Oce, zelim i ja nositi Tvoga Sina...

Kako je lijepo vidjeti majku koja njezno nosi dijete toplo smjesteno u narucju. Uvijek me duboko gane taj prizor. Iz praskozorja vlastita sjecanja nosim tren, dijelic zivota, koji ce mi biti drag i na smrtnoj postelji. Kao da gledam majku kako me polaze na stol i uvija u vunenu maramu. Zatim me podize i nosi nekamo... Pitao sam je jednom, kada me je zadnji puta tako nosila. Veli da je to bilo prije nego sto sam napunio dvije godine. Kasnije me je oblacila. Neopisiv je osjecaj miline u maminom narucju ili sigurnosti u tatinom zagrljaju. Pogotovo kada je mali covjek u svemu ovisan od njih. Dugo se pamti. Nositi dijete smjesteno u sigurnosti svoga zagrljaja nije li slican ili isti osjecaj?

Isto je htio dozivjeti i nas Spasitelj. Svjetlo svijeta koje je nosila Marija u Hram da ga prikaze Ocu bilo je uljuljkivano u njezinu narucju. Smijesilo se svojim roditeljima, Ocu, smijesilo se svima... Najljepsi smijesak svih vremena ostao je i danas. Ocituje se na licima djece, staraca, bolesnika, zadovoljnih ljudi. Vidi se na licima onih koje zivot nije milovao ali su znali stati pod zastitu Svjetla, nasmijesenog Djeteta.

Simun, starac u Hramu, bremenit godinama, zamolio je da bi makar malo drzao to Dijete u svome narucju. Ispunilo mu se. I nastala je pjesma zahvale covjeka koji vec krece na put vjecnosti obasjan svjetloscu zeljno iscekivanom (v. Lk 2,25-32).

Svijecnica nas podsjeca da nas Bog ima zelju u nasem zagrljaju, po nasim rukama, ici braci u pohode. Cesto govorim sebi a i drugima: nosi svjetlo koje je doslo.

Neka tvoja svjetlost tako svijetli da obasjava put tebi i onima koje ti je Bog poslao na stazu zivota. Predvodi u nosenju... nosi i pronosi svjetlo. Nosi vedrinu. Nosi lice koje se smijesi svakome. Dodji k Svjetlu praznih ruku a onda punim pohitaj drugima...

Nosi rasirene ruke koje ne gledaju na osobu. Nosi zagrljaj umornima. Budi poljubac zeljnima, nada ocajnima. Nosi utjehu bolnima. Radosno gugutanje malenima. Nosi svoje vrijeme i nemoj skrtariti s njim.

Donosi radost. Donosi veselje. Donosi kliktanje duse zbog srece sto se ponovno vidis s dragim osobama. Posjecuj prijatelje. Posjecuj znance. Posjecuj stare i bolesne. Neka nitko ne osjeti, ne daj Boze, da si ga zanemario i zaboravio. Posjecuj osobito roditelje ako su jos zivi. Jer staza kojom se ne ide zaraste travom i korovom pa ih ne mozes vise pronaci. Nosi i donosi Svjetlo.

Budi leprsavi glasnik, lastavica proljetnoga sunca, Bozje ljubavi. Budi glasnik Rijeci koja u tebi i po tebi ide svima i svakome. Nosi Sina vjecnoga Oca gdje god posao. Besplatno. Kreni stazom zivota. Ponesi Ga... Nosi ga... Donosi ga... I mnogi ce prepoznati Sina u tebi i bit ce ti zahvalni. A tebi ce se smijesiti Dijete kao Simunu, u tvom narucju... A osmijeh na tvojem licu biti ce smijesak Djeteta koje te, zadovoljno tobom, vodi Ocu....

Marko Forgic