Bogojavljenje: poklonimo mu se!

Bogojavljenje, vitraj brata Erica iz Taizéa

Božić nas prisjeća na skroman događaj koji se odigrao jednoga dana u Betlehemu. Bogojavljenje nas podsjeća da taj događaj ima univerzalnu, pa i kozmičku dimenziju. ("Sto je zapravo vidio Siromašak te božićne noći? Nije to bio samo dirljiv prizor. Bio je u kontemplaciji dubine otajstva Božića. Nije želio tu štalicu smo zato da bi si priuštio kakav dirljiv prizor. Njegov je pogled išao mnogo dalje. U dubokom otajstvu vidio je sve stvorenje sjedinjeno s Bogom. Sve što je postojalo, sve što je živjelo bilo je željeno zbog tog jedinstvenog trenutka, zbog tog zajedništva s božanskim životom Djeteta-Boga." - iz knjige "Sunce izlazi nad Asizom", Eloi Leclerc).

Mudraci koje vodi zvijezda predstavljaju sve narode, sve kulture.
Danas bismo željeli shvatiti kako Kristova svjetlost može obasjati sve ljude. Da bismo to postigli, moramo poput mudraca ostaviti iza sebe svoje navike i neka svoja vjerovanja. Moramo ostaviti sebe, pognuti se i ući u štalu. Bilo kakav drugi stav doveo bi to toga da izostane Bog koji se toliko ponizio da je rođen na skrivenom mjestu.

Provedimo vrijeme s njima. Neka naša molitva, više od zaziva bude, poput njihove, klanjanje. Kada pogledamo prema Kristovom svjetlu, ono postepeno postaje unutarnja svjetlost i otajstvo Krista postaje i otajstvo naših vlastitih života.

Duh klanjanja nije lak u svijetu u kojem su toliko važni brzi učinci, gdje sama pomisao na dug proces sazrijevanja izaziva nestrpljenje. Kao i za mudrace, i nama je potrebno putovanje koje nam može jednostavno dopustiti da ostanemo u Božjoj prisutnosti. U dugim tišinama u kojima se čini kako se ništa ne događa, Bog djeluje u nama, a da mi ne znamo kako.

Oslikani vitraj Bogojavljenja prikazuje mudrace kako se klanjaju Djetetu. Pogledajmo to dijete kako bismo shvatili tko je Bog. Razmislimo o Božjoj krajnjoj poniznosti. Uvidimo kako on, poput sirotog djeteta, dolazi moliti za našu ljubav. Uvidimo i kako vraća ljudsko dostojanstvo onima koji su ga izgubili.

Klanjati se znači dokučiti Božju prisutnost. Bog je prisutan u svojoj Riječi (na nedavnoj biskupskoj sinodi u Rimu ponovo se pozvalo na «sakramentalni» karakter Biblije). Bog je prisutan u Euharistiji. Istočni kršćani znaju da nas i ikone vode do zajedništva s Bogom. Bog je prisutan u skromnim događajima u našim životima. I Evanđelje inzistira: Bog se daje pronaći među najsiromašnijima.

Klanjanje znači okrenuti se od sebe kako bismo gledali prema Bogu. Ako naše brige zauzimaju čitavu prostoriju, kako se mogu maknuti prepreke koje zaklanjanu izvor života koji je Bog položio u nas?

Mudraci su svoje klanjanje izrazili darivanjem. Molitva klanjanja vodi nas da ponudimo ono najbolje u sebi Bogu i drugima. Vodi nas da od svog života načinimo dar za one koji su nam povjereni.

Istina je da neki previše pate i nemaju više snage slaviti Boga. Moramo imati bezgranično poštovanje i suosjećanje prema takvim ljudima. No Evanđelje nas traži da se izdignemo izvan sebe, kako bismo sačuvali nadu, čak i za one koji se više ne mogu nadati. (...)

(...) Na Istoku se Bogojavljenje naziva Theophany, «pojavljivanje Boga». Liturgijska tradicija povezuje priču o tri mudraca, Isusovo krštenje i pretvaranje vode u vino u Kani, budući da su to, na početku Evanđelja, tri trenutka u kojima se otkriva otajstvo Krista: Božje suosjećanje koje je zasjalo u našoj čovječnosti.

Dolaskom na zemlju, Isus je pokazao Božju ljubav za sve ljude, za sve narode. Upisao je Božje «da» u dubinu čovjekova bića. Bog nas sve prihvaća baš onakve kakvi smo, s dobrim stranama, ali i s našim sjenama, pa i s našim greškama. Učimo prihvatiti da smo siromašni. I od tog momenta nadalje, ne možemo očajavati ni nad svijetom ni nad sobom.

(Razmatranje brata Aloisa)