Life in Zion

Kad hodate prema jugu uz rijeku Ahrai doći ćete do plaže. Plaža se prostire uz cjeli južni dio grada i uz plažu i na plaži nalaze se bogate vile, na istočnoj strani stare, pa sve novije prema zapadu i kafići, vrlo popularni i mnogo posjećivani od strane turista koji dane provode na prekrasnoj pješćanoj plaži koju oplakuje čista pava voda oceana. Black&white, noćni klub nalazi se negdje na sredini te velike plaže dugačke nekoliko kilometara. Jedan je od najvećih u mom gradu. Ima više katova, tri čini mi se. Dok su prizemlje i prva dva uređeni za turiste, treći je VIP prostor u kojem se opuštaju najbogatiji turisti, ali isto tako najuspješniji biznismeni u gradu. Velika većina tih biznismena su narkobosovi ili svoje bogatstvo stjeću baveći se nekim kriminalom.
Kad sam već kod toga, u mom gradu gotovo je nemoguće pronaći čovjeka koji je podrijetlom s moga otoka, a stekao je novce nekim poštenim poslom. Ima ih, naravno, kao i svugdje, al prava su rjetkost. Teško je naći i političara koji nešto vrijedi, večina njih zarađuje prodajući državnu zemlju, sklapajući poslove koji nikako ne koriste našoj zemlji, ali za te poslove oni osobno dobivaju gomilu novaca, pa je onda potpuno razumljivo zašto odjednom zanemaruju sve ostale građane, zašto odjednom zaboravljaju da imaju odgovornost, jer vode cijeli jedan narod, zašto okreću leđa obećanjima koje su dali na izborim. A i o izborima bih mogao vam mogao puno pričati. Nisu baš pošteni, jasno su iscenirani, ljudi koji su prije par desetljeća došli na vlast, osigurali su se da na vlasti ostanu dok im paše. Vjerojatno dok ne iscpre sve izvore naše zemlje, koji im mogu donjeti neki novac.
Sjećam se prošlih izbora koji su bili prije dvije godine. Imao sam pravo glasa, ali sam odbio otići na izbore, jer meni osobno ne odgovara cijeli ovaj sustav u kojem živimo. Svako treba voditi sebe, uz razum, odgovornost i poštivajući tuđu slobodu. Ne trebaju nam stranke da se bore za nas. Pogotovo ne kad nam te stranke rade što nam trenutno rade. No, to je moje idealno poimanje života (ne sistema, života) u najkraćim crtama. Teško je zamisliti takav oblik postojanja društva, a još je teže oblikovati takvo društvo u praksi, jer bi se društvo iz valstite svijesti trebalo oblikovati. Još dok sam bio dječak, objasnila mi je majka: „previše ti je budala za to sine....možda jednog dana.“ I u nadi da će to „možda jednog dana“ ipak doći ja ustajem svako jutro i živim u sistemu u kojem živim najbolje što mogu.
Pričao sam vam o izborima. Dakle, prije dvije godine bili su izbori. NSDC stranka, koja je tada bila na vlasti, stranka je centralne političke opcije. Od kad su prvi puta izašli i pobijedili na demokratskim izborima, sve su samo ne centralna stranka. Ponašaju se kao krajnja desnica. Ma ne ponašaju se ni kao krajnja desnica, ponašaju se kao kralj, kralj koji odlučuje o svakoj pojedinosti na temelju vlastite volje i profita. Daleko od naroda, daleko od liberalnosti.
Ljudi su počeli primjećivati da se zemlja prodaje strancima, da tvrtke kupuju stranci, da NSDC vodi zemlju pod utjecajem stranih lobija. To nikako nije moglo biti dobro i narod je to znao. Za divno čudo NSDC je dobio i na slijedećim izborima, i na slijedećim, i na slijedećim, ovi posljednji su ovi o kojima ću vam sada pričati.
Na tim posljednjim izborima izašla je i stranka DS. Program je govorio da se radi o također političi centralno orijentiranoj stranci. U njoj je bilo nekoliko ljudi koji su izašli iz NSDC, puno novih političkih lica, spremnih srušiti vlast i pokrenuti zemlju prema razvoju. Puno su obećavali, a ljud su im vjerovali. Ja sam isto slušao neke predizborne govore, Alhura Tameteia, predsjednika stranke, jednog intelektualca, doktora medicine i što je najvažnije zaista poštenjačine i dobrotvora.
On je jedan od prvih koji su izašli iz NSDC i to je napravio mjesec dana nakon što je NSDC pobijedio na prvim izborima. Bio je ministar pravosuđa. Nakon što je izašao iz stranke i dao ostavku na mjesto ministra, počeo je javno govoriti o stvarima koje su se događale u uredu vlade.
Uglavnom tri tjedna prije izbora, Alhur Tametei poginuo je u čudnoj automobilskoj nesreći i mnogi vjeruju da su ga dali ubiti članovi NSDCa. Dokaza nije bilo dovoljno. Policija nikada nije pronašla, ne samo odgovornu osobu, već nikada nisu dali objašnjenje kako je do nesreće došlo. U istom automobilu nalazio se i Tametiev sin, Maheim Alhur Tametei. On je ostao paraliziran, jedan je od največih književnika, nobelovac, također veliki intelektualac.
On je otputovao u Francusku, i tamo se bori za slobodu naše zemlje, ne u smislu slobode pojedinaca, već da se očisti od lopova koji sjede na vlasti. To radi već dvije godine i čak je prije godinu dana uspio spremiti dvojicu bivših ministara financija u zatvor. On je jedan od onih ljudi koji su spremni boriti se za istinu, a u svejtu jako respektiran, pa se njegov glas zaista i čuje. No ne može jedan protiv cijelog lanca. Barem ne dovoljno jako da ga zauvijek raskine.
Ljudi oko mene, dok je bilo vijreme prije izbora pričali su kako će glasati za DS, gotovo svi su to pričali, ankete provedene među stanovništvom pokazivale su do zadnjeg dana prije izbora, čak i nakon Tameteieve smrti da DS treba dobiti izbore. Izbori su došli NSDC je pobijedio. Tada su bile one pobune o kojima sam vam pričao. Maheim Tametei izašao je iz bolnice i pobjegao u Francusku. Pola godine poslije napisao knjigu o tim izborima, stvarno dobru knjigu i pobrao nobelovu nagradu. Prvi s našeg otoka.
O svim tim događajima uvijek razmišljam kad prolazim kraj svih tih kuća na plaži. Pa tako sam razmišljao i danas oko šest navečer, kad sam išao prema Black&Whiteu. Sve te prekrasne kuće, izgrađene na jednoj od najljepših plaža na svijetu, a ujedno izgrađene na ljudskoj patnji, iskorištavanju, krvi, suzama, pljački...na jednoj terasi jedne kuće vidio sam, danas, jednog bogatog debelog bijelca koji se sunča, sa smješkom na licu i sisatom plavušom na ležaljci do njegove.
Čak i kuće na istočnoj strani plaže imaju krvavu povijest. Njih su izgradili bogati zemljovlasnici, još dok su crnci na mom otoku bili robovi.

Krenuo sam danas popodne uz rijeku Ahrai do plaže i oko šest sati nalazio se jedno pola kilometra od Black&White kluba. Išao sam potražiti, Narnaha Nehrua, čovjeka koji je moj biološki otac, zamoliti ga da me zaposli u svome klubu. Iz priča o njemu koje sam slušao dok sam radio kao konobar u jednom drugom kafiću na plaži, još kao dijete, znao sam da je on čovjek koji se kreće među tim gadovima o kojima sam vam gore pisao. Neko od njih, siguran sam odgovoran je za nestanak i smrt moga prijatelja i na meni je grijeh koji ću nositi do kraja života, odgovornost da ih osvetim, na bilo koji način.
Noćni klubovi otvaraju se oko deset navečer, a njihovi gazde u njima imaju urede u koje obićno navračaju predvečer, poslije ručka da vide jel sve spremno za tu noć. Nadao sam se da je Narnah jedan od tih gazdi koji imaju taj običaj.
Kad sam došao ispred kluba, pokucao sam na prednja velika, zacrnjena, staklena vrata. Nitko nije otvarao. Napravio sam krug oko kluba i sa stražnje strane vidio da postoji još jedan ulaz. Vrata su bila otvorena, ušao sam. Našao sam se u hodniku. S lijeve i desne strane nalazili su se uredi. Tri ili četiri ureda, na vratima su stajala imena ljudi koji u njima rade. Nijedno nije bilo Narnah Nehru. Pokucao sam na vrata na kojima je pisalo Tirena Vyori, tajnica. Stisnuo sam kvaku, gurnuo vrata. Unutra je za stolom sjedila žena, ispunjavala neke papire.
„Da?“, rekla je. „Kako vam mogu pomoći?“
„Tražim gospodina Narnaha Nehrua.“
„A vi ste?“
„Vanjah Alegon“
„A zašto ga trebate? Vidim da nemate dogovoreno, jer on popodne ne prima stranke“, rekla je.
„Da, nemam. Trebam ga za nešto, vezano uz posao“, rekao sam.
„Nazvat ću ga. Pričekajte vani“, rekla je.
Opet sam se našao u hodniku. Gledao sam slike na zidu. Na slikama je bio klub i ljudi unutra za vrijeme nekih koncerata, partyja. Nekoliko slika Narnaha, krupnog čelavog crnca i nekih poznatih glazbenih izvođača.
Nakon nekoliko minuta izašla je tajnica iz ureda.
„Gospodin Nehru je u svom kafiću 2small. Rekao je da dođete tamo.“
„Hvala“, kimnuo sam. „Do viđenja.“

2small nalazio se tristo metara dalje na samoj plaži, desetak metara od samog mora. Bila je to mala kolibica sa slamnatim krovom. Polu-otvorena. Idealno da popijete koktel i malo odmorite od Sunca. Narnah je sjedio na visokim stolcu uz šank, pušio cigaru i gledao prema moru. Došao sam do njega. Gadio mi se.
„Dobar dan“, rekao sam mu.
„Vanjah, lijepo te vidjeti. Sjedni“, pokazao mi je na stolac do njega. „Daj mu nešto da popije. Sigurno je žedan.“, rekao je konobaru.
Konobar me pogledao. Ja sam mu kimnuo da neću ništa. On je slegnuo ramenima i otišao dalje raditi.
„Vanjah, kako ti mogu pomoći?“, pitao me Narnah. Na licu je imao onaj smješak, poslovni smješak. Gad. Tko zna što je mislio u svojoj glavi dok mi se smješio. Osjećao sam da razgovara sa mnom samo zbog neke dužnosti prema mojoj majci koju je iskoristio i odbacio. Osjetio sam sad ljutnju i prema njoj. Što je ona imala raditi s takvim tipom kao što je Narnah. S gadom, kriminalcem, ljigom. Sigurno joj je ponudio tisuću laži, a ona je bila mlada i naivna. No pustimo greške moje majke da počivaju s njom.
„Gospodine....“
„Zovi me Narnah“, prekinuo me.
„Narnah. Majka mi je prije smrti ispirčala tko mi je otac. Od vas ne bih tražio ništa, kao što nikada nisam tražio i držim tu tajnu za zubima, isto kao što ju je i moja majka držala. Moj brat ne zna za vas. Ipak, moram vas zamoliti nešto...“, bio je to tekst koji sam izmislio još toga jutra dok sam pio kavu u stančiću.
Gledao me neko vrijeme i samo je šutio. Onda se u jednom trenutku nasmijao.
„To su moji geni...hahaha...“, smijao se. „Odlučan govor i odlučno držanje.“
Meni nije bila smiješna ta šala. On je to vidio i prestao se smijati.
„Reci, što trebaš? Novac?“, odjednom je postalo jasno da ga boli kurac za mene i mog brata. Moja majka je umrla u uvjerenju da nas voli. Sve je to bila lažna gluma da vjerojatno sebi, taj licemjer, umiri savjest. Opet je kroz mene prošao val mržnje prema tom čovjeku.
„Ne trebam novac, trebam posao“, rekao sam.
„Ti bi radio“, rekao je. Gledao sam ga ravno u njegove pokvarene oči. „A što ti znaš raditi?“
„Radio sam kao konobar, pa sam mislio ako ima mjesta za mene u klubu ili tu u baru, rado bih radio.“
„Kao konobar“, rekao je. Kimnuo sam. Vidio sam da razmišlja. Gledao me.
„Ajde papčino, to si barem dužan mojoj majci.“, mislio sam.
On je i dalje razmišljao.
„Danas je srijeda. U petak u sedam sati dođi u klub. Javit ćeš se gospođici Tireni. Ona će ti reći što ćeš raditi.“
„Hvala“, rekao sam.
„I sjeti se da sam ja za tebe, Narnah, tvoj šef i ništa drugo. Ne očeku popuste i drži jezik za zubima“, rekao je. Nasmiješio se i kimnuo mi glavom.
„Dobro“, rekao sam.
„Onda smo se dogovorili. Petak, sedam.“
„Do viđenja“, rekao sam i ustao sa stolice. Pozdravio me. Osjetio sam olakšanje, s jedne strane zato što ću početi raditi, a s druge strane što ne moram više sjediti kraj njega. U mojoj glavi on je bio samo gad. Gad i ništa drugo. Krenuo sam prema kući.

U petak počinjem raditi, samo je to važno. Kad radite u klubu kao konobar, ljudi koji rade s drogom prilaze vam sami. Žele da prodajete za njih. Nije su oni sam vrh narko-mafije, ali su dobar početak da se asimiliram među njih. Tome sam se malo i razveselio.
Sad će trebati imati hrabrosti, samo hrabrosti, pustit ću je da me vodi. Bit ću jak, odlučan, bitka počinje. Ja sam moram izaći kao pobjednik.
Isto tako trebat će imati i strpljenja. „S vremenom“, mislio sam, „stvari će doći na svoje.“

Nikad u životu nisam upoznao svoga oca. Do nedugo prije majčine smrti mislio sam da je poginuo kratko nakon bratovog rođenja. To mi je bilo sumnjivo, jer bi ga se sigurno sjetio, budući da je moj brat mlađi od mene, a ja nisam vezao nikakva sjećanja uz svog oca.
Moja majka je umirala od bolova i tumora na krevetu, brat je radio. Ja sam sjedio i gledao je. Pušio sam duhan i mislima joj pomagao da se odhrva bolovima koji su je proganjali u snu. Teško je gledati sinu kako mu majka umire. Mrzio sam tada cijeli svijet. Molio sam Jaha da joj udahne snage, da ta bolest prođe sama od sebe ili da je uzme k sebi da se ne mući toliko. Sada sigurna uživa i ljubavi i sreći, pakao je proživjela umirući.
Pretpostavljam, da kad majka ostavlja dvoje djece, od kojih jedan ne radi, a drugi je maloljetan da se brine kako će oni dalje rješavati egzistencijalne probleme u životu. U tom svom bunilu, pozvala me k sebi da si malo olakša dušu, a i da mi kaže kako da se najlakše pobrinem za sebe kad je ne bude.

„Lagala sam vam, sine... i tebi i bratu....“ mumljala je.
„Što pričaš majko?“ pitao sam je. Mislio sam da bunca u bolovima. Da ni ne zna što govori.
„Vaš je otac živ...“, rekla je.

U prvi mah osjetio sam oduševljenje. Imam živog oca. Pomislio sam da je u zatvoru ili na nekom brodu, jer to je najčešći slučaj zbog kojeg bi otac mogao napustiti dom. No odmah mi je na pamet palo da su se rastali iz nekog razloga. Ali sjećao bi ga se, imali bi negdje njegovu sliku. Bio bi prisutan u nekom obliku.

„Vaš je otac Narnah Nehru...“, rekla je.
„Mama, Narnah je tvoj gazda“, rekao sam. Sad sam bio siguran da bunca.
„Narnah je dugo bio moj ljubavnik...“, rekla je.
„Spavaj mama“, reko sam joj i dalje ne vjerujući joj.
„On zna da ste mu vi sinovi. Voli vas. Uvijek mi je dodavao na plaći da vi bolje živite....aaaaaaaa....“ bolovi joj nisu dali da priča.
„Kunem se...“ dodala je.
„Dobro, mama, dobro... u redu je...zašto mi to sada govoriš“, budući da se držala priče, počeo sam joj vjerovati. Obično bi buncala u snu, nikada ne bi bila dosljedna u priči, jer ne bi znala što govori.
„Kad umrem...“
„Nećeš umrjeti!“, rekao sam.
„Kad umrem, javi mu se. On će vam pomoći“, zatvorila je oči, koje je jedva držala otvorenima. Nije mogla više pričati.
„Dobro“, obećao sam. I vratio se do stola.
„jesi li ljut?...“pitala me još.
„Nisam majko, odmori se.“

Nisam se imao zašto ljutiti. Nikad nisam mislio da imam oca, a ne znam što bi promijenila činjenica da sam znao tko mi je otac ranije u životu. Jedna stvar me ipak smetala.
Narnah Nehru, bio je jedan od bogatijih crnaca u gradu, zato što je bio vlasnik nekoliko noćnih klubova i kafića uz plažu. U jednom je radila i moja mama. Čini mi se da je imao 2small, kafić u kojem je radila, još jedan mali coctail-bar na samoj plađi i Blak&white, noćni klub, u kojem su najčesšći gosti bila djeca dilera i biznismena, pa često i dileri i biznismeni. Vjerojatno se u tom klubu prodavalo dosta droge i obavljali su se takvi poslovi, za što je on znao, pa me jedino boli što sam dijete čovjeka, koji nije tip oca kojeg bi imao. Al on me samo napravio, ako ćemo iskreno. Nikada nije utjecao na mene kao osobu, pa i sad kad ovo znam, i dalje ga ne držim kao svoga oca. Nije dovoljno napraviti djete da bi postao otac. Otac treba o djetetu i brinuti.
Ljut sam na Narnaha što dozvoljava da moja majka umire, a mogao joj je dati novac za operaciju koja joj je trebala. Ako se i htio pobrinuti za mene i brata, na taj bi nam način sigurno pomogao. Vjerojatno gadu nije bilo stalo do moje majke više, tada vjerojatno nisu više bili ljubavnici.
Obećao sam si da to nikada neću reći bratu. On je još osjetljiviji od mene, pa bi ga to možda malo i promijenilo. Bolje je da bude uvjeren u ovo što sam ja vjerovao cijeli svoj život.
Nikada se nisam javio Narnahu, jer meni i bratu on ne treba da bi smo živjeli. Što sam mu mogao reći? Da mi trebaju novci? DA mi treba nekakva pomoć. Ne hvala. Nije ga bilo nikada, tada sam mislio, ne trebam ga onda ni ja nikada.

Tako je to bilo sve do današnjeg dana. Još malo i past če noć, a ja sjedim na stolcu na krovu i pušim već stotu pljugu danas. Opet samo zato što sam živčan. Nikako ne mogu uzbaciti Cumingovu krv i beživotno tijelo iz misli.
Dugo sam popodne razmišljao o tome što napraviti, kako se uvući u lanac kokaina u mom gradu, kako saznati što je bilo s Ronijem, kako osvetiti Cuminga, na koji način osvetiti Cuminga...što uglavnom napraviti.
I tako sam razmišljao, razmišljao, razmišljao i došao do zaključka da bi se među njih mogao uvući preko svoga oca. Uh, što mi ga je ružno nazivati ocem. Uglavnom, preko Narnaha. Preko njegovog kluba, malog carstva u kojem prebitavaju ljudi među koje želim ući.
Odlučio sam sutra navečer otići do tamo i potražiti ga, reći mu da ja i brat teško živimo, da ne mogu pronaći posao i da ga molim da me zaposli. Nekada sam radio kao konobar, predložit ću mu da me zaposli u Black&Whiteu, pa ako upali na dobrom sam putu da stupim u kontakt s narkomafijom ovog grada. To bi mogao biti nekakav početak. Makar, to sam i mislio kad je Cuming rekao da će se raspitati kod Slya za Ronija. To jest bio početak, ali početak samo još većih nevolja, pokazalo se, kao što ste mogli primjetiti.
Drugi problem koji me počeo mučiti još jučer kad sam bratu ispričao što mi se sve događa, jest kako ja to mislim osvetiti Cumingovu smrt, za početak, a možda i Ronija, koji se još nije pojavio.
Razgovarao sam jučer s bratom, večerajući neko voće koje je on kupio pšoslije posla, pričao sam mu što sam sve proživio. Kako je Roni nestao, kako sam mu provalio u stan i kako sam razgovarao s Cumingom, kako sam pronašao Cuminga mrtvog. Kad sam došao do tog dijela kad sam našao Cuminga mrtvog, počeo sam se tresti, na moje oči krenule su suze i rekao sam mu da ću ga osvetiti, da je to jedino što mi je sada bitno.

„A kako ćeš ga ti to osvetiti?“, piatao me brat. „Ubit ćeš nekoga?“

Tada sam shvatio da stvarno ne znam na koji način ću osvetiti njih dvoje. Bit ću iskren, ja ne mogu ubiti nikoga. Koliko god bio ljut na te ljude, koliko god osjećao mržnje prema njima, osjećaja koji me proždirao i kojega nikada do sada nisam osjećao, ja ih ne mogu ubiti. Ja nisam ubojica i ja vjerujem da ja nisam taj koji smije suditi tko smije, a tko ne smije živjeti. Lijepo bi bilo da mogu s informacijama koje znam otići na policiju, njima sve ispričati, priznati da sam sudjelovao u kupo-prodaji kokaina i prepustiti njima da pronaču krivca, tj. osobu koja je ubila Cuminga. Krivac sam ja. Ja koji sam upeo Ronija i Cuminga u kriminal, a na to je pak mene natjerala cijela situacija u gradu i zemlji. Politika, sjećate se?
Ono što ja želim tim ljudima napraviti, je možda još i puno veća kazna nego njihova smrt. Ono što ja želim jest da ti ljudi vide kako je nama, ljudima, koji se iz dana u dan bore za svaki komadić, hrane, vode, zraka. Želim da osjete kako je to kad je čovjek prisiljen riskirati vlastiti život, da bi preživio.
Život na samom rubu društva.
Želim im uništiti njihova carstva, želim ih zaustaviti u tom krvničkom poslu kojim se bave. Uništavaju ljudske živote, i onih kojim prodaju drogu i onima koji za njih prodaju drogu. Vraćaju cijelo društvo u feudalizam, jer ne poznaju pravila, ne poznaju norme, ne poznaju milost. Oni su pijavice ljudskosti i energije, života i slobode. Njima želim uništiti njive snove i carstva. Na taj način ću ih i naučiti nećemu, a i to želim, želim ljude učiti da su život i društvo, po svojoj biti nešto sasvim drugo od onoga u što se pretvaraju.
Eto, na taj način neću postati ubojica i u još veće depresije baciti, svoju, već deprimiranu, dušu. Imam vremena promisliti o svim tim stvarima, moram prvo vidjeti tko su ti ljudi, kakvi su ti ljudi, što ih najviše boli, što im ja moram napraviti. To ću napraviti tako da ću im postati prijatelj. Učit ću od njim, učit ću o njima. Slušat ću ih, pomagati im. Tako ću vidjeti gdje je njihova slabost, njihova „ahilova peta.“ Tu ću ih pobijediti.

Sanjam one dane kad sam bio slobodan, dok još nisam bio rob voj zvijeri koja me progoni. Ovoj krivnji, ovoj tjeskobi. Zadnjih dana ne vidim Sunce, ne vidim sreću, ne vidim lijepo. Ne mogu bez toga. Stvari se moraju pomaknuti s mjesta. Moram se izvući iz rupe u koju sam upao i treba mi za to snaga.

Dok sam tako razmišljao spustila se noć nad gradom, gradom kojeg izjeda bijeda, droga, pohlepa. Ljudi su se lagano sklonili sa ulice u svoje stanove. I oni se boje mraka. Živim u getu, u prašini i u prljavštini, kao odpadak svijeta, višak i siromah.
Pa da, zaista, bilo bi smješno da živimo u svijetu gdje smo svi kao braća i sestre. U svijetu gdje nema pohlepe i svojatanja. U svijetu gdje je svaki čovjek nasmješen, sit i na toplom. Gdje ljudi nisu usamljeni, gdje ih ne izjeda zavist i mržnja, gdje mogu bezbrižno uživati uz odgovornost prema sebi i drugima. Što budi to zlo u ljudima? Zašto žele imati moć i kontrolu na drugima, zašto se jednostavno ne prepuste tom divnom vjetru i energiji, koja nas zapuhuje ljepotama svijeta u kojem smo rođeni, kojeg možemo gledati i diviti se njegovim neizmjernim ljepotama? Oko vas su slike ljudi, najljepše slike koje ikada možete vidjeti, a ponašate se gore od požara, potresa, erpucija, tsunamija, poplava i ostalih nepogoda, jedva čekate da nešto uništite. A zbog čega, zadovoljstva, moći...čega?

Ojačao sam toga dana. Našao se na rubu. Za mene postoji samo jedno rješenje. Trebam krenuti prema gore, prema van, prema Suncu i zraku, jer to mi treba, to mi treba da moj život meni postane raj.


„Yes Jah, be I strong,whenever they rise against us
They want to do us wrong,the powers of Selassie protect us
Yes Jah,be I strong,whenever they rise against us
They want to do us wrong,the powers of Selassie“

Probudio sam se oko jedanaest sati ujutro. Soba je bila prazna. Brat je radio kao i svakoga dana. Doći će doma oko sedam navečer. Danas je subota, sutra ne radi, pa će vjerojatno spavati cijeli dan. Jebi ga, to ti je život poštenog čovjek 21. stoljeća. Pidžama ili radno odijelo.
Kuhao kavu na malom plinskom kuhalu i motao pljugu. Osjećao sam neki mir, za razliku od zadnja dva dana. Počeo sam nešto raditi za tog Ronija i imam osjećaj da će se stvari uskoro pomaknuti s mjesta i da ću dobiti neke putokaze u svojoj potrazi. Vidjet ćemo, vidjet ćemo. Razmišljao sam i o djevojci, konobarici u DCMWu. Jednom kad se završi ova strka, sigurno ću pokušati doć i do nje, do njenih očiju, usana, srca. Sad baš nemam vremena. Lee Perry sviro je na mom kaziću. Melodijozan dub tjerao je moje tijelo da se lagano ljulja...lijepo.
Popio sam kavu i uvukao dim, ponovno jeben dim, neke fine trave, domaćice. Osušena priroda, natopljena Suncem, smiruje mi duh. Krenuo sam do Cuminga. Hodao sam svojom ulicom, uvijek tako istom, tako nepromijenjenom. Djeca su se igrala iste igre kao što su se igrala svakoga dana. Kvartovski huligani pušili su na ulici i pili rum, kartali i promatrali prolaznike. Starc na štandu i dalje je prodavao kruh. Sve je bilo isto. Hodao sam tako i hodao, sve dok nisam izašao iz ulice, prošao dio uz Rijeku i našao se pred Cumingovom kućom.
Trijem je bio prazan, vrata od kuće otvorena.
„Cuming!“, povikao sam.
Nije bilo odgovora.
„Cuming!“, poviknuo sam ponovno. Tišina. Popeo sam se na trijem, lagano koračao prema ulazu. Daske ispod mojih nogu pucketale su. Ušao sam u kuću.
Maleno predsoblje bilo je prazno.
„Cuming?“, pomislio sam da nije ovdje. U susjednoj sobi nešto je lupalo. Pošao sam onamo. Otvorio sam vrata.
Scena koju sam imao pred očima okamenila me. Cumingovo tijelo ležalo je na krevetu s rupom od metka posred čela. Oči su bile zatvorene, plahta natopljena krvlju. Osjetio sam kako mojim tijelom prolazi hladnoća. Moj prijatelj ležao je mrtav ispred mene. Koljena su mi počela klecati, kleknu sam. Pokrio glavu rukama i počeo plakati, urlikati od bola. Roni je nestao, Cuming je mrtav. Plakao sam i ridao. Osjetio sam mržnju, osjećaj koji inače ne poznajem. Mržnju prema čovjeku koji je ovo učinio.

...

Cuming je umro zbog mene, vjerojatno. Nije imao neprijatelja, jer od kad je izašao iz zatvora živio je prilično samotnjačkim životom. Znao je zapalit ili popit sa mnom, igrao je šah sa Slyom, možda se ponekad družio s nekim starim prijateljima, ali ništa intenzivno. Imao je svoj mali vrt i živio od toga. Ponekad bi mu uletio neki posao, nije se bavio kriminalom, nije bilo razloga da bude mrtav. DA, vjerojatno je umro zbog mene. Vjerojatno ga je ubio Sly, čovjek upleten u dobavljanje kokaina našem gradu. Cuming mu je rekao da se raspita, Sly se vjerojatno osjetio ugroženim, otišao je, vratio se kad je Cuming spavao i ubio ga u snu.
Na meni ostaje da nosim krivicu, jer je umro, do kraja mog života.
Što sad napraviti. Prijatelj mi je nestao, želim saznati što se s njim dogodilo. Vjerojatno isto negdje leži u vlastitoj krvi. Sada sam u to siguran. Drugi prijatelj umro je, jer sam ja počeo njuškati. Obojicu sam ja uvukao u tu priču. Osjećam potrebu da ih osvetim. Jedini je problem što ne znam kako. Ne znam tko je odgovoran za njihovu smrt, ne znam na koji način bi mu napakostio. Na policiju ne mogu otići, jer policija u našoj zemlji radi za onoga tko plati, a ljudi koji su sada moji smrtni neprijatelji imaju novaca da ju kupe.
Ne znam.
Razmišljao sam o tome ležeći na obali rijeke Ahrai ispod nekog starog drveta. Nakon što sam se smirio, prestao plakati i ustao kraj mrtvačke postelje svoga prijatelja, spomenika moje gluposti, izašao sam na zrak i jednostavno počeo hodati do obale rijeke. Htio sam se baciti u tu rijeku, pustiti je da me zauvijek odnese negdje, negdje daleko od ovog života, ove bijede i mizerije, ove smrti.
Jedino što me u tome spriječilo, jest obaveza koju imam prema Roniju i Cumingu. Potruditi se da na neki način ljudi koji su im učinili ovo što su im učinili plate.
Sjeo sam pod drvo uz rijeku i razmišljao. Što dalje? Kamo krenuti, što napraviti?
Za početak, počet ću raditi ono što je Roni radio. Javit ću se Khnrau, reći mu da mi da koku, da mi trebaju novci i počet ću raditi s njom. Možda me onda sam život donese pred lice čovjeka koji je ubio Cuminga, a vjerojatno i Ronija.
Jedna stvar u cijeloj toj priči bila mi je sumnjiva. Ako je Roni nestao, ako je Cuming mrtav, zašto sam ja još uvijek živ, a znam tko ih je mogao ubiti. Zašto?

Još sam neko vrijeme ležao pod drvetom, sklopio ruke i zamolio Jaha da povede moju braću u Zion i neka uživaju vječnu slobodu. Zamolio sam ga da mi da snage, da naplatim grijeh ljudima koji su im učinili ovu strahotu.
Noć se lagano počela spuštati, krenuo sam prema doma.

„Dey wouldn't mind if dey could kill our youth
And every time dey tell ah lie that we loot
Come down in ah mi village and dem know dat dat dem toop
Teaming up we village we go defend mi troop
Behind d bars,ah whey dey place dey hoop
Dey play ah mental game fi do make mi stoop
Well nuff boy go bow,nuff boy go scoop
Yow,me ah bun dem fi truth, ow!“

Kako bih pronašao Ronija trebam pronaći osobu koja ga je zadnja vidjela. To je logično, zar ne? Da bi našao osobu koja ga je zadnja vidjela, trebam proći mjestima gdje prolazi Roni. To sam već napravio. Pitao sam one njegove prijatelje, tj. kupce koji ga sreću svaki dan jesu li ga vidjeli. Odgovor je, ako se sjećate bio očekivan: nisu. Treba mi pomoć, a Cuming bi po mojem sudu bio prava osoba koja bi mi mogla pomoći.
Želio bi da što manje ljudi zna da tražim Ronija. Roni je možda nestao zbog volje nekog „močnika“. Čovjeka koji ne želi da Roni radi to što je radio. Čovjeka koji misli da bi ga Roni mogao ugroziti na neki način. Možda je to Khnrau, osobno. Makar sumnjam. Da je to bio Khnrau, on bi odmah maknuo i mene. Na kraju krajeva, ja znam više nego Roni.
Cuming je bio idealan tip čovjeka koji bi mi mogao pomoći. Kao prvo, Cuming je bio čovjek od časti. Držao je do prijateljstva i uvijek rado pomogao prijatelju i kad bi obećao pomoć potrudio bi se da da sve od sebe da zaista i pomogne.
Ljudi danas više nisu kao on. Često govore da će ti pomoći, a na kraju ne naprave ništa, zbog njihove ljenosti. Ta neka lažna uslužnost mi ne treba, ako ne možeš reci: „Ne mogu“, ako možeš: „Mogu“, ako ćeš probati reci: „Probat ću“, al onda probaj. Nemoj obećavati i ulijevati sigurnost, ako nešto ne možeš. Onda si veći neprijatelj, nego prijatelj, jer to je laž, a laž sputava...pogledajte malo svijet u kojem živite, gdje istina ljudima nije dovoljna. Žele više, pa onda napuhuju stvarnost, manipuliraju, lažu, a sve zbog vlastitog zadovoljenja. Mrzim laži. Slušam ih od rođenja. Ponekad mi je drago što ne posjedujem ništa materijalno, onda mi istina, ljubav i prijateljstvo, ono što jedino vrijedi, a ja jedino imam postaju bogatstvo. Moja zemlja je opljačkana. Ljudi koji ovdje žive su robovi. Jedino što ih još drži su ove tri stvari, gore navedene. Pomoću laži pokušavaju im oteti i to. Najžalosnije je da i među nama, smrtnicima i siromasima, laž postaje jedino sredstvo da i naši želuci jednom budu puni. Ne puni, već prepuni. Jer pohlepa vlada i među nama. Želimo dotaknuti užitak materijalne sreće. Oni žele. Meni materija ne treba, jer su me političari istrenirali da budem sretan i kad nemam ničega. Barem ničega opipljivog. Cuming uglavnom, nije takav. Cuming ili napravi, jer može napraviti, ili ne napravi, jer ne može, ali uvijek proba. To je sigurno.
Cuming je, kao i svi mi, odrastao na ulici, proveo par godina u zatvoru, ako se sjećate, pričao sam vam o tome. Zbog socijallne nepravde. On zna što ne smije napraviti da vas ne bi ugrozio i zna tko može saznati sve prljave stvari koje su se u zadnje vrijeme događale u kvartu, a vjerojatno i gradu. Cuming. Još samo trebam pronaći njega.
Svratio sam do voćarne, morao sam kupiti duhana. Cuminga nije bilo ispred. Odlučio sam poći do njegove kućice kraj rijeke, pa sam kupio i bocu ruma. Novaca barem imam, jebi ga. Barem dok se Roni ponovno ne pojavi.
Pričao sam vam već kako moj kvart izgleda... To je najstariji dio grada, istočni dio koji se nalazi uz rijeku Ahrai. Ahrai je rijeka neke čudne sivo-zelene boje, prilično velika. Širina rijeke na dijelu koji prolazi kroz moj kvart je otprilike petsto metara. Lijepa je to rijeka i dio uz rijeku je jako lijep, zelen u bilo koje doba godine. Prvi stanovnici ovog dijela grada doseljavali su se uz zapadnu obalu rijeke i tamo gradili prve kućice. Kasnije je igrađen i nasip, pa onda prve zgradice i tako je lagano rastao moj grad, rastao i rastao i kako je rastao lagano se počelo zaboravljati na taj stari dio grada i danas ljudi koji žive uz rijeku, žive u trošnim glinenim kućicama, ali zato uživaju u mirisu bilja i vode, i u svim onim čarobnim zvukovima koje vam može pokloniti priroda uz rijeku.
Cumingova kućica jedna je od tih. Kad sjedite na Cumingovu trijemu gledate u vodu koja je od vas udaljena nekih desetak metara. Njegova kućica nalazi se s druge strane nasipa, ali već dugo nije poplavljena, jer je klima kod nas, na cijelom otoku, dosta ravnomjerna kroz godinu, pa nema poplava. Možda se ponekad razina rijeke digne za metar ili dva, pa u kućici bude desetak centimetara vode, ali kad u kući nemate nešto što voda može odnjeti, onda vam je svejedno.
Lagano se krećem kroz te kućice uz rijeku. Večina ih je prazna, neke su i urušene. Dolazim do Cumingove. Sa smješkom na licu vidim da Cuming spava u nekoj staroj ljuljačci na trijemu.
„Cuming!“, viknuo sam.
„Hej, Van-Jah! Što te donosi ovdje?“ pita me.
„Cuming, trebam tvoju pomoć“, odgovaram. „No zapalimo pljugu prije, donio sam i ruma...razgovor će biti mučan.“
„Sjedi, onda brate...“

Spalili smo tako Roni i ja pljugu, dvije, polipli ruma, a ja sam mu ispričao sve što znam, jedino što sam preskočio Khnrauovo ime i koliko sam novaca pronašao kod Ronija. Pričao sam, Cuming je šutio i šutio. U jednom trenutku sam završio s pričom. On je nastavio šutjeti.
„To je sve?“ pitao me.
„Jest“, rekoh, „Možeš li mi kako pomoći?“
„Mogu prijatelju, u zatvoru sam upoznao jednog lika Slya. Sly se bavi uvozom koke u naš grad, vjerojatno zna puno ljudi koji se njome bave. Pitat ću njega što zna. Dužan mi je uslugu. U zatvoru su mu čuvari htjeli smjestiti ubojstvo jednog zatvorenika, al sam svjedočio za njega. Ako ti tko može pomoći, onda ti on može pomoći.“
„Hvala ti, Cuming. Kad ti možeš doći do njega?“
„Doći će vjerojatno večeras, često se viđamo, igramo zajedno šah. Danas bi mogao navratiti, pa ću popričati s njim. Možeš i ti ostati.“
„Ne, stari, moram do mraka odnjeti u DCMW devetsto dolara.“
„Onda bolje kreni, mrak će uskoro, a do DMMWa ti treba vremena. Dođi sutra do mene, bit ću ovdje cijeli dan“, rekao je Cuming. „Ispričat ću ti što ću se dogovoriti sa Slyom.“
„Vidimo se brate,“ rekao sam mu.
„Jah Rastafari,“ potapšao me po ramenu.

Zaista se bližio mrak, cvrčci su već lagano prestali pjevati. Krenuo sam nazad do svoje ulice i uskoro bio kod DCMWa. Ušao sam unutra. DCMW je bio nešto između kafića i noćnog kluba. Stalno je radio i ovdje su većinom sjedili loklni dileri, kriminalci, bjelci koji su svime time upravljali i njihove žene, pa i žene koje su ovdje dolazile samo kako bi se svidjele nekom bogatijem liku i na taj način se domogle novaca. Nešto kao kurve, samo što ne spavaju s muškarcem i uzmu mu novce, nego spavaju s njime, a on im plaća račune i tako dok im ne dosade. Sponzoruše.
Osobno, u životu sam spavao sa ženama u stvarno svakakvim situacijama, neke su mi od njih bile djevojke, nekad je to bilo samo za jednu noć. Sve te žene privukle su me na neki svoj način. Većinu, veliku većinu sam i poprilično volio kad sam s njima vodio ljubav. Neke sam jednostavno ševio, jer mi je to prilika dopuštala, ali i te žene su me privukle i nisam to radio samo da bi zadovoljio svoje potrebe, već su i tu to bili upleteni osjećaji. Neki moji prijatelji plaćaju ženama da spavaju s njima. Meni je to odvratno, jer u tome nema nikakvih osjećaja, a za takve stvari, da bi zaista bile lijepe, čovjek treba osjećati, zar ne? Nema mi odvratnijeg nego pomoću seksa dolaziti do željenih ciljeva. Jednom kad budete voljeli i kad s tom ženom budete vodili ljubav vidjet ćete o čemu vam govorim, a ako ste to već proživjeli znate o čemu vam govorim. Ljubav, ljubav, ljubav...to je onda ljubav, a ljubav nam svima treba.
U kafiću je bio polu-mrak. Neki ljudi su sjedili u prednjem djelu kafića, pili i pričali. Nisam vidio što se događa u separeima iza šanka. Došao sam do šanka i pitao konobara zna li gdje je Khnrau.
„Čeka te“, odgovorio je konobar i pokazao prstom na prostor iza šanka gdje su bili separei.
U trenutku kad sam se okretao od šanka, osjetio sam kako udaram u nešto, zatim začuo lom i zvuk razbijenog stakla. Žena s kojom sam se sudario već je skupljala komadiće stakla po podu i stavljala ih na tacnu.
Čučno sam se kraj nje da joj pomognem. Podizao sam staklo i ispričavao se. Stavio sam skupljeno staklo na tacnu, ona je primila tacnu i ustala. Ja sam također ustao i tad joj prvi puta pogledao u lice. Poznato lice, prelijepo lice. Lice vile. Smeđe oči gledale su pomalo ljuto ravno u moje. Izgubljen sam gledao u njih. Vrijeme je ponovno stalo, vidio sam samo nju, gledao u izvor neograničene topline...nisam znao što napraviti, stajao sam tamo zaljubljen, otvorenih usta. Opijen, nadrogiran....
„Pazi“, rekla je.
Okrenula se i nastavila raditi.
Ostao sam stajati tamo, pratio je pogledom. Srce je ponovno počelo kucati. Bila je to ona. O njoj sam vam već pričao. Ona, najljepša na svijetu, ona koju sam vidio s krova svoje zgrade, sada je prolazila kraj mene. Ona.
Krv je ponovno počela kolati mojim žilama. Mozak je proradio. Trebam pronaći Khnraua. Otišao sam iza šanka u prostoriju sa separeima. On je sjedio u jednom. Preko puta sjedio je neki mladi crnac. Pričali su. Došao sam do njih. Crnac je ustao i otišao. Sjeo sam na mjesto gdje je on sjedio.
„Evo ti novci“, rekao sam i izvadio snop novčanica, omotanih u novinski papir.
„Sve je ovdje?“
„Sve je ovdje.“
„Jel' se malo đubre pojavilo?“
„Nije još.“
„To je sve, prijatelju. Više te ne trebam“, rekao je.
Popizdio sam na ovo „prijatelju“. Pozdravio sam ga, ustao i otišao. Na izlazu sam još jednom pogledao ono prekrasno lice. Kad bi barem s njom mogao razgovarati. Izašao sam iz kafića i otišao doma.

Te noći usnio sam san. Plešem na pijesku plaže na ritmove bubnjeva. Grle me mekane ruke, ljube tople usne. Oči se sjaje u mraku. Miris ženskog tijela opija me. Plešemo... smijemo se... grlimo... ljubimo... diramo. Ja diram njenu kožu, toplu, mekanu...diram je kao da diram zlato, kao da diram božanstvo...gledam te oči, te prekrasne oči.
Čujem smijeh dječaka, okrećem glavu. Moj prijatelj Roni gleda nas, smije nam se i plješće. Skakuće u ritmu bubnjeva.
Valovi šume, vjetar se igra s njenom kosom. Mašem Roniju i nastavljam je ljubiti. Nastavljam upijati život.