Lidosfera

petak, 28.09.2012.

PLJAČKA

Držeći se ruku pod ruku, poput kakvog sredovječnog bračnog para, Srećko i njegova djevojka Sunčica, inače kći jedinica cijenjenog odvjetnika Justinijana Krivića, zastali su pred izlogom butika s markiranom i skupom odjećom, te se zagledali u najnovije modele hlača, sukanja, košulja i bluzica u koje su bile odjevene plastične lutke, prirodne stanovnice svakog takvog izložbenog prostora.
I dok je Sunčica oduševljeno komentirala viđeno, Srećko je sa strahom gledao cijene, uopće ju pri tome ne slušajući, te imajući neobičan osjećaj da ga ti umjetni modeli bezličnih lica s prijezirom gledaju i govore:-Šta je, bijedo? Kamo si se ti zaletio s tristo kuna u džepu? Toliko košta samo jedna obična majica kratkih rukava, a tvoja „mala“ bi i suknjicu i bluzicu uz tu suknjicu, a možda i kakve lanene ljetne hlače…
U tom trenu, ti jezivi glasovi su se postupno stišali, da bi potpuno nestali, dok je njihovo mjesto u eteru zauzeo novi, konkretniji i puno stvarniji glas njegove drage Sunčice:-Hajde, ulazi! Što si stao?
Prenuvši se iz razmišljanja, kao kakav teški stradalnik iz kome, Srećko je skrenuo pogled s blještavog izloga, pa se zagledao u svoju ljubljenu i zbunjeno prozborio:-Ha, šta!? Ma, evo idem!
I umjesto da bude kavalir i otvori joj vrata, pričekao je da prvo ona uđe, a onda je poslušno ušetao za njom. Čim su ušli unutra, Sunčica je razdragano, poput djeteta u trgovini igračaka, pohitala ka stalcima sa šarenim bluzicama, a on je ostao stajati na sredini dućana, očajnički pokušavajući osmisliti taktiku kojom će ju odgovarati od kupovine skupih krpica kojih je već imala previše.
A onda, odjednom, upravo u trenutku kad je ispred sebe ugledao zgodnu prodavačicu koja je baš krenula pomoći Sunčici u odabiru, iza sebe je začuo novi glas, ovog puta muški, koji je zapovjednim tonom izgovorio vrlo prijeteće riječi:-Ovo je pljačka! Bez naglih pokreta i kurčenja!
Srećko nije vjerovao svojim ušima, pa se polako okrenuo ne bi li se uvjerio očima, a kad je, onako preko ramena, iza sebe ugledao muškarca s kapom šiltericom na glavi, crnom maramom svezanom preko usta i sunčanim naočalama na nosu, shvatio je da se ne radi o nikakvoj neslanoj šali, nego o pravom pokušaju razbojstva.
-Ne okreći se!-upozorio ga je pljačkaš, pa mu naredio.-I ajd' polako do pulta!
Na drugom kraju butika, Sunčica i prodavačica su toliko bile zaokupljene razgledavanjem i biranjem odjeće da uopće nisu primijetile što se događa na sredini prostorije, pa im je pljačkaš morao na to skrenuti pozornost:-Halo, komadi!!! Dosta modiranja, ovo je pljačka!
Grubo prekinute u svojoj „modnoj seansi“, njih dvije su tek tada shvatile da je pridošlica, kojeg su obje spazile samo krajičkom oka, maskiran i da ima pištolj u ruci, pa su instinktivno počele vrištati i dozivati pomoć: -Upomoć!!! Upomoć!!!
Mada se malo trgnuo na njihovu reakciju, više zbog provale decibela iz njihovih grla, pljačkaš se nije dao zbuniti, nego je zapovjedio Srećku:-Ajd' smiruj ovu svoju, a ja ću ovu drugu!
Srećko je odmah poslušno pohitao ka Sunčici i počeo ju smirivati, zaštitnički ju pri tom zagrlivši i poljubivši kao da je malo dijete:-Dobro je dušo, nemoj vikat'! Sve će bit' u redu, samo nemoj vikat'!
Osjetivši se sigurnom u zagrljaju svog dragog, Sunčica se umirila i stišala, pa bojažljivo naslonila glavu na Srećkovo rame, kao da je stvarno malo dijete.
U međuvremenu, pljačkaš je prišao prodavačici, uperio u nju pištolj i zaprijetio:-Ti-šina!!! Ako ne prestaneš vrištat', pucat ću, majke mi!!!
Vidno uplašena, prodavačica je u trenu zašutjela, a onda se brzo pribrala, kao da je već bila u sličnoj situaciji, pa ga počela smirivati:-Dobro, dobro, nemoj pucat'! Neću ja ništa…neću više ni pisnut'! Evo, šutim!
Ocijenivši da je stvar pod kontrolom, pljačkaš se na tren osvrnuo ka ulaznim vratima, a kad se uvjerio da su i dalje zatvorena, baš onako kako ih je on ostavio, ponovo se zagledao u prodavačicu i mirno rekao:-Ajd' sad polako do pulta i vadi lovu iz blagajne.
-Kakvu lovu?-začuđeno je upitala prodavačica.-Pa, nemam ti ja love! Kod nas sve ide na kartice.
-Šta „na kartice“?-iznenadio se pljačkaš, zabrinuvši se u potpunosti za svoj plan.-Pa, valjda imaš i nešto keša! Nije, valjda, sve na kartice?
-Nije sve, al' većina je!-pojasnila je prodavačica.-A danas uopće nema prometa, imam samo tristo kuna „pologa“.
-Tristo kuna!?-ponovio je pljačkaš, pa se uhvatio rukom za glavu, te nakon par sekundi nevjerice, rezignirano rekao:-Daj šta imaš!
Zatim se obratio Srećku i Sunčici:-A vas dvoje? Šta čekate? Vadite lovu!!! Pa, neću valjda praznih džepova iz pljačke!¨
I dok je Srećko preturao po svojim džepovima, Sunčica se počela opravdavati:-Ja ti ne nosim gotovinu…da me ne opljačkaju…a kartice mi je uzeo tata, jer sam previše trošila. Znaš, ja ti baš ne znam s novcima.
Pljačkaš ju je netremice gledao, naprosto ne vjerujući što se događa, pa se okrenuo Srećku i zaključio:-A ti? Ti moraš nešto imat'!
Srećko je stidljivo izvadio par novčanica iz džepa i još stidljivije rekao:-Dvjesto pedeset. Nemam više.
-He! He! Nemoj jebat'!!!-nasmijao se pljačkaš i vidno se oraspoložio, valjda od muke, pa mu oteo novac iz ruke i upitao ga.-A čime bi platio? Pa, tol'ko košta samo jedna obična majica, a šta da ti je draga izabrala i kakvu suknjicu?
-Paa, mislio sam da neće ništa kupovat', nego samo gledat'.-posramljeno je rekao Srećko.
-Aa-haa! Da, da! Neće kupovat'!-posprdno se nasmijao pljačkaš, pa se našalio i na svoj račun.-E, jest' mi pljačka! Ni sto eura plijena!
Potpuno nezadovoljan financijskim učinkom razbojstva, naglo se uozbiljio, uzeo novce koje mu je u tom trenu pružila prodavačica, pa ih zajedno sa Srećkovim stavio u stražnji džep, a onda polako krenuo ka izlazu, onako unatraške, ne gubeći ih iz vida, te im prijetećim tonom rekao:-I da niste zvali „muriju“ barem deset minuta!!!
-Nećemo, nećemo!-odvratili su svi troje uglas, trudeći se zvučati što uvjerljivije.
A zadnje što su čuli, prije nego što je šmugnuo kroz vrata, bilo je:-Ha! Ha! Samo će gledat'! Neće ništa kupovat'! Ha! Ha!
Pljačkaševim odlaskom, razumljivo, popustila je i napetost, pa su djevojke odmah počele uglas prepričavati svaka svoje utiske cijelog događaja, a Sunčica je povremeno i korila svog dragog:-A ti, mustro! Nisi mi ni mislio ništa kupit'! Dvjesto kuna u džepu!?
-Dvjesto i pedeset, ako ćemo u detalje.-branio se Srećko, kojem se činilo da napetost ne popušta, nego raste, ujedno se svojski trudeći odgonetnuti otkud mu je poznat pljačkašev glas i kako je odmah znao da je Sunčica njegova djevojka…
-Ma, znam ja tog tipa!-rekao je sam sebi u bradu, naprosto si prisiljavajući mozak da se sjeti, što je par trenutaka kasnije i dalo rezultat.-Pa, da! To je Ozi, moj školski frend! To je njegov glas, sto posto!
Ljut kao ris na samog sebe zato što nije na vrijeme prepoznao pljačkaša, Srećko se smrknuo poput neba pred oluju, ali onda mu se u glavi rodila ideja o Oziju kao pomagaču u poslu koji mu je nedavno ponudio Šuga, pa se čak počeo i smješkati, u trenu se iz žrtve razbojstva pretvorivši u lukavca koji ima dobar plan:-E, pa Ozi…dobro je da smo se danas sreli. Baš mi treba čovjek poput tebe! Očajan i spreman na sve!!!
Uvjeren da si je našao suputnika za Amsterdam, s neskrivenim osmjehom na licu prišao je svojoj dragoj, prekinuo je u prepričavanju nemilog iskustva, pa ju odvukao ka izlazu, grleći ju i tješeći slatkim obećanjima:-Dobro je, dušo! Prošlo je! A slijedeći put će ti tvoj Srećko kupit' i majicu i suknjicu, a uz malo sreće i bundu za zimu…od pravog krzna!!!
-Od nerca, ljubavi!-potpuno se raznježila Sunčica, gotovo zaboravivši na događaje u butiku.-To sam oduvijek željela!
-Može, ljubavi…-odvratio je ljubazno Srećko, pa poluglasno prozborio kroza zube da ga ova ne čuje.-…od neprcanog nerca!