likvidacija talenata

... u kojima ću i ja biti sretna. Tamo gdje su moji ideali i zaboravljeni snovi. Reći ćeš da tražim nemoguće, pišem gluposti, no nije tako. Ako pogledaš malo bolje, vidjet ćeš da je moj zahtjev prilično jednostavan.
Tražim ruku koja će pokazati smjer, klimnuti glavom, (...) podsmjehnuti se i prošaptati:“Tvoj dan!“
Sama ću doći do kraja, sve ću sama izvesti. Ti moraš samo pokazati kažiprstom. Misliš da neću uspjeti? Da će me moja ambicioznost sputavati? E, nije tako. Jesam, tvrdoglava sam, naviknuta na pozornost i brbljava, no moja je životna snaga neiscrpiva i dobro znaš koliko ću učiniti kad nešto želim.
Zabrinjava te moje ponašanje? Misliš da sam presigurna u sebe? To bolje za mene! Bit ćeš mi dostojni protivnik. Takve volim najviše.
Lijepo govoriš, svi te hvale, vole. Imaš petlje! Baš sam zato izabrala tebe da mi budeš vodič. A ti misliš da blebećem bezveze. Podcjenjuješ me i sve mi se čini da ćeš pristati na moje prohtjeve iz sažaljenja. (...) Ali ja ne želim da me sažaljevaju. Imam viziju, sredstvo i dovoljno adrenalina; zato, uputi me. Daj, nasmij mi se kao strancu.
Pokaži mi sretne ulice.
Adrijana

Ostavljen sam stajati. Podložno pogledima tijelo postaje erozivno sumnji. U žudnji za spontanošću postajem proračunat. Fleksibilnost zamijenjena otporom rezultira novim spektrom želja.
Zašto i dalje stojim, upravo sam kreirao motivaciju. U potrebi za ignoriranjem društva prihvaćam kljucanje jetre.
Žrtvujući svijest dobivam euforiju, ali ne i potrebnu zaslijepljenost. Jedini način vidjeti iza sunca jest noć. Tišina koju noć zahtjeva tjera razum na revolt. Skok bez obzira na podlogu.
Pa opet, uvijek isto mjesto, isti stup, pločnik.
Zar ne?
Koraci nastaju od staklenih pogleda.
Staklo i kamen poput zvona i jutra.


mladen

17/9/04, Središće

KAPUTARI

U podnožju sam brijega, mene i moje suparnike uskoro očekuje utrka do vrha: pred sobom ćemo kotrljati goleme valjkaste hrpe kaputa (možda vojničke šinjele?) vezanih špagom – desetak kaputa. (Ovom dijelu sna nešto je prethodilo, ali ne sjećam se što, zato san i počinje ovako, izravno).Utrka napokon započne, oko natjecatelja je bučno, svi nas bodre. Ubrzo se od svih natjecatelja izdvoji dvoje – ja i Milka Planinc. Ostali su kaputari, pretpostavljam, odustali. Uglavnom, ne vidim ih, nemam se ni vremena osvrtati. Izjednačeni smo, Milka i ja, mokri od znoja i zadihani, s naporom guramo kapute prema vrhu. Pri samom smo vrhu, još nekoliko metara, ne zna se tko će pobijediti. Već potpuno iscrpljen uspijevam ostvariti prednost od nekih pola metra i očajničkim trzajem ramena bacam svežanj kaputa na malu visoravan na vrhu brijega. Tad, rumen u licu i mokar od znoja, zapjevam glasom na rubu plača: «Druže Tito ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela!»
Ne sjećam se što je bilo poslije i kako je Milka Planinc primila poraz.

emka