Kako bih pronašao Ronija trebam pronaći osobu koja ga je zadnja vidjela. To je logično, zar ne? Da bi našao osobu koja ga je zadnja vidjela, trebam proći mjestima gdje prolazi Roni. To sam već napravio. Pitao sam one njegove prijatelje, tj. kupce koji ga sreću svaki dan jesu li ga vidjeli. Odgovor je, ako se sjećate bio očekivan: nisu. Treba mi pomoć, a Cuming bi po mojem sudu bio prava osoba koja bi mi mogla pomoći.
Želio bi da što manje ljudi zna da tražim Ronija. Roni je možda nestao zbog volje nekog „močnika“. Čovjeka koji ne želi da Roni radi to što je radio. Čovjeka koji misli da bi ga Roni mogao ugroziti na neki način. Možda je to Khnrau, osobno. Makar sumnjam. Da je to bio Khnrau, on bi odmah maknuo i mene. Na kraju krajeva, ja znam više nego Roni.
Cuming je bio idealan tip čovjeka koji bi mi mogao pomoći. Kao prvo, Cuming je bio čovjek od časti. Držao je do prijateljstva i uvijek rado pomogao prijatelju i kad bi obećao pomoć potrudio bi se da da sve od sebe da zaista i pomogne.
Ljudi danas više nisu kao on. Često govore da će ti pomoći, a na kraju ne naprave ništa, zbog njihove ljenosti. Ta neka lažna uslužnost mi ne treba, ako ne možeš reci: „Ne mogu“, ako možeš: „Mogu“, ako ćeš probati reci: „Probat ću“, al onda probaj. Nemoj obećavati i ulijevati sigurnost, ako nešto ne možeš. Onda si veći neprijatelj, nego prijatelj, jer to je laž, a laž sputava...pogledajte malo svijet u kojem živite, gdje istina ljudima nije dovoljna. Žele više, pa onda napuhuju stvarnost, manipuliraju, lažu, a sve zbog vlastitog zadovoljenja. Mrzim laži. Slušam ih od rođenja. Ponekad mi je drago što ne posjedujem ništa materijalno, onda mi istina, ljubav i prijateljstvo, ono što jedino vrijedi, a ja jedino imam postaju bogatstvo. Moja zemlja je opljačkana. Ljudi koji ovdje žive su robovi. Jedino što ih još drži su ove tri stvari, gore navedene. Pomoću laži pokušavaju im oteti i to. Najžalosnije je da i među nama, smrtnicima i siromasima, laž postaje jedino sredstvo da i naši želuci jednom budu puni. Ne puni, već prepuni. Jer pohlepa vlada i među nama. Želimo dotaknuti užitak materijalne sreće. Oni žele. Meni materija ne treba, jer su me političari istrenirali da budem sretan i kad nemam ničega. Barem ničega opipljivog. Cuming uglavnom, nije takav. Cuming ili napravi, jer može napraviti, ili ne napravi, jer ne može, ali uvijek proba. To je sigurno.
Cuming je, kao i svi mi, odrastao na ulici, proveo par godina u zatvoru, ako se sjećate, pričao sam vam o tome. Zbog socijallne nepravde. On zna što ne smije napraviti da vas ne bi ugrozio i zna tko može saznati sve prljave stvari koje su se u zadnje vrijeme događale u kvartu, a vjerojatno i gradu. Cuming. Još samo trebam pronaći njega.
Svratio sam do voćarne, morao sam kupiti duhana. Cuminga nije bilo ispred. Odlučio sam poći do njegove kućice kraj rijeke, pa sam kupio i bocu ruma. Novaca barem imam, jebi ga. Barem dok se Roni ponovno ne pojavi.
Pričao sam vam već kako moj kvart izgleda... To je najstariji dio grada, istočni dio koji se nalazi uz rijeku Ahrai. Ahrai je rijeka neke čudne sivo-zelene boje, prilično velika. Širina rijeke na dijelu koji prolazi kroz moj kvart je otprilike petsto metara. Lijepa je to rijeka i dio uz rijeku je jako lijep, zelen u bilo koje doba godine. Prvi stanovnici ovog dijela grada doseljavali su se uz zapadnu obalu rijeke i tamo gradili prve kućice. Kasnije je igrađen i nasip, pa onda prve zgradice i tako je lagano rastao moj grad, rastao i rastao i kako je rastao lagano se počelo zaboravljati na taj stari dio grada i danas ljudi koji žive uz rijeku, žive u trošnim glinenim kućicama, ali zato uživaju u mirisu bilja i vode, i u svim onim čarobnim zvukovima koje vam može pokloniti priroda uz rijeku.
Cumingova kućica jedna je od tih. Kad sjedite na Cumingovu trijemu gledate u vodu koja je od vas udaljena nekih desetak metara. Njegova kućica nalazi se s druge strane nasipa, ali već dugo nije poplavljena, jer je klima kod nas, na cijelom otoku, dosta ravnomjerna kroz godinu, pa nema poplava. Možda se ponekad razina rijeke digne za metar ili dva, pa u kućici bude desetak centimetara vode, ali kad u kući nemate nešto što voda može odnjeti, onda vam je svejedno.
Lagano se krećem kroz te kućice uz rijeku. Večina ih je prazna, neke su i urušene. Dolazim do Cumingove. Sa smješkom na licu vidim da Cuming spava u nekoj staroj ljuljačci na trijemu.
„Cuming!“, viknuo sam.
„Hej, Van-Jah! Što te donosi ovdje?“ pita me.
„Cuming, trebam tvoju pomoć“, odgovaram. „No zapalimo pljugu prije, donio sam i ruma...razgovor će biti mučan.“
„Sjedi, onda brate...“
Spalili smo tako Roni i ja pljugu, dvije, polipli ruma, a ja sam mu ispričao sve što znam, jedino što sam preskočio Khnrauovo ime i koliko sam novaca pronašao kod Ronija. Pričao sam, Cuming je šutio i šutio. U jednom trenutku sam završio s pričom. On je nastavio šutjeti.
„To je sve?“ pitao me.
„Jest“, rekoh, „Možeš li mi kako pomoći?“
„Mogu prijatelju, u zatvoru sam upoznao jednog lika Slya. Sly se bavi uvozom koke u naš grad, vjerojatno zna puno ljudi koji se njome bave. Pitat ću njega što zna. Dužan mi je uslugu. U zatvoru su mu čuvari htjeli smjestiti ubojstvo jednog zatvorenika, al sam svjedočio za njega. Ako ti tko može pomoći, onda ti on može pomoći.“
„Hvala ti, Cuming. Kad ti možeš doći do njega?“
„Doći će vjerojatno večeras, često se viđamo, igramo zajedno šah. Danas bi mogao navratiti, pa ću popričati s njim. Možeš i ti ostati.“
„Ne, stari, moram do mraka odnjeti u DCMW devetsto dolara.“
„Onda bolje kreni, mrak će uskoro, a do DMMWa ti treba vremena. Dođi sutra do mene, bit ću ovdje cijeli dan“, rekao je Cuming. „Ispričat ću ti što ću se dogovoriti sa Slyom.“
„Vidimo se brate,“ rekao sam mu.
„Jah Rastafari,“ potapšao me po ramenu.
Zaista se bližio mrak, cvrčci su već lagano prestali pjevati. Krenuo sam nazad do svoje ulice i uskoro bio kod DCMWa. Ušao sam unutra. DCMW je bio nešto između kafića i noćnog kluba. Stalno je radio i ovdje su većinom sjedili loklni dileri, kriminalci, bjelci koji su svime time upravljali i njihove žene, pa i žene koje su ovdje dolazile samo kako bi se svidjele nekom bogatijem liku i na taj način se domogle novaca. Nešto kao kurve, samo što ne spavaju s muškarcem i uzmu mu novce, nego spavaju s njime, a on im plaća račune i tako dok im ne dosade. Sponzoruše.
Osobno, u životu sam spavao sa ženama u stvarno svakakvim situacijama, neke su mi od njih bile djevojke, nekad je to bilo samo za jednu noć. Sve te žene privukle su me na neki svoj način. Većinu, veliku većinu sam i poprilično volio kad sam s njima vodio ljubav. Neke sam jednostavno ševio, jer mi je to prilika dopuštala, ali i te žene su me privukle i nisam to radio samo da bi zadovoljio svoje potrebe, već su i tu to bili upleteni osjećaji. Neki moji prijatelji plaćaju ženama da spavaju s njima. Meni je to odvratno, jer u tome nema nikakvih osjećaja, a za takve stvari, da bi zaista bile lijepe, čovjek treba osjećati, zar ne? Nema mi odvratnijeg nego pomoću seksa dolaziti do željenih ciljeva. Jednom kad budete voljeli i kad s tom ženom budete vodili ljubav vidjet ćete o čemu vam govorim, a ako ste to već proživjeli znate o čemu vam govorim. Ljubav, ljubav, ljubav...to je onda ljubav, a ljubav nam svima treba.
U kafiću je bio polu-mrak. Neki ljudi su sjedili u prednjem djelu kafića, pili i pričali. Nisam vidio što se događa u separeima iza šanka. Došao sam do šanka i pitao konobara zna li gdje je Khnrau.
„Čeka te“, odgovorio je konobar i pokazao prstom na prostor iza šanka gdje su bili separei.
U trenutku kad sam se okretao od šanka, osjetio sam kako udaram u nešto, zatim začuo lom i zvuk razbijenog stakla. Žena s kojom sam se sudario već je skupljala komadiće stakla po podu i stavljala ih na tacnu.
Čučno sam se kraj nje da joj pomognem. Podizao sam staklo i ispričavao se. Stavio sam skupljeno staklo na tacnu, ona je primila tacnu i ustala. Ja sam također ustao i tad joj prvi puta pogledao u lice. Poznato lice, prelijepo lice. Lice vile. Smeđe oči gledale su pomalo ljuto ravno u moje. Izgubljen sam gledao u njih. Vrijeme je ponovno stalo, vidio sam samo nju, gledao u izvor neograničene topline...nisam znao što napraviti, stajao sam tamo zaljubljen, otvorenih usta. Opijen, nadrogiran....
„Pazi“, rekla je.
Okrenula se i nastavila raditi.
Ostao sam stajati tamo, pratio je pogledom. Srce je ponovno počelo kucati. Bila je to ona. O njoj sam vam već pričao. Ona, najljepša na svijetu, ona koju sam vidio s krova svoje zgrade, sada je prolazila kraj mene. Ona.
Krv je ponovno počela kolati mojim žilama. Mozak je proradio. Trebam pronaći Khnraua. Otišao sam iza šanka u prostoriju sa separeima. On je sjedio u jednom. Preko puta sjedio je neki mladi crnac. Pričali su. Došao sam do njih. Crnac je ustao i otišao. Sjeo sam na mjesto gdje je on sjedio.
„Evo ti novci“, rekao sam i izvadio snop novčanica, omotanih u novinski papir.
„Sve je ovdje?“
„Sve je ovdje.“
„Jel' se malo đubre pojavilo?“
„Nije još.“
„To je sve, prijatelju. Više te ne trebam“, rekao je.
Popizdio sam na ovo „prijatelju“. Pozdravio sam ga, ustao i otišao. Na izlazu sam još jednom pogledao ono prekrasno lice. Kad bi barem s njom mogao razgovarati. Izašao sam iz kafića i otišao doma.
Te noći usnio sam san. Plešem na pijesku plaže na ritmove bubnjeva. Grle me mekane ruke, ljube tople usne. Oči se sjaje u mraku. Miris ženskog tijela opija me. Plešemo... smijemo se... grlimo... ljubimo... diramo. Ja diram njenu kožu, toplu, mekanu...diram je kao da diram zlato, kao da diram božanstvo...gledam te oči, te prekrasne oči.
Čujem smijeh dječaka, okrećem glavu. Moj prijatelj Roni gleda nas, smije nam se i plješće. Skakuće u ritmu bubnjeva.
Valovi šume, vjetar se igra s njenom kosom. Mašem Roniju i nastavljam je ljubiti. Nastavljam upijati život.
Post je objavljen 03.02.2006. u 16:09 sati.