Vozim se neki dan doma u tramvaju, kretao se užasno polako i mimoilazimo se s tramvajem iz suprotnog smjera. A u njemu sjedi mala djevojčica, mami u krilu, velikim okicama oduševljeno gleda svijet oko sebe i ugledavši ljude u mom tramvaju, sva sretna digne ručicu i mahne....
I nitko joj ne mahne nazad....
Pogled se snuždi, spusti ručicu, skrene pogled.... I onda mama, vidjevši promjenu na svom djetetu, uleti sa nekom spikom i počne joj pričati nešto.
I onda si mislim – u kakvom to svijetu živimo gdje nitko djetetu neće mahnuti? U kakvog će čovjeka to dijete odrasti? Nepovjerljivog? Nepristupačnog? Hladnog? Jer na to nailazi od najranijih dana….
Sjetim se kako sam, dok sam išla u dućan i kad je trebalo cestu prijeći, znala pitati nekog od starijih da me prevede preko ceste…. Dala bi strancu ruku i preveo bi me... I uvijek bi mi netko mahnuo nazad kad bi mahala svadbama na cesti, ili vlakovima i tramvajima… Neki put i autima u prolazu... Čak su i neke žene kupile „podmetače za čaše“ koje smo frendica i ja radile od štapića od sladoleda… I buketiće cvijeća…. Možda su to bacali u kantu par metara dalje, ne znam, ali kupile su… Doživjele su nas…Možda zato danas svi kod mene imaju kredit… dok me ne sj… ne znam…
I nikada u toj dobi nisam doživjela takvu ravnodušnost… Da ti nitko ne odmahne nazad… Ili da ti se nasmije kad se ti nekome nasmiješ….
Ne znam…. Ništa više ne znam….
Post je objavljen 05.09.2006. u 09:38 sati.