Kako ispuhati sav taj bijes?
Udahni i zažmiri....
Zamisli kako stojiš u blizini planinskog potoka... Čuje se cvrkut ptica, miriše cvijeće, duboko udiseš čisti, svjež, planinski zrak... Nitko i ništa te ne može uznemiriti... Ovo je samo tvoje skriveno mjesto... Slusaš umirujući zvuk potočića i blagog vodopada koji ispunjavaju šumu... Potpuno si izoliran(a) od ostatka svijeta... Voda je kristalno bistra i čista... Jasno raspoznaješ lice osobe čiju glavu držiš pod vodom... Eto, već se osjećate bolje, zar ne? |
Za svu djecu koja su rodjena i prezivjela
Za svu djecu koja su rodjena i prezivjela
1950-te, 60-te & 70-te !! Prvo, prezivjeli smo i rodjeni smo normalni iako su nase majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pusile i radile do zadnjeg dana trudnoce i nikad nisu bile testirane na dijabetis U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Cuvati daleko od domasaja djece" na bocicama sa lijekovima, vratima i ormarima. Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers-e i pisali se u krevet. Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zracnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama. Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta a ne iz flasica kupljenih u supermarketu. Dijelili smo flasicu Kole sa nasim prijateljima i NIKO nije umro zbog toga Jeli smo mlijecne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kole koje su i tada bile pune secera ali nismo bili debeli zato sto smo smo se STALNO IGRALI VANI Izlazili smo iz kuce ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svijetla na ulici, skrivaca, planova, klisa, pikulanja, partizana i nijemaca, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog sto je samo djecja masta bila u stanju smisliti, Nerijetko, niko nije mogao da nas nadje po cijeli dan. I nikad nije bilo problema... Provodili smo cijele dane praveci trokolice od otpada iz podruma, spustali se niz ulice zaboravljajuci da nismo napravili kocnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naucili smo kako da rijesimo problem Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme sa koncentracijom u skoli. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali skolskog psihologa i usmjerivaca pa smo ipak zavrsavali nekakve skole. Nama nisu prodavali drogu ispred skole... Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva), nismo imali video rekordere, surround sound, celularne telefone, kompjutere, Internet, chat rooms....... MI SMO IMALI PRIJATELJE I MI SMO ISLI VAN DRUZITI SE S NJIMA ! Padali smo sa drveca, znali se posijeci na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali nasi roditelji nikada nisu isli na sud zbog toga Igrali smo se sa lukovima i strelama, pravili katapulte i bacali petarde za Novu Godinu i sve smo to prezivjeli bez posljedica! Isli smo biciklom ili pjeske do prijateljeve kuce, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kucu da se druzimo i budemo zajedno! Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu placali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su cesto stroziji nego sam zakon! -------------------------------------------------------------------------------- Poslednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti covjecanstva Nase generacije su proizvele najbolje izumitelje i naucnike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greske, uspjeh i odgovornost. I naucili smo da zivimo s tim ! I ti pripadas toj generaciji? CESTITAM! MOZDA CES ZELJETI DA PODIJELIS OVO SA OSTALIMA KOJI SU IMALI SRECE DA ODRASTU KAO PRAVA DJECA, PRIJE NEGO STO SU ADVOKATI, DRZAVE I VLADE POCELI ODREDJIVATI KAKO TREBA ZIVJETI ! Mozda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vasoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali Pozdrav generaciji. ZIVJELI !!! |
Priča
Ljudi kažu da se iz nekih glupih serija ne može ništa pametno naučiti.
Ovu priču sam čula u jednoj takvoj seriji i zapamtila je.... Živio je negdje jedan Čovjek. Bio je u prilično poznat i moćan. U njegovom mjestu je počeo rat. Došla je vojska po djecu njegovog susjeda. Susjed se ustčao i molio njega i sve ostale da mu pomognu. Ovaj se Čovjek ogradio i nije rekao, niti napravio ništa. Došli su po djecu drugog susjeda. I ovaj susjed je molio za pomoć. Čovjek je i dalje šutio i nije poduzimao ništa. Došli su po djecu trećeg susjeda. I taj je susjed je molio. I dalje Čovjek nije rekao, niti napravio ništa. Pa su došli po djecu četvrtog susjeda. I taj susjed je molio da mu pomognu spasiti djecu. I dalje od Čovjeka njega ni riječi ni djela. I onda su došli po njegovu djecu. I nitko nije ništa rekao. Čovjek je istrčao iz kuće i molio da mu se pomogne. I nitko nije ništa rekao, niti napravio. Djecu su odveli. A on se čudio zašto mu nitko nije pomogao.... |
Kako se na engleskom kaže Matko Jelavić? Well who is a little lion?
Vozim se neki dan doma u tramvaju, kretao se užasno polako i mimoilazimo se s tramvajem iz suprotnog smjera. A u njemu sjedi mala djevojčica, mami u krilu, velikim okicama oduševljeno gleda svijet oko sebe i ugledavši ljude u mom tramvaju, sva sretna digne ručicu i mahne....
I nitko joj ne mahne nazad.... Pogled se snuždi, spusti ručicu, skrene pogled.... I onda mama, vidjevši promjenu na svom djetetu, uleti sa nekom spikom i počne joj pričati nešto. I onda si mislim – u kakvom to svijetu živimo gdje nitko djetetu neće mahnuti? U kakvog će čovjeka to dijete odrasti? Nepovjerljivog? Nepristupačnog? Hladnog? Jer na to nailazi od najranijih dana…. Sjetim se kako sam, dok sam išla u dućan i kad je trebalo cestu prijeći, znala pitati nekog od starijih da me prevede preko ceste…. Dala bi strancu ruku i preveo bi me... I uvijek bi mi netko mahnuo nazad kad bi mahala svadbama na cesti, ili vlakovima i tramvajima… Neki put i autima u prolazu... Čak su i neke žene kupile „podmetače za čaše“ koje smo frendica i ja radile od štapića od sladoleda… I buketiće cvijeća…. Možda su to bacali u kantu par metara dalje, ne znam, ali kupile su… Doživjele su nas…Možda zato danas svi kod mene imaju kredit… dok me ne sj… ne znam… I nikada u toj dobi nisam doživjela takvu ravnodušnost… Da ti nitko ne odmahne nazad… Ili da ti se nasmije kad se ti nekome nasmiješ…. Ne znam…. Ništa više ne znam…. |
Kako je lijepa....
Hodam neki dan po gradu i čujem neke momke momke koji komentiraju: - Jebote, pogle ovo! Svi se okrenu i pogledaju. - Kako je lijepa! Šteta što je debela....
I pomislim si, točno ono što je moj susjed, stariji gospodin, jednom rekao - Lošem k.... svaka dlaka smeta! Ili kad me jedna, na spomen nekog muškog imena pitala - Jel zgodan? Zar je fizički izgled jedino što je važno.... ljudima od/oko 30-e godine? I bude mi ih žao.... jer se na kraju sve svede na to da svi mi, i muški i ženski, tražimo isto, ali neki traže na totalno krivim mjestima i na krive načine.... Pa, sretno im bilo.... |
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv