|
Vele da bih trebala razumjeti kako je veliki problem kad si u sauni, a prevruće ti je...
(„Ali kad je vani više od metar snijega pa te sve nekako vuče u saunu...“)
A da se i ne govori o strašnoj dilemi, koja ti godinama neda mira – Mercedes cabrio ili ?
Da, ta je strašna...ništa o tome ne znam, ali vjerujem na riječ, uvjerljivi su...mora da je to užasna muka, ne moći se odlučiti koji auto si kupiti...
Da, ali to nije sve...ma kakvi ....život je prepun muka i problema....toliko muka svakidašnjih...ići u teretanu ili odspavati...čokolada ili špek...klavir ili gitara...romantična barka ili brzi gliser...oldtajmer motor ili brza moderna pila?
Mršavica ili ona s oblinama na točno određenom mjestu ( ali ipak, svejedno jesu li prirodne, pa se ne može reći da se iskazuju nemoguće želje)...ma zapravo, najbitnije je da je egzotična...(da, zaista, to je najbitnije, običnost i jednostavnost bi mogla ubiti)...
Pa onda...da je malo samoće, pa da si čovjek lijepo u miru razmisli di bi dalje, u koji slijedeći muving se ubaciti...Posao prvi, posao drugi ili posao kojeg još nema, ali da je malo mira već bi ga smislili (lagan, ali predobro plaćen)....
Pa onda, kako da te ne ubija običan posao uz sve te ideje...
A pored svega, toliko obaveza...toliki rođendani, godišnjice, toliko njih očekuje da im se javiš, posjetiš, nasmiješ, napišeš redak – dva...Ma nije čudno da te i glavobolja nekad muči...(oh Bože, zar i glavobolja!?)... posebno u danima kad nikako da se odlučiš na koje putovanje slijedeće ići. I kad? I s kim? Jer nekad bi sam, ali 'ebi ga onda usred puta poželiš društvo...a opet ako društvo gnjavi, kako ga se otarasiti?
Inače, ne taktiziramo, spontani smo i iskreni do boli, danas volimo do neba, a sutra...( može se čovjek i predomisliti...naprosto, dogodi se)...zaljubljenost je baš zanimljiva...izvrsna kao bijeg od obveza, ršuma i kaosa u koji se uvališ iz dobre namjere (namjere obično i jesu dobro, ha?)...onda se napajaš, uzimaš, tražiš, trošiš, crpiš, crpiš do zadnje kapi i obećavaš, obećavaš, pričaš, planiraš, odgađaš, obećavaš...
A onda Bože moj...nisam ja taj tip...ja sam drukčiji...(„pa eto nikad ne taktiziraš, osim ako time možeš dobiti npr. nepovratno novčano ulaganje u ostvarivanje snova...“ – to je ipak opravdan cilj), ja sam ipak drukčiji, drukčiji, potpuno drukčiji...
Kako ja ovako drukčiji mogu sad tu nešto odgovarati na pitanja...odgovora nema, ali da ga i ima, tko ćeš još sad to...(Ma kako ti se da pitati?...) Pa ustalom, čemu riječi, čemu djela, odgovori, riječi...u mojoj glavi sve je to posloženo...ne mogu ja sad o tome i govoriti, pokazivati...ma naravno da ću ignorirati...
******
Da, veliki sam si, neopisivo veliki zadatak dala kad sam odlučila prihvaćati različitosti, razumijeti drukčijost,. Prihvaćati i razumijeti...I obratno.
Nisam dovoljno pametna da sve to razumijem. Srećom, nisam imala toliko briga i dilema...Gotovo me sramota, kako malo iskustva tu imam...
Sačuvati slike onih kojih nema, a dao bi život da su tu...
Boriti se ili se samo pustiti?
Kemoterapija ili ne?
Preživjeti i onaj grozni postupak...a da ti ne sprži dušu...kad već prži tijelo...
Boriti se s bolima koje se granaju, pa ne znaš ni gdje počinju niti gdje završavaju.
Preživjeti spoznaju da nikad nećeš maziti paperjastu kosicu sličnu tvojoj i uživati što su te okice baš tebe izabrale.... i tebe gledaju tim posebnim pogledom...
A pored svega, smijati se, tješiti i živjeti...
Tako...
tih par sitnica...
i još par...
Sitnica...
|
