likvidacija talenata

Dan kao i svaki drugi! Stojim na stanici već četrdeset minuta i čekam autobus koji tako rijetko vozi. Hladno mi je! Gužva je, kao i svaki dan. Stojim po strani i gledam hoće li naići netko poznat. Promatram ljude! Pokraj mene stoji neka cura – sigurno ide u prvi srednje.
Počela mi je ići na živce ova glupa gužva i ovi ljudi koji stalno nekamo žure, viču ili se smiju - kao da nešto može biti smiješno u ovoj prohladnoj i tako depresivnoj večeri. Promatram tu neobičnu djevojku. I ona je bila sama baš kao i ja. Na leđima je imala veliku školsku torbu, za koju su ljudi žureći neprestano zapinjali. Pomislih: «Kako je glupa! Zašto se jednostavno ne pomakne.» U toj žurbi gotovo nitko nije ni obraćao pažnju na to zapinju li, čak se nitko nije ni potrudio ispričati se.
Autobusa već dugo nema i nastala je velika gužva.Ljudi su nervozno tapkali, šetali gore-dolje, svako malo pogledavajući na sat. «Jedva sam čekala da odem doma, a autobus, naravno, kasni! Zašto bi ga baš sad bilo kad ja silno želim doma?» - pomislih.
Djevojka s velikim ruksakom je i dalje samo stajala, ali ono što mi je privuklo pažnju bila je njezina mirnoća. Stajala je i gledala negdje u daljinu, kao da joj je svejedno hoće li bus kasniti deset minuta ili dva sata. «Sigurno ju je dečko ostavio ili je dobila lošu ocjenu!... I što, zar je to razlog da padne u depresiju i izgubi kontakt sa svijetom? »
Upravo u tom trenutku, još jedan od prolaznika koji se zatekao ondje (i zapeo za ruksak), pretvorio je djevojčinu mirnoću (a vjerojatno i strpljenje) u životinjski bijes.
-Zašto, kvragu,svatko od vas mora zapeti za prokletu torbu?! Nigdje nema autobusa, pa kamo svi žurite?-zaderala se što je energičnije mogla. Svi su se okrenuli prema njoj i začuđeno je gledali. Neka joj se grupica, vjerojatno, vršnjaka počela glasno smijati i nešto dobacivati. Nevjerojatno je kako su neki još djetinjasti ma koliko god godina imali. Mrzim to! Užasno!
Obuzela me neka nelagoda i crvenilo je udarilo u moje obraze. Suosjećala sam! Zbilja jesam! Pa što onda ako cura ima problema i ako je malo poludjela? Svakome jednom pukne film.
-Ponašate se kao da ste sami na ovom svijetu!-nastavila je- Gledate samo sebe i jedino što vidite su vaše želje i ono što vama treba!
Ti pogledi osude i zaprepaštenja, šaputanja i dobacivanja kao da su bila namijenjena meni. Osjećala sam se jadno. Posramljeno. Možda zato što sam imala osjećaj da i ja pripadam «tim ljudima». Bilo mi je žao cure. Na jednoj strani gomila ljudi,a na drugoj strani ona-sama protiv svih.
Ruke su joj podrhtavale,a niz obraze počele teći krupne suze. Skinula je ruksak s leđa i spustila ga na pločnik.
-Ajde, nastavite žuriti nigdje i zgazite me kao mrava! Više nemam ruksak na leđima, sada me možete bez problema nastaviti naguravati kao loptu, žureći prema nekom zamišljenom cilju!
Ljudi su je i dalje zaprepašteno gledali, ne vjerujući u besmislenost situacije. Naravno, nije njima ovaj dan počeo loše.
Ona je još nekoliko trenutaka stajala gledajući u prazninu svojim suznim očima
Onda je uzela svoj ruksak u ruke i polako počela odlaziti.
Ljudi su se odmah vratili svojim razgovorima ne obraćajući pažnju na maloprijašnji incident. Sve se opet vratilo na staro. Očigledno je kako nitko nije pokazivao razumijevanje. Sad sam je u potpunosti shvaćala. Ljudi znaju biti tako glupi! – pomislih – i potrčah za djevojkom. Učinila sam to totalno nesvjesno, gotovo nagonski. Zagledala sam se duboko u njene tamne oči i već osušene suze. Sramežljivo sam rekla "Sve u redu?". Pogledala me točno u oči, nasmijala se i jednostavno otišla.

Adrijana