Lidosfera

petak, 28.09.2012.

PLJAČKA

Držeći se ruku pod ruku, poput kakvog sredovječnog bračnog para, Srećko i njegova djevojka Sunčica, inače kći jedinica cijenjenog odvjetnika Justinijana Krivića, zastali su pred izlogom butika s markiranom i skupom odjećom, te se zagledali u najnovije modele hlača, sukanja, košulja i bluzica u koje su bile odjevene plastične lutke, prirodne stanovnice svakog takvog izložbenog prostora.
I dok je Sunčica oduševljeno komentirala viđeno, Srećko je sa strahom gledao cijene, uopće ju pri tome ne slušajući, te imajući neobičan osjećaj da ga ti umjetni modeli bezličnih lica s prijezirom gledaju i govore:-Šta je, bijedo? Kamo si se ti zaletio s tristo kuna u džepu? Toliko košta samo jedna obična majica kratkih rukava, a tvoja „mala“ bi i suknjicu i bluzicu uz tu suknjicu, a možda i kakve lanene ljetne hlače…
U tom trenu, ti jezivi glasovi su se postupno stišali, da bi potpuno nestali, dok je njihovo mjesto u eteru zauzeo novi, konkretniji i puno stvarniji glas njegove drage Sunčice:-Hajde, ulazi! Što si stao?
Prenuvši se iz razmišljanja, kao kakav teški stradalnik iz kome, Srećko je skrenuo pogled s blještavog izloga, pa se zagledao u svoju ljubljenu i zbunjeno prozborio:-Ha, šta!? Ma, evo idem!
I umjesto da bude kavalir i otvori joj vrata, pričekao je da prvo ona uđe, a onda je poslušno ušetao za njom. Čim su ušli unutra, Sunčica je razdragano, poput djeteta u trgovini igračaka, pohitala ka stalcima sa šarenim bluzicama, a on je ostao stajati na sredini dućana, očajnički pokušavajući osmisliti taktiku kojom će ju odgovarati od kupovine skupih krpica kojih je već imala previše.
A onda, odjednom, upravo u trenutku kad je ispred sebe ugledao zgodnu prodavačicu koja je baš krenula pomoći Sunčici u odabiru, iza sebe je začuo novi glas, ovog puta muški, koji je zapovjednim tonom izgovorio vrlo prijeteće riječi:-Ovo je pljačka! Bez naglih pokreta i kurčenja!
Srećko nije vjerovao svojim ušima, pa se polako okrenuo ne bi li se uvjerio očima, a kad je, onako preko ramena, iza sebe ugledao muškarca s kapom šiltericom na glavi, crnom maramom svezanom preko usta i sunčanim naočalama na nosu, shvatio je da se ne radi o nikakvoj neslanoj šali, nego o pravom pokušaju razbojstva.
-Ne okreći se!-upozorio ga je pljačkaš, pa mu naredio.-I ajd' polako do pulta!
Na drugom kraju butika, Sunčica i prodavačica su toliko bile zaokupljene razgledavanjem i biranjem odjeće da uopće nisu primijetile što se događa na sredini prostorije, pa im je pljačkaš morao na to skrenuti pozornost:-Halo, komadi!!! Dosta modiranja, ovo je pljačka!
Grubo prekinute u svojoj „modnoj seansi“, njih dvije su tek tada shvatile da je pridošlica, kojeg su obje spazile samo krajičkom oka, maskiran i da ima pištolj u ruci, pa su instinktivno počele vrištati i dozivati pomoć: -Upomoć!!! Upomoć!!!
Mada se malo trgnuo na njihovu reakciju, više zbog provale decibela iz njihovih grla, pljačkaš se nije dao zbuniti, nego je zapovjedio Srećku:-Ajd' smiruj ovu svoju, a ja ću ovu drugu!
Srećko je odmah poslušno pohitao ka Sunčici i počeo ju smirivati, zaštitnički ju pri tom zagrlivši i poljubivši kao da je malo dijete:-Dobro je dušo, nemoj vikat'! Sve će bit' u redu, samo nemoj vikat'!
Osjetivši se sigurnom u zagrljaju svog dragog, Sunčica se umirila i stišala, pa bojažljivo naslonila glavu na Srećkovo rame, kao da je stvarno malo dijete.
U međuvremenu, pljačkaš je prišao prodavačici, uperio u nju pištolj i zaprijetio:-Ti-šina!!! Ako ne prestaneš vrištat', pucat ću, majke mi!!!
Vidno uplašena, prodavačica je u trenu zašutjela, a onda se brzo pribrala, kao da je već bila u sličnoj situaciji, pa ga počela smirivati:-Dobro, dobro, nemoj pucat'! Neću ja ništa…neću više ni pisnut'! Evo, šutim!
Ocijenivši da je stvar pod kontrolom, pljačkaš se na tren osvrnuo ka ulaznim vratima, a kad se uvjerio da su i dalje zatvorena, baš onako kako ih je on ostavio, ponovo se zagledao u prodavačicu i mirno rekao:-Ajd' sad polako do pulta i vadi lovu iz blagajne.
-Kakvu lovu?-začuđeno je upitala prodavačica.-Pa, nemam ti ja love! Kod nas sve ide na kartice.
-Šta „na kartice“?-iznenadio se pljačkaš, zabrinuvši se u potpunosti za svoj plan.-Pa, valjda imaš i nešto keša! Nije, valjda, sve na kartice?
-Nije sve, al' većina je!-pojasnila je prodavačica.-A danas uopće nema prometa, imam samo tristo kuna „pologa“.
-Tristo kuna!?-ponovio je pljačkaš, pa se uhvatio rukom za glavu, te nakon par sekundi nevjerice, rezignirano rekao:-Daj šta imaš!
Zatim se obratio Srećku i Sunčici:-A vas dvoje? Šta čekate? Vadite lovu!!! Pa, neću valjda praznih džepova iz pljačke!¨
I dok je Srećko preturao po svojim džepovima, Sunčica se počela opravdavati:-Ja ti ne nosim gotovinu…da me ne opljačkaju…a kartice mi je uzeo tata, jer sam previše trošila. Znaš, ja ti baš ne znam s novcima.
Pljačkaš ju je netremice gledao, naprosto ne vjerujući što se događa, pa se okrenuo Srećku i zaključio:-A ti? Ti moraš nešto imat'!
Srećko je stidljivo izvadio par novčanica iz džepa i još stidljivije rekao:-Dvjesto pedeset. Nemam više.
-He! He! Nemoj jebat'!!!-nasmijao se pljačkaš i vidno se oraspoložio, valjda od muke, pa mu oteo novac iz ruke i upitao ga.-A čime bi platio? Pa, tol'ko košta samo jedna obična majica, a šta da ti je draga izabrala i kakvu suknjicu?
-Paa, mislio sam da neće ništa kupovat', nego samo gledat'.-posramljeno je rekao Srećko.
-Aa-haa! Da, da! Neće kupovat'!-posprdno se nasmijao pljačkaš, pa se našalio i na svoj račun.-E, jest' mi pljačka! Ni sto eura plijena!
Potpuno nezadovoljan financijskim učinkom razbojstva, naglo se uozbiljio, uzeo novce koje mu je u tom trenu pružila prodavačica, pa ih zajedno sa Srećkovim stavio u stražnji džep, a onda polako krenuo ka izlazu, onako unatraške, ne gubeći ih iz vida, te im prijetećim tonom rekao:-I da niste zvali „muriju“ barem deset minuta!!!
-Nećemo, nećemo!-odvratili su svi troje uglas, trudeći se zvučati što uvjerljivije.
A zadnje što su čuli, prije nego što je šmugnuo kroz vrata, bilo je:-Ha! Ha! Samo će gledat'! Neće ništa kupovat'! Ha! Ha!
Pljačkaševim odlaskom, razumljivo, popustila je i napetost, pa su djevojke odmah počele uglas prepričavati svaka svoje utiske cijelog događaja, a Sunčica je povremeno i korila svog dragog:-A ti, mustro! Nisi mi ni mislio ništa kupit'! Dvjesto kuna u džepu!?
-Dvjesto i pedeset, ako ćemo u detalje.-branio se Srećko, kojem se činilo da napetost ne popušta, nego raste, ujedno se svojski trudeći odgonetnuti otkud mu je poznat pljačkašev glas i kako je odmah znao da je Sunčica njegova djevojka…
-Ma, znam ja tog tipa!-rekao je sam sebi u bradu, naprosto si prisiljavajući mozak da se sjeti, što je par trenutaka kasnije i dalo rezultat.-Pa, da! To je Ozi, moj školski frend! To je njegov glas, sto posto!
Ljut kao ris na samog sebe zato što nije na vrijeme prepoznao pljačkaša, Srećko se smrknuo poput neba pred oluju, ali onda mu se u glavi rodila ideja o Oziju kao pomagaču u poslu koji mu je nedavno ponudio Šuga, pa se čak počeo i smješkati, u trenu se iz žrtve razbojstva pretvorivši u lukavca koji ima dobar plan:-E, pa Ozi…dobro je da smo se danas sreli. Baš mi treba čovjek poput tebe! Očajan i spreman na sve!!!
Uvjeren da si je našao suputnika za Amsterdam, s neskrivenim osmjehom na licu prišao je svojoj dragoj, prekinuo je u prepričavanju nemilog iskustva, pa ju odvukao ka izlazu, grleći ju i tješeći slatkim obećanjima:-Dobro je, dušo! Prošlo je! A slijedeći put će ti tvoj Srećko kupit' i majicu i suknjicu, a uz malo sreće i bundu za zimu…od pravog krzna!!!
-Od nerca, ljubavi!-potpuno se raznježila Sunčica, gotovo zaboravivši na događaje u butiku.-To sam oduvijek željela!
-Može, ljubavi…-odvratio je ljubazno Srećko, pa poluglasno prozborio kroza zube da ga ova ne čuje.-…od neprcanog nerca!

utorak, 18.09.2012.

A LA LIDO ( Goli kuhar )

( Iako nisam neki Gastro-bloger i ne volim se previše šaliti s ljudima koji barataju noževima, iz arhive sam iskopao jednu prigodnu, ali već objavljenu priču ( „S…L…“, 2004.), malo ju skratio, „pročistio“, pa ju eto i“ serviram“ :…)

A la Lido
(Goli kuhar)

Ma, šta je ovo? Kamo god se okreneš, sve neki „goli kuhari“! Ma, goli kur.. da oprostite, jer jedino je Lido skoro uvijek gol, u bukvalnom i u figurativnom smislu, a nije kuhar, u bukvalnom smislu.
No dobro, ne kažem, ljudi se trude, naročito onaj Englez, ali dok te nužda ne natjera, ništa od kuhanja...
A mene je natjerala kad sam bio na faksu. Stanovao sam daleko od studentske menze, pa sam si sam počeo pripremati, u početku, jednostavnije zakuske, a kasnije i kompliciranija jela. Na kraju, sasvim razumljivo, razvio sam i jedan svoj specijalitet, koji mi s vremena na vrijeme dobro dođe, naročito kad naletim na ženu koja pojma nema o kuhanju ili jednostavno nema vremena za to.
Tako je bilo i s A, ambicioznom tajnicom jednog uvoz-izvoz poduzeća kod koje sam znao prenoćiti kad bih se našao u njenom gradu, a koju sam upoznao, nećete vjerovati, u bifeu željezničke postaje Strizivojna-Vrpolje dok smo čekali vlak za Zagreb, ako vam to išta znači. No, o tome neki drugi put. Vratimo se kuhanju!
Naime, nakon iscrpljujuće noći, tijekom koje smo se A i ja „kresnuli“ nekoliko puta, obećao sam joj da će ju, kad se vrati s posla, dočekati gotov ručak.
Naravno, imao sam na umu svoj specijalitet: krumpir na maslacu, pečen u tavici na laganom plinu, obogaćen šunkom za pizzu, gljivama, jajima i punomasnim sirom, te hrpom začina.
I tako, ona ode na posao, ja odspavam još sat-dva, pa ustanem, popijem kavicu i skoknem do dućana po namirnice. Nisam žurio, jer je A radila do tri sata, a opće je poznata stvar da pečeni krumpir ne valja kad ohladi, tako da sam imao vremena za laganu šetnjicu gradom, cugu-dvije u obližnjem kafiću uz neobavezni razgovor s konobarom, te površno prelistavanje novina, točnije čitanje naslova, horoskopa i najzanimljivijih stvari iz crne kronike.
U stan sam se vratio oko dva, što je značilo da imam dovoljno vremena za pripremu jela. Ogulio sam krumpir, izrezao ga na ploške, bacio u tavicu na rastopljeni maslac, sve to obogatio komadićima šunke i sitno izrezanim gljivama, te dobro začinio. Zatim sam razmutio jaja i naribao sir, iako se to dvoje dodavalo tek pri kraju.
A onda se začulo zvono na ulaznim vratima!? U prvi tren sam pomislio da se A ranije vratila s posla, tako da se nisam previše obazirao na to, ali onda mi je palo na pamet da nitko ne zvoni na svojim vratim, osim ako nije izgubio ključ, pa sam ih pohitao otvoriti.
A kad tamo!? Najnježnije i najjebozovnije žensko biće koje sam dotad u životu vidio!!! Dobro, znam da to više puta tvrdio, ali tada sam to stvarno i mislio.
Kratkokosa, krhka crnka; niskog rasta, nerazmjerno velikih sisa, koje su prijetile da će iskočiti iz širokog dekoltea šarenog, vunenog pulovera; utegnuta u uske izlizane traperice; debelih usana, rumenih obraza, prćastog nosića i prekrasnih zelenih očiju.
Da ti pamet stane!!! Mene je stala riječ, ali nju nije:-Je li A doma?
-Nije...-odgovorio sam kad mi je pogled isplivao iz dubine njenih mačkolikih, magičnih zjenica.-...još je na poslu.
-Na poslu, subotom!?-začudila se krasotica.
-Kakva subota, danas je petak!-ispravio sam ju, čudeći se što ne zna koji je dan.
-Petak, kažeš?-zamislila se, pa dodala.-Koja sam ja glupača! Cijeli dan mislim kako je danas subota...Jebiga, takvi smo ti mi umjetnici, znaš...ja ti se bavim fotografijom, pa često radim i po noći... zato i pomiješam dane...
…Ništa, oprosti na smetnji i reci joj, molim te, da je bila M, pa neka me nazove kad bude imala vremena...
Naravno, nisam ju mogao tek tako pustiti da ode:-Čekaj!!! Ja sam Lido. Uđi, popit ćemo kavicu, kad si već tu...
-Ma, ne bih te zadržavala...-stala se nećkati, ali ne zadugo.-...ali kad sam već tu, zašto ne!
Propustio sam ju unutra, zatvorio i zaključao vrata, pa joj se pridružio.
-Čuj, ja ti baš i nisam za kavu…-otpočela je M, kad je vidjela da sam krenuo u kuhinju.-...Kao što rekoh, ovih dana i noći sam puno radila, pa sam popila kave na litre...'ko će me smirit' kad me pukne sav taj kofein...
-Pa, neki muškarac...-tjerao sam vodu na svoj mlin.-...valjda imaš nekog?
-U tom i jeste problem, nemam...-priznala je ili slagala, meni svejedno.-...laka sam lovina u zadnje vrijeme, ovako neispavana...
-Onda može neko piće...-nisam odustajao.-...da se malo opustiš.
-Pa da se opijem i da me „prevrneš“ ovako zbunjenu i nabrijanu, je li?-prihvatila je igru.-Znam ja kakve frajere bira A...
-Kakve?-upitao sam, mada sam otprilike znao što će odgovoriti.
-Pa, takve koji bi povalili sve što im se nađe pred nosom...-bila je otvorena.-...bez puno okolišanja.
-Misliš da sam ja takav?-ispucao sam ritern u stilu Ivaniševića iz najboljih dana.
-Pa, jesi li?-uzvratila je protupitanjem.
-A čuj, ako ti je „priša“, stojim na usluzi.-potvrdio sam njene slutnje, osjećajući da je već sama od sebe reš pečena.
Nakratko je zašutjela, a onda se počela izazovno smješkati:-A da mi preskočimo i kavu i piće?
-Uzela si mi riječi iz usta!-složio sam se, prišao joj i uvalio jezičinu…
-CENZURA-
. . .
I baš kad smo se uhodali i počeli uživati jedno u drugom, M se uspaničila:-Kao da nešto gori! Osjetiš li dim?
-A u kurac!!!-povikao sam i zbacio ju sa sebe.-Zagori mi klopa!
Dok se ona čudila, ja sam skočio s kreveta i potrčao ka kuhinji. Kad sam stigao do štednjaka i skinuo poklopac s tavice, progutao me je gusti dim. Smjesta sam zatvorio dovod plina, psujući pri tome kao kočijaš kad ga konj ne sluša, pa ponovo poklopio pougljeni specijalitet. Zatim sam otvorio prozor da se sve malo izrači, pa se vratio u sobu.
-Jebiga, zaboravio sam da sam stavio peći krumpir!-rekao sam uz kiseli osmjeh.
-I što sad?-upitala je zbunjeno, milujući me po ramenima u znak suosjećanja.
-Ništa.-odvratio sam mirno.-Gdje smo ono stali?
-CENZURA-
. . .
Prije nego li sam pustio vodu iz tuša, začuo sam dotad najglasnije uzdahe i jauke, što je značilo da se M na kraju morala sama dovesti do orgazma i da sam ja ispao bezobzirna muška svinja koja misli samo na vlastiti užitak.
Nakon svega, bez riječi se odjenula i bez nekog posebnog pozdrava nestala s lica mjesta.
U međuvremenu, smislio sam novi recept. Skuhao sam špagete, otvorio konzervu tunjevine, nasjekao crvenog luka i češnjaka, dodao majoneze i vrhnja, te sve to dobro začinio i izmiješao.
Kad je A stigla s posla, odmah je nanjušila miris dima, a vidjevši što sam servirao za ručak, samozadovoljno je prokomentirala:-Ne moraš mi ništa reći, sve znam! Bila je M, nisi odolio, poševili ste se i ručak ti je zagorio.
Što reći, opet sam ostao bez teksta! Ali, ne i gladan...a bogami, ni nezadovoljan. Jer, umjesto ljubomore, A je pokazala visok stupanj razumijevanja…
Obzirom da je ručak bio poprilično lagan za želudac, vrlo brzo mi je dokazala da pored nje žive, ne moram tražiti druge žene...ali o tom, nekom drugom prilikom...
...a možda i ne...možda završim na televiziji...jer, ako je netko „goli kuhar“, onda je to Lido...

Oznake: kuhar, krumpir, goli

petak, 07.09.2012.

PAPRIKA...odabrao LIDO L

-Bravo sine! Paprika je odlična! Mesnata, zrela i nema puno otpada. -vikala je presretna majka Lidolibidovićka iz omalene kuhinje dok se njen sin Lido igrao na dvorištu s hrpom tek dozrelog povrća.- Ima pokoji crv, ali i crv ide na zdravo. Ajvar će biti za prste polizat'!!!
Mali Lido je također bio sretan zbog tog što je majka bila zadovoljna, ali nije likovao. Iako još klinac-osnovac, bio je svjestan da taj dar za biranje dobre i zdrave paprike nije na ulici našao, nego ga dobio, a od koga drugog nego od Svevišnjeg, tako da se samo ponizno osmjehnuo i sam sebi rekao:-Nemoj si ništa umišljati dječače i koračaj malen ispod zvijezda…sve je to dio Božjeg plana…danas paprika, a sutra…hm, tko zna, možda i sam postaneš zvijezda!
I tako, godine prolazile, mali Lido rastao i sazrijevao, te birao sve bolju i zreliju papriku, a bogami i crvi bivali sve veći i mesnatiji, na sveopću radost oca pecaroša koji baš i nije bio lud za ajvarom, mada ga je jeo s osmijehom da ne rastuži sina i majku mu…
I kako to inače biva, uskoro su sve tržnice u okolici brujale o njegovoj čudnovatoj sposobnosti biranja paprike, a trgovci-nakupci strahovali od svake njegove riječi, kako izgovorene, tako i one neizgovorene, pa čak i one tek smišljene…
Naravno, bilo je skeptika, ali Lido ih je iz dana u dan sve vještije razuvjeravao, birajući sve veću Rogu, sve dulju Baburu, a o patlidžanima da i ne govorim…
A onda, jednog lijepog dana, na tržnicu zalutao jedan ugledni gospodin, inače direktor najglasovitije „ćalabrčnice“ u gradu, te mu se obratio s ponudom koja se ne odbija:-Dječače vrli, pusti pijacu i hajd' kod mene, pa biraj! Razumije se, za pravu lovu!
Odmah prepoznavši priliku, baš kako je to činio s dobrom paprikom, oštroumni je Lido shvatio da je upravo dobio „Rogu i Baburu u jednom“, to jest hibrid-priliku života…
Naravno, prihvatio je ponuđeno…
I skrasio se Lido u ćalabrčnici, a gdje bi drugdje. Pos'o dobar, para laka! Na tržnicu više ni ne pomišlja. A zašto i bi, kad više ne bira samo papriku, nego i specijalitete dana, a ispred direktorovog lokala mu, na Menu-tabli ispod naziva jela, malim i velikim slovima piše „odabrao LIDO L“.
Doduše, neki dan se malo zabrinuo…kad je u jednom trgovinskom lancu primijetio da paprike sve više sliče jedna na drugu…
-Jeb'o vam Mengele mater!-otelo se Lidu, dok je mirisao bezmirisni plod, lijep i crven, ali nekako umjetan…činilo se i neukusan…