I honestly won’t give you an apology
You’d come to see that you’d disagree with my policy
And in truth I saved you... I saved you...
You’d fall so deep and my mountain’s steep...
You can’t brace yourself so I walk away,
with not much to say...

Cause I know myself and in truth i saved you....
I saved you...

I saved you nights of missing me there...
I saved you praying that it ain’t fair...
I saved you hours of therapy...
I saved you from being hurt by me...

You’d give your best but it’d still be less...
and that makes no sense...
I’d have to leave and we’d have to grieve...
and there’s no defense...

So in truth I saved you...
I saved you...

Nakon nekog vremena, postane nam svejedno za neke stvari, neke stvari izbgube svoju funkciju...

Završavam s ovim blogom. Ovo je moj zadnji post. Ne pitajte zašto. Nije bitno. Većina vas to ne bi niti razumjela...

Reći ću samo još nekoliko stvari koje mi leže na duši...

Ne znam što hoću.

Nisam uopće nesretno zaljubljen...
Zaljubljen jesam... ali sretno zaljubljen...
Nisam s njom, ali sam zaljubljen u nju... sretno.

Demoraliziran nekim komentarima, prestajem...

Ne prestajem pisati, samo se selim...

Imam važnijih stvari za reći od ljubavnih jadova...

Tko ima uši neka čuje...

Bless!

K

Nisam otišao, jer još sam tu negdje... u nedoumici.

Sanjao sam ju sinoć...

Generalizacija osjećaja.
Potrebno je ponekad u glavi razdvojiti sve što osjećamo...

Vjerujem u ljubav, jer On je ljubav...
Ali ne vjerujem više u svoju ljubav.
Je li se moguće zaljubiti unutar nekoliko dana?

Je li moguće da nakon svega što sam proživio, nakon toliko uspona i toliko padova, nakon beskrajno mnogo zaljubljenosti još uvijek ne znam što hoću, dok dio mene želi upravo nju? Je li moguće da nakon samo nekoliko susreta osjećam kao da se poznajemo tjednima, mjesecima, godinama...? Je li moguće da ću nakon toliko mučenja u emotivnom bezumlju moći pogledati ju u oči i reći joj da ju volim?

Volim li ju?
Više ne znam.

Ponovno sam se vratio u stanje emotivne nestabilnosti. Ne razumijem ono što mi se nameće u emotivnoj sferi... Ne razumijem ono što osjećam. Je li moguće voljeti, a istovremeno biti zaljubljen u drugu?

Jesam li zaljubljen u nju? Ne znam. Možda...
Zbunjujuće su sfere zaljubljenosti...
Hoće li se ikada osjećaji smiriti...?

Je li moguće da nakon samo nekoliko sati provedenih s njom ja ne mogu zaboraviti njen presladak osmijeh, njene lijepe oči...
Je li moguće da dok je nema ja kao da još čujem njen glas...

Muka mi je od te pseudoromantike ako nje nema kraj mene... ili barem blizu...
Da ju mogu slušati, da ju mogu vidjeti...

Zašto tako volim slušati njen iskreni smijeh iz srca?

Je li se moguće zaljubiti u zaljubljivanje?