Lidosfera

srijeda, 31.10.2012.

PORTAL

Ako vam se čini da je ovo tek opustjeli željeznički kolodvor u magli, grdno se varate!

To je, ni manje-možda više, pravi pravcati PORTAL za LIDOSFERU…i tko zna za kamo još…

Otkriven je u Vinkovcima i to sasvim slučajno, nakon što su se pojedinci jednostavno počeli gubiti bez traga…
…sjetite se samo prošlog posta i priče "Navike"…

Ovog puta, nasreću, niti se tko izgubio, niti nestao, niti

Naprotiv, jučer u večernjim satima iz smjera Zagreba, nošeni „Zvučnim oblakom“, poznatijim kao Soundcloud, da ne kažem ZVUKOBLAK, sletjeli su MIGUARS, perspektivan duo koji, uz ostale autorske pjesme (zasad ukupno 6), izvodi neslužbenu, bolje reći CASUAL, himnu Lidosfere pod nazivom „Šarena krinka“, inače već predstavljanu, ali u postovima koji su nažalost morali biti obrisani…
Obvezno poslušati!!!



Ostale pjesme u novom mix-u na Miguars i linku u box-u sa strane…

A nešto više o portalu i prolasku kroz njega u nekim novim postovima…možda već slijedećem…ako se ne izgubim usput…u međuvremenu, međuprostoru, međustanju….ili nečem što se rimuje s ovim posljednje spomenutiim

Oznake: portal, krinka, zvuk, oblak, soundcloud, Vinkovci

četvrtak, 25.10.2012.

Navike

-Zvrr…zvrr!-zazvonilo je zvono iznad ulaznih vrata, nekako stidljivo kao da se samo sebe srami što remeti prijepodnevnu tišinu u zgradi bez previše umirovljenika, ali s vrlo malo zaposlenih.
No, Onanko Vutra, nezaposleni i besposleni mladić koji je stanovao na nespomenutoj adresi, nije to čuo baš tako, bezazleno, nego skoro kao protupožarni alarm koji probija bubnjiće.
Ipak, prilično je smireno prišao vratima i „bacio oko“ kroz špijunku. To o „bacanju“ oduvijek je želio nekom reći ili bar spomenuti u nekoj duhovitoj frazi, ali jednostavno mu se nikad nije ukazala prilika, baš kao ni tada…

Dvojica uštogljenih tipova u tamnim odijelima cupkali su na hodniku, onako u mjestu kao da ih obojicu tjera na wc, te se naizmjence pogledavali kao takmaci na startu neke čudne trke koji paze da protivnik ne krene prvi, na znak ili prije njega, nije se činilo bitnim. A znak je mogao biti samo zvuk škljocanja ključa u bravi ili naglo otvaranje već otključanih vrata…
Upravo tako ocijenivši situaciju, Onanko je brzinskim pogledom prema dolje provjerio da mu šlic nije otkopčan, pa glasno upitao:-Tko ste vi? Šta hoćete?
-Dobar dan, mi smo iz Ministarstva za ispitivanje navika.-rekao je onaj koji je nešto manje cupkao dok je drugi, onaj koji je gotovo poskakivao s noge na nogu, nervozno nadodao.-Gospodine, ako nije problem…ja bih morao u wc, baš me potjeralo. Mala je nužda…hehe
…mislim, nije baš mala…velika je, al' je mala…ovaj, jaka je i hitna…ali mala, nije velika…
-U, jebote! Šta napriča…-prekinuo ga je Onanko dok se i zadnja nit priče nije zamrsila do nerazmrsivosti.-…a zapravo ti se samo piša, jel' tako?
-Tako je, dobri čovječe…-podigao je malo glas „cupko“.-…i daj, jeb'o ga ti, otvori više!!!
Onanko je otključao i otvorio, a „cupko“ je nasrnuo unutra i počeo se nervozno osvrtati uokolo, na što je domaćin pokazao prema wc-u:-Tamo, na kraju hodnika.
I dok je „cupko“ žuborio mlazom po dnu školjke, onaj drugi je započeo:-Vi ste gospodin Vutra?
-Jesam, Onanko!
-Hm, kakvo vam je to ime? Pravo?
-Jok, krivo! Dobiveno, jebote! Poklonu se ne gleda u zube.
-Meni zvuči kao latinsko il' grčko…
-A meni kao Brčko…nije ni jedno ni drugo…nego, šta čekamo? Ćevape ili…zbog čeg' ste došli?
-Gospodine Onanko…jel' naglasak na prvom slogu ili…
-Ma, na kurcu! Šta 'oćete? Osim pišanja!
-Pa, rekao sam već, mi smo iz ministarstva za ispitivanje navika građana…
-Ma, za isisavanje muda…nikad čuo! I kako ispitujete, anketirate?
-A neee…-pojasnio je napokon službenik.-…pratimo vaš internet promet…i navike…znate ono, gdje surfate, koje stranice pretražujete, koliko vremena provodite, kako često i tako…
-Ma, nemoj….i šta onda?
-Onda…gledamo koje su dobre, a koje su loše…one dobre potičemo, a loše iskorjenjujemo…pardon, pomažemo da ih se oslobodite…
-E pa, baš mi je žao…-nasmijao se Onanko.-…ali ja nemam nikakvih navika. Šteta što ste potezali čak na četvrti kat…
-Aaaa, imate, imate…-nije se dao službenik.-...i to više loših, nego dobrih. Primjerice, ove porno-stranice…svaki dan po dva sata…u prosjeku…
Uhvaćen u raskoraku, Onanko se smekšao.-Ma, nije baš svaki dan…hehe, možda tek 4-5 puta tjedno…i nije dva sata…možda tek sat-sat i po'…'ko može gledat' pornjavu dva sat…
-Vi, evo ispisa!
-Neka, neka…vjerujem. Kad se čovjek zagleda u lijepe mlade žene, vrijeme naprosto leti…
-Nisu samo mlade….ima i starih!
-E sad, ne bi baš rek'o stare…-nije se složio Vutra.-…primjerenije je reći zrele…al' bitno da nisu premlade, jel' tako?
-To nisu, imate pravo.-potvrdio je službujući.-Barem ono što sam ja vidio.
Uto je i „cupko“ izašao iz wc-a, zaboravivši oprati ruke, pa im se pridružio:-Dobar dan, opet! Vidim da vas je kolega uputio.
-Uputio? Gdje? Kamo?-zbunio se Vutra, ne vjerujući da ovaj nije oprao ruke.-Aha, mislite na špijuniranje? Jeste, jeste…bio je konkretan.
I baš kad ovaj htio nastaviti, kolega ga je preduhitrio:-Snif, snif! Što to smrdi? Da nisi i srao usput? Mislim, na brzaka?
-Misliš „uz put“ ili na wc-u?-zbunio se i „cupko“, koji više nije cupkao.-Ne, nisam…samo mala nužda.
-Onda si prdnuo!
-Nisam ni to! Možda je domaćin.
-Nema šanse!-trgnuo se Vutra.-Nikad ne prdim pred gostima! Osim ako me ne stisne, a i onda samo kad ne gledaju…ali meni, u stvari, ništa ne smrdi!?

Tada su sva trojica počeli njušiti, onako kao krvosljednici, povodeći se za smradom ili mirisom, kako se uzme, koji je postajao sve intenzivniji, a dopirao je iz dnevnog boravka, kamo ih je i odvukao, onako automatski i nekako očaravajuće…
-Šnjof, šnjof!-nozdrve su im se sve više širile, a oči maglile od tankog dima što se širio s opuška koji je dogorijevao u pepeljari na stolu na kojem se nalazio još samo daljinski…
-Opa!-uskliknuo je onaj „kao“ glavni, ali ne baš glasno.-Još jedna navika! I to…niti zdrava, nit' legalna!
-Ma, nije navika…to ja onako povremeno, rekreacijski, vikendaški…
-Pa, nije vikend! Ajd gasi!
-Čekaj, čekaj…-zaustavio ih je obojicu, mada nijedan nije pokazivao nikakve nakane, onaj treći, odnosno drugi službenik, to jest „cupko“.-…ali četvrtak je i skoro će vikend…
-A i nema političara koji nije prob'o…-nadovezao se Vutra, nadajući se da će time smekšati službenike.
-Pa i ja sam prob'o!-rekao je „kao“ glavni na spomen političara, osjećajući se ništa manje vrijedan.
-I ja isto!-dodao je „cupko“, uspravnim stavom i uzdignutim čelom ističući važnost izrečenog.
-Eto vidite…-razveselio se Onanko, napokon mu oprostivši što nije oprao ruke nakon pišanja.-…a sad će i Sulej-man…i on je prob'o, garant!
-He, he, he…baš super.-oraspoložio se „cupko“.-Volim reprize!
-Ne gledaš valjda to sranje?-iznenadio se „kao“ glavni.
-Ne, ne da mi žena!
-E, jebat' joj mater!-otelo se Onanku.
-I to što kažeš…-dodao je „cupko“.-..a nije ni tako stara…
-He, he, baš po domaćinovom ukusu…-dodao je „kao“ glavni, zaboravivši u sekundi kojem više ministarstvu pripada.-…daj daljinski!
-Daj dim!
-Evo srk! Ha, ha!
-Pfffffffff….dooo-baaar!-(u troglasu visokotonski, iznad glasa.)
-Dobra Hurem! Ha, ha!
-Dobar harem! Ha, ha!
-Dobar…ha-ha-ha…
Uto je netko slučajno pritisnuo krivu tipku na daljinskom i program se prebacio…ni manje- ni više nego na prijenos sjednice Sabora…
Na to je domaćin započeo, a gosti oduševljeno prihvatili:-Iš-iš kokoši! Ha, ha, ha…iš-iš kokoši! Ha, ha, ha…iš-iš-iš!!! Ha, ha, ha…iš-iš-iš!!!

Op-a! U slučaju komentiranja, savjetuje se izbjegavanje izjašnjavanja o tome jeste li ili ne nešto probali...da vam ne bi u trag ušli, pa na vrata pokucali/pozvonili/nedajbože nepozvani banuli neki neželjeni gosti...osim ako niste političar/ka, jer se spomenutoj kasti to očigledno tolerira, u što nas sami svakodnevno, ničim izazvani, uvjeravaju u svojim dnevno političkim istupima na razne teme...i dileme...
A ja, naravno, nisam ništa probao ja sam takav po default-u nafumaniziran

Oznake: navika, Onan, vutra, ministarstvo, Hurem, harem

petak, 19.10.2012.

Oglas

( odlomak iz romana "Drugi čovjek"…prethodi odlomku s podnaslovom „Pljačka“…)

Sunce je odavno izašlo i već je počelo opako grijati, kad je neugledni automobil, natrule limarije, skrenuo u naselje „novopečenih velikana“, kako su ga obični ljudi zvali, te svojom pojavom pokvario idiličnu sliku lijepih fasada, raskošnih cvijetnjaka i skupocjenih ljubimaca na četiri kotača.
Srećko Skorojević, momak koji je vozio auto, inače sin saborskog zastupnika Josipa Skorojevića, koji oca nije vidio od trećeg razreda osnovne škole kad je „uvaženi“ napustio njega i majku, nije bio loš momak, ali nije bio ni anđeo. Iako kao dijete nije u ničem oskudijevao, jer je majka solidno zarađivala i dobivala za njega više nego izdašnu alimentaciju, uvijek je želio više od onoga što ima, a kako su svi znali čiji je sin, najčešće je i dobivao više nego što zasluživao svojim trudom i zalaganjem, što je opet nadoknađivao dobrim izgledom i urođenim šarmom.
No, problemi su nastali kad je postao punoljetan i kad se trebao osamostaliti, te početi sam zarađivati za život, jer na nijednom poslu koji je pokušavao raditi, nije prolazilo ono što je prolazilo za vrijeme školovanja, tako da se Srećko vrlo brzo okrenuo „lakoj lovi“ i sitnom kriminalu, vjerujući da će jednog dana i sam postati „lokalni drmator“, kako je to sam volio reći.
Stoga i ne čudi činjenica da se svim silama trudio ući u krug ljudi bliskih Emanuelu Šugiću, zvanom Šuga, kojem je zapravo tog jutra i krenuo u nadi da će od njega dobiti kakav novi poslić za obaviti, važniji i zahtjevniji od prethodnog. Nešto ozbiljnije i značajnije od onog smiješnog oglasa za ženidbu, kojeg su zajedno sastavljali, a kojeg je onda Srećko predao u redakciju lokalnih novina, kako nitko ne bi znao tko zapravo daje oglas.
-Neću više bit' potrčko! Hoću neki pravi posao, odgovorniji…-govorio je sam sebi u bradu, dok je zaustavljao automobil ispred Šugine kuće.-Tako ću mu reć'! Baš tako! Nisam ja poštar!
A Emanuel Šugić, zvani Šuga, čovjek koji je, čim je postao punoljetan, svoje rodno ime Jugoslav koje je dobio na inzistiranje oca „udarnika“, promijenio u Emanuel po junakinji istoimenog serijala erotskih filmova iz sedamdesetih godina koju je utjelovila prekrasna Sylvia Kristel, mada se dvoumio i oko imena Silvio, sjedio je na trijemu svoje prevelike i ne baš skladno građene kuće, te s velikim zanimanjem čitao male oglase u lokalnim novinama pod rubrikom „udaja i ženidba“.
Naime, kako je prolazila već šesta godina otkako ga je supruga napustila i ostavila ga s već velikim sinom, koji je u međuvremenu postao punoljetan, te kako su jedine žene u njegovoj kući bile vremešne kućne pomoćnice i spremačice, koje je svako malo otpuštao i nanovo upošljavao, Šuga se zaželio ozbiljne veze i „ženske ruke“ u pravom smislu riječi, jer kako je sam često volio reći „jebeš kuću bez gazdarice“.
No, kako su žene s kojima je upražnjavao seksualne potrebe sve odreda bile ili prostitutke koje su „operirale“ pod njegovim nadzorom, ili konobarice koje su radile u njegovim kafićima, odlučio je srodnu dušu naći putem oglasa izvan krugova u kojima se kretao i radio, pa makar to bilo i iz nekog drugog grada ili kraja „lijepe naše“.
Međutim, javljanje na oglase nije dalo rezultat, tako da je sam odlučio sročiti ponudu i objaviti je u novinama, kako bi i sebe, a i potencijalne kandidatkinje poštedio onih uvodnih laži i blamaža, te u samom startu olakšao i ubrzao čitavu stvar.
Naime, postojala je još jedna bitna sitnica u svemu tome, a ticala se određenih vještina potencijalne odabranice. Točnije, morala je imati položen vozački ispit, te volju i želju za samom vožnjom, jer je Šuga bio loš vozač koji je volio popiti, tako da bi dotičnu zaposlio kao svoju osobnu vozačicu i pratilju, naravno samo u onim bezopasnim situacijama kad ide nekome u goste ili na kakva društvena događanja u gradu, što je u budućnosti planirao sve češće činiti, jer više nije bio nikakav sitni kokošar, nego pravi gazda.
Ne bi to bila klasična eskort-pratnja, nego jednostavno dodatna obveza, u početku „djevojke“, a kasnije možda i supruge.
A budući da su svi njegovi momci bili slabo pismeni, za taj delikatan posao odlučio je angažirati mladog i rječitog Srećka, koji je i sam neko vrijeme nešto studirao, a za kojeg je Šuga smatrao da je pokupio nešto pismenosti od svog oca zastupnika.
Kad je napokon naišao na traženi oglas, veselo je uskliknuo i naglas ga sam sebi pročitao: -Aha, evo ga! Da vidimo … “mladolik muškarac srednjih godina, dobrostojeći“ … he, he u svakom pogledu … “traži slobodnu žensku osobu od 25 do 35 godina, vozačicu s iskustvom, izgled-poželjan, vozačka-obvezna, auto-posjedujem, moguć brak. Šifra-Divlji u srcu.“ … he, he! Savršeno! Jasno k'o dan!
Samo tren kasnije, Srećko je pozvonio na ulazu u dvorište. No, kako zbog visokog zida koji je okruživao cijelu kuću, Šuga nije mogao vidjeti tko je, a nije mu se dalo ulaziti unutra da na ekranu iznad interfona provjeri koga je snimila kamera na ulazu, jednostavno je upitao:-'Ko je? Ako šta prodajete, nema nikog! Ja sam samo vrtlar!
Ali umjesto trgovačkih putnika i Jehovinih svjedoka, oglasio se poznati glas:-Gospon Šuga, Srećko je! Rekli ste mi da navratim ovih dana. Sjećate li se?
Šuga se odmah sjetio obećanja, samim tim što je netom prije baš o njemu razmišljao glede oglasa, ali i poslića u Amsterdamu, pa je ustao iz udobne fotelje i potvrdio:-Sjećam se, Srećko, sjećam! Čekaj da otključam.
Poravnavajući donji dio trenerke, koji mu se izgužvao dok je sjedio, a kojeg je zbog proširenih vena na nogama nosio umjesto kratkih hlača, prišao je ulaznim vratima, otključao ih, pa propustio gosta unutra. Sa sumnjom da netko uvijek prati tko kod njega dolazi, osvrnuo se lijevo-desno po ulici, onako po navici, pa mu tiho rekao: -Ajmo unutra! Znaš da zidovi imaju uši, a naročito ovi ulični.
Kad ga je uveo u kuhinju, koja je doduše bila veća od normalnih dnevnih boravaka, natočio mu je whiskey, znajući da će ga to zadiviti i podići mu samopouzdanje, a onda mu se počeo dodvoravati, onako kako to rade stari lupeži:-Srećko, ti znaš da ja od tebe očekujem velike stvari. Imaš potencijala, pametan si, odlučan! Imaš muda, jel' tako?
-Tako je!-potvrdio je Srećko, sav pun sebe i više nego zadovoljan pohvalama, pa se malo spustio na zemlju: -Mislim, trudim se!
-Točno tako! -nastavio je Šuga. -Trudiš se i zaslužio si pravu priliku! A ona se, eto, ukazala. Ništa strašno, ništa opasno, ali odgovorno, razumiješ?
-Samo nastavite, šefe! -ubacio se Srećko, nesvjesno dirnuvši u Šugin ego. -Mogu li vas tako zvati?
-Naravno, naravno! To je pravi pristup! -procvjetao je Šuga, jer je najviše volio da ga tako zovu. -Nego, 'di sam stao? U stvari, nisam ni počeo. Dobro! Ovako stoje stvari…
No, prije nego što je nastavio, uzeo je dvije cigarete iz drvene kutije na stolu, dao jednu Srećku, drugu stavio u usta, pa ih pripalio. Zatim je otpuhnuo par dimova, da se cigareta razgori, privukao si stolicu, da budu bliže, pa započeo priču: -Radi se o običnoj dostavi i ništa više. Samo što treba ići u Amsterdam. Ne boj se, nije nikakva droga, nego komadić nakita. Ništa posebno, al' ima svoju vrijednost.
Tu je malo zastao, očekujući Srećkovu reakciju, a kad je ovaj potvrdno klimnuo glavom, nastavio je: -Vozačku imaš, putovnicu imaš, dobit ćeš nešto love za troškove i put, a kad se vratiš i doneseš paketić, čekaju te dvije milje eura, jel' pošteno?
-Pošteno! -odvratio je Srećko bez puno razmišljanja, ugodno se iznenadivši cifrom, pa zatražio malo detaljnije upute u cijelu stvar. -A što se tiče Amsterdama…šta trebam tamo? Kome ću se javit'? Nisam nikad bio, ne znam grad.
-Ma, ništa ne brini … -umirio ga je Šuga. -…dobit ćeš kartu cijelog puta, a sve je već dogovoreno i pripremljeno. Dobit' ćeš broj koji trebaš nazvat' i nećeš ni ulazit u grad. Čovjek će ti dovest robu. Nađite se na nekoj benzinskoj, obavite to i briši nazad. Ako budeš umoran, odspavaj malo u nekom motelu, al' gledaj da se što prije vratiš…jebiga, sve je sređeno i ne smije bit' nikak'ih problema, al' nikad ne znaš šta se može dogodit' u tuđoj zemlji … a kad se vratiš, javi se Kinezu.
Prije rastanka, popili su još po piće, pa utvrdili još neke detalje vezane za put i sve ostalo, a onda Šuga ispratio svog novog štićenika, opravdavši se nekakvim važnim sastankom: -Popili bi mi još po jednu, al' moram se nać' s nekim ljudima. Ajd' sad i ne javljaj mi se dok se sve ne završi, a za sve ostalo zovi Kineza.
-Nema problema, šefe! Moram i ja ići. -rekao je Srećko, želeći pokazati da i on ima nekih obveza. -Cura me čeka, vodim je u šoping.

Oznake: oglas, dogovor, skorojević, emanuela, šuga

ponedjeljak, 15.10.2012.

S druge točke…

Jutro tmurno i prohladno, nedjeljno, još uvijek bez kiše, padanje je izgledno. Terasa kafića, zaštićena prozirnom ceradom, poluprazna…ili polupuna, s druge točke gledišta…ništa posebno, tek malo čistiji brlog…

Pitanje je što je u ovom slučaju optimističnije. A optimizam mi je status quo, ni tamo-ni vamo, kao uostalom kod većine koji se još nisu potpuno razbudili…
Ekipa već pije kavu, još uvijek bez učinka, još ih nije pokrenula. Pridružujem im se, spremno očekujući verbalnu provalu sa svih strana, usput se trudeći zauzeti položaj iz kojeg ću moći promatrati okolinu….preko njih, pokraj njih, kroz njih…svejedno
I onda, odjednom, prasss!!! Sa svih strana, svi u isto vrijeme, forsirajući svatko svoju priču:-Jesi vidio ovo, jesi čuo ono, jesi vidio i čuo ovo i ono…
-Da, da…-potvrđujem, zvirlajući uokolo,

Sve više pričamo, a sve manje razgovaramo…sve više slušamo, a sve manje čujemo….

-Ništa, ljudi! Ode malo na "fejs" prije ručka…-oprosti se prvi
-Idem i ja…"level" 22…-oprosti se drugi
-Moram i ja na "čet"…-oprosti se i treća.

Sve se više podrazumijevamo, a sve se manje razumijemo….sve se više pozdravljamo, a sve si manje želimo…

Srknem kavu, zažmirim nakratko, pa bacim još jedan kružni pogled po terasi, onaj usporeni koji hvata puno više detalja nego onaj obični, brzinski ...detalje poput onih koji otkrivaju obiteljske tajne…

…Suprugovo nervozno cupkanje nogom ispod stola i periodično stiskanje šake bez nekog vidljivog razloga, dok prečestim osvrtanjem uokolo otkriva da bi želio biti negdje drugdje…suprugin skriveni osmijeh koji se jedva nazire u kutu usana, potaknut činjenicom da ga je uspjela nagovoriti da izađu među ljude, makar samo šutjeli i ne družili se s njima…niti sa samima sobom…barem pred njima…odnosno nama…
…predebeli sloj šminke oko njenih očiju i sumnjivo svezana marama oko vrata…vidi se da nije njen stil…kad i nema svoj stil….nije ga stigla izgraditi prije udaje, a nakon nje je već bilo kasno…prekasno…
…kao i za sklanjanje pogleda…valjda neće biti posljedica…

Sve više gledamo, a sve manje vidimo...

Terasa kafića poluprazna…ili polupuna, s druge točke motrišta… dobro da nije polupana…
-Ha, jebote! Pa imam i ja blog…i brlog! A i sunce se nazire, bit će još i vedrine danas…ili sutra…ili…

Oznake: jutro, kafić, terasa, tajne

srijeda, 10.10.2012.

Pi-pi song

Pišanje je nužno, pišanje je zdravo
Ali nije nužno da se piša pravo
Pišanje ne škodi, čak štoviše godi
A tko voli žubor, nek' piša po vodi

Piša se od vode, kao i od vina
Piša se od rođenja, a i od davnina
Ma, čim je čovjek pronašao vodu
Odmah se popišao, naravno, u hodu

Da ne zvuči kao cinična opaska
Pri pišanju u "šolju" podigne se daska
A ako si žensko i pišaš sjedećki
Onda sjedi na nju da te ne udari po plećki

Al' ako te stisne na ulici „druže“
Ne pišaj tamo gdje drotovi kruže
Nego se zavuci za kakvu garažu
I postavi nekog da ti čuva stražu

Teško se suzdržat' kad priroda zove
Al' nema više pišanja ako nemaš love
A još ak' opsuješ-Jeb'ga, nisam znao!
Odrat' će ti kaznu i bit' će ti žao…
…što nisi i srao!!!

Ispast će da vrijeđaš revne policajce
A to je gore neg' da u škrip staviš jajce
Bit' će ti to udar na lisnicu tanku
Žalit ćeš što nisi opljačkao banku

Oznake: pi, song, voda, nužda, daska, drot

srijeda, 03.10.2012.

KUSUR

Iliti

„Zakašnjela premijera sapun Opere za TRI BROŠA I Ex-Premijerov koncert u Ha-(INA)MOLU“

( kusur-ostatak u sitnu novcu koji se vraća od onoga koliko je plaćeno, izvratak )

Jadrolinka Kusur, nekad najjebozovniji radijski glasss s ove strane onostranog, a kasnije političarka, nije ni slutila da će joj, nakon toliko godina vjernosti i sto godina samoće, tadašnji partijski šef tako hladnokrvno zbrisati s funkcije prvog čovjeka države u dugovima do jaja i to baš na orgazmu, pardon vrhuncu svoje (ne)moći, te ju ostaviti brižnu da se bori i kusura u tom muškom svijetu i ratara i pastira u frulicu kad zasvira…

A kad smo već kod sviranja i pjevanja, moramo spomenuti našu sponzorsku ( bar da jest ) vrlo slušanu kompilaciju „Gangsta Ganga Remetinec Rap“ featuring „Uskok Redemption Reunion Crew” u tajnom izdanju DORH OFFRecords GmbH. prikupljenu sa albuma „The best of Fimi-Medija“ i „Tribute to INA-MOL-u“.

Nego, gdje smo ono stali?

Eh da, iznenađena i šokirana, Jadrolinka je hrabro preuzela vlast, osramotila se pred narodom i turistima, izgubila izbore i privilegije, te još bila prozivana zbog jedne od svojih rijetkih slabosti, broševa…tih malih znakova pažnje koje nije dobivala kao honorar za intelektualne usluge, niti kao kusur u kojekakvim sumnjivim transakcijama, nego čisto onako na ljudskoj i prijateljskoj osnovi…
Ako je tako, od mene OPROŠTENO, samim tim što je, ponekad mi se tako čini, poslužila kao „diverzija određenih elemenata“, mada to najvjerojatnije sama nikad neće priznati…
I zato, proklet bio dan…il' je bila noć, kad je otišla s radija!

A što reći o čovjeku koji je već za života postao živa legenda s tendencijom da se preobrati u mit o mitu i korupciji, Janošu od Budima i Pešte, alias Großen Johannes von Salzburg, njegovom veličanstvu „Doviđenjaihvalanasuradnji“, osim da je čovjek od riječi.
Jer, vratio se!!!
I to ne samo tako, nego u velikom stilu na male ekrane, tvrdeći da je za sve kriv taj primitivni balkanski običaj kusuranja, koji se od stoljeća sedmog, a možda i od ranije, prenosi s koljena na koljeno, pa i preko koljena…a bogami i preko granice…kao recimo slike, satovi…

A on, u onoj ne tako davnoj i toliko puta prepričavanoj prekograničnoj situaciji, zapravo i nije bježao, nego je krenuo na pretpremijeru, kad je već u Beču izabrao i isprobao odijelo, prave predstave s pravim glumcima, nesebično se zalažući za promidžbu hrvatske kulturne scene…

Riječki HNK Ivan pl. Zajc gostuje u Beču
Brechtova Opera za tri groša u bečkom Akzentu



A da je retoričar, jest! Da je simpatičan…hm, kako kome, dalo bi se raspravljat'…da je nevin…nakon zatvora, sumnjam...mada su to ipak moderni i kulturni zatvori i tamo se ne saginje po sapun jer je tekući…



Samo da mu se talent za glumu ne rasplamsa, pa na kraju ne bude kao u Singerovom sad već klasiku…



Jer, narod k'o narod, na kraju se uvijek zadovolji KU…surom!!!

Op.a.-ovaj post je plod mašte autora, nastao na temelju informacija iz raznoraznih medija, koje mogu i ne moraju biti istinite, te kao takav ne podliježe ovrsi, niti služi svrsi, a bogami ne može se ni koristiti kao dokaz na sudu, bilo na strani obrane, bilo tužiteljstva, bez pisanog odobrenja od strane autora, naravno nakon uplate pripadajućeg honorara (po dogovoru) na žiro-račun (ponude na emajl) + (plus) 20 kn taksenih maraka za svaki slučaj…ili pisani dokaz o uplati (opća uplatnica) dobrovoljnog priloga za jednu od psihijatrijskih ustanova (Vrapče, Rab, svejedno)…jer, kako je krenulo, takvih će nam sve više trebati u budućnosti…
-svaka sličnost…ma da …baš

Oznake: kusur, premijer, mito, korupcija, opera, bro, groš