Otkad sam nagovorila tatu da mi napokon posalje voljenu biciklu (sa kosarom i zvoncem i tako to ) ne skidam se s nje. Jest da se,doduse,svako malo svom snagom udaram u pedale ili vec negdje,pa mi noge nisu u previse reprezentativnom stanju (u svakom slucaju nisu za suknju,hahaha) ali ja uzivam u voznji biciklom iz nekoliko kljucnih razloga. Kao prvo,napokon se ne moram guzvati u tramvaju sa 78 penzionera koji u osam ujutro imaju hrpu obaveza,jednako kao i zaposleni,studenti i ucenici... Da. Kao drugo i osnovno, nevjerojatno sam brza. Mogu obaviti nekoliko stvari u dva sata,za sto bi mi inace,tramvajem trebalo pola dana. Dakle,ne moram vise izdvajati dane u tjednu kada nesto moram obavljati sto je odlicno. I posljednje ali ne i najmanje vazno... pa svi znaju da voznja biciklom radi cuda od celulita i guze...hehe
Dakle,jucer se vozim po (pre)natrpanoj Savskoj u kratkoj majici i razmisljam kako sam si prosli tjedan namjeravala kupiti proljetnu jaknu. Prosli tjedan. A ovaj tjedan namjeravam kupiti hrpu ljetnih majica. I dok su svi sretni sto su se oblaci i bljutava kisa napokon odlucili smilovati suncu i nasim raspolozenjima... ne mogu da se ne zapitam,gdje je nestalo proljece? Znate ono divno godisnje doba,kada priroda cvate na ugodnih 18 stupnjeva i kad POSTEPENO tesku zimsku odjecu zamjenjujete laganijom i svjetlijom...? Za deset godina nitko se toga nece ni sjecati.
Ne mogu,a da ne pomislim,sto se to dogada s klimom? Odavno je globalno zatopljenje prestalo biti samo novinski clanak ili vijest dana na dnevniku. Klimatske promjene su tu i osjecamo ih svom snagom. Sto je sa srcanim bolesnicima,kako oni podnose nagle navale vrucine ili hladnoce? Sto je sa komarcima i krpeljima kojih ce zbog zatopljenja biti sve vise (malarija?!?). Sto je sa zivotinjama,koliko ce vrsta u sljedecih deset godina izumrijeti?
Ne mogu a da se ne zapitam...za koliko ce godina potonuti moj grad...?
Znam,kvarim raspolozenje. Ja sam grozna osoba.
Uopce neznam koji je dan. Otkad sam na faksu,vrijeme brojim od trenutka kad (ozbiljno) pocnem spremati ispit,do trenutka pismenog. I to je moj kalendar. 17.4. rimsko. Opet. Opet. Opet. Opet. Tocno toliko opet. I svaki put imam osjecaj da znam sve manje. Ja se nadam da je osjecaj pogresan,jer ako se ponovno pojavi opet,ja cu... zapravo ne zelim suicidalno razmisljati,trenutno. Ja cu to proci. Hocu! ()
Inspirativni zapisi jedne studentice. 
) ne skidam se s nje. Jest da se,doduse,svako malo svom snagom udaram u pedale ili vec negdje,pa mi noge nisu u previse reprezentativnom stanju (u svakom slucaju nisu za suknju,hahaha) ali ja uzivam u voznji biciklom iz nekoliko kljucnih razloga. Kao prvo,napokon se ne moram guzvati u tramvaju sa 78 penzionera koji u osam ujutro imaju hrpu obaveza,jednako kao i zaposleni,studenti i ucenici... Da. Kao drugo i osnovno, nevjerojatno sam brza. Mogu obaviti nekoliko stvari u dva sata,za sto bi mi inace,tramvajem trebalo pola dana. Dakle,ne moram vise izdvajati dane u tjednu kada nesto moram obavljati sto je odlicno. I posljednje ali ne i najmanje vazno... pa svi znaju da voznja biciklom radi cuda od celulita i guze...hehe 
)