17/9/04, Središće
KAPUTARI
U podnožju sam brijega, mene i moje suparnike uskoro očekuje utrka do vrha: pred sobom ćemo kotrljati goleme valjkaste hrpe kaputa (možda vojničke šinjele?) vezanih špagom – desetak kaputa. (Ovom dijelu sna nešto je prethodilo, ali ne sjećam se što, zato san i počinje ovako, izravno).Utrka napokon započne, oko natjecatelja je bučno, svi nas bodre. Ubrzo se od svih natjecatelja izdvoji dvoje – ja i Milka Planinc. Ostali su kaputari, pretpostavljam, odustali. Uglavnom, ne vidim ih, nemam se ni vremena osvrtati. Izjednačeni smo, Milka i ja, mokri od znoja i zadihani, s naporom guramo kapute prema vrhu. Pri samom smo vrhu, još nekoliko metara, ne zna se tko će pobijediti. Već potpuno iscrpljen uspijevam ostvariti prednost od nekih pola metra i očajničkim trzajem ramena bacam svežanj kaputa na malu visoravan na vrhu brijega. Tad, rumen u licu i mokar od znoja, zapjevam glasom na rubu plača: «Druže Tito ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela!»
Ne sjećam se što je bilo poslije i kako je Milka Planinc primila poraz.
emka
Post je objavljen 01.06.2006. u 19:45 sati.