita i guze...hehe 
)