likvidacija talenata

Dogodilo se to jednog sasvim bezveznog, crnog dana dok sam na sivoj stanici čekala bijeli autobus, vraćajući se iz žute škole. Bila je narančasta gužva, kao i uvijek, iako je već prošlo ljubičastih devet sati. Sjedila sam na srebrnoj klupici, a ispred mene je stajala neka smeđa cura-možda mojih godina, a možda i malo starija. Na leđima je imala veliku plavu školsku torbu, za koju su sivi ljudi, (ne znam kamo) žureći, neprestano crno zapinjali. U toj crnoj žurbi, gotovo nitko nije ni obraćao pažnju na to zapinju li, spotiču li se ili štogod već...
Bijelog autobusa već dugo nema i nastala je dosta velika narančasta gužva. Sivi ljudi su nervozno tapkali, šetali gore-dolje, svako malo pogledavajući na svoj zlatni sat.
Smeđa djevojka s velikim plavim ruksakom je i dalje samo stajala, ali ono što mi je privuklo pažnju bila je njezina bijela mirnoća. Stajala je i sivo gledala negdje u crnu daljinu, kao da joj je svejedno hoće li bijeli bus kasniti deset minuta ili dva sata.
Upravo u tom crnom trenutku, još jedan od sivih prolaznika koji se zatekao ondje (i zapeo za plavi ruksak), pretvorio je djevojčinu bijelu mirnoću (a vjerojatno i strpljenje) u crveni životinjski bijes.
-Zašto, kvragu, svatko od vas mora zapeti za prokletu plavu torbu?! Nigdje nema bijelog autobusa, pa kamo svi žurite?-zaderala se što je energičnije mogla.
Obuzela me neka crna nelagoda i crvenilo je udarilo u moje žute obraze.
Sivi ljudi su je u bijelom zaprepaštenju gledali. Svi su odjednom modro stali, kao da je netko zaustavio ružičasto vrijeme.
-Ponašate se kao da ste sami na ovom zelenom svijetu!-nastavila je-Gledate samo sebe i jedino što vidite su vaše srebrne želje i ono što vama treba!
Netko se usudio odgovoriti:
-Oprosti, molim te, ali da ne stojiš nasred modrog puta...
-Nasred čega?!Najbolje da se stanem na plavu cestu i čekam bijeli autobus! Onda bi svi vi bili sretni jer neka obična smeđa klinka ne bi remetila tok vaših zlatnih, savršenih života! Svi ste isti-sebični i sivo egocentrični.
Bilo je strašno. Na jednoj strani gomila sivih ljudi, a na drugoj strani ona-sama protiv svih.
Bijele ruke su joj podrhtavale, a niz crvene obraze počele teći krupne modre suze. Skinula je plavi ruksak s leđa i bacila ga što je dalje mogla.
-Ajde, nastavite žuriti nigdje i zgazite me kao crnog mrava! Više nemam plavi ruksak na leđima, sada me možete bez problema nastaviti naguravati kao žutu loptu, žureći prema nekom zamišljenom cilju!
Sivi ljudi su je i dalje u bijelom zaprepaštenju crno gledali, ne vjerujući u besmislenost ljubičaste situacije.
Ona je još nekoliko trenutaka stajala tako, s sivim prezirom u modrim očima prelazeći pogledom od čovjeka do čovjeka. Onda je uzela svoj odbačeni plavi ruksak, stavila ga na leđa, zagledala se u crnu daljinu i kao da ničega nije bilo; vratile su joj se hladnokrvnost i bijela mirnoća. Ružičasto vrijeme je opet vraćeno i sivi ljudi su nastavili sa svojim crnim tapkanjem i šetkaranjem kao da je netko izbrisao taj dio njihova siva pamćenja.
Ustala sam s srebrne klupice i prišla joj.
Ne znam otkuda sam smogla crvene hrabrosti za to.
Zagledala sam se duboko u njene tamne modre oči i već osušene plave suze.
Sramežljivo sam rekla "Bok".Taman kad sam skupila još crvene hrabrosti da se predstavim, čula sam kako netko zaziva moje narančasto ime. Okrenula sam se i ugledala prijatelja iz zelene osnovne škole. Brzo sam se okrenula tajanstvenoj smeđoj djevojci, no nje više nije bilo.


JASMINA