Lidosfera

ponedjeljak, 27.08.2012.

DRUGI ČOVJEK-odlomak

( odlomak iz neobjavljenog romana pod radnim naslovom "DRUGI ČOVJEK" )
...
Nekako u isto vrijeme, na drugom kraju grada, mjesečina je još jače obasjavala krovove kuća, kao i svjetleću reklamu na jednoj od njih, na kojoj je pisalo „Stari Štagalj“. Svi koji su ikad čuli taj naziv, a da ne govorimo o onima koji su imali hrabrosti ući unutra, znali su da se radi o jednoj od najozloglašenijih birtija u okolici, ako ne i šire.
-Lijepa i zanimljiva priča, doktore… -rekao je Emanuel Šugić, zvani Šuga, jedan od najmoćnijih i najopasnijih ljudi u gradu, dok je s doktorom Matom Prknom izlazio iz spomenutog lokala, u kojem se te večeri odigrala nemilosrdna partija karata između njih dvojice, gospodina odvjetnika Justinijana Krivića i još nekolicine koji su otpali na samom početku.-…ali mene, iskreno ti kažem, boli ona stvar i za Jovu Čarugu i za ustaše i za partizane, a bogami i za četnike! Mene zanima samo lova i datum kad ću je dobit'.
-Lova, pa lova! Dobit ćeš ju!-usplahirio se doktor, pa navukao bijeli mantil, koji je dotad držao u ruci.-Dobit ćeš i više od „sitniša“ koji ti dugujem. Ali, strpi se malo! A taj kamenčić ti vrijedi barem desetak tisuća eura.
Spustivši ton glasa za gotovo pola oktave, približio se Šugi, ispružio ruku i nastavio:-Hajde, daj ruku da se više ne natežemo. Sve će se riješiti u par dana. Treba nam samo netko s strane, neki autsajder da to dopremi iz Amsterdama. Jer, ako bih ja to prodavao, a znaš da se tim ne bavim, potrajalo bi i tko zna kako bi se završilo. Ti možeš čekati dok ne naiđe prava mušterija, a koliko ćeš na kraju za njega dobiti, samo bog zna. Popričaj s Krivićem, pa mi se javi. I zapamti, treba nam netko sa strane.
-Ne volim raditi s neprovjerenim ljudima…-rekao je neodlučno i sumnjičavo Šuga, pa zataknuo palčeve u džepove lovačkog prsluka, koji mu je, po njegovom dubokom uvjerenju, donosio sreću na kartama.- … jer uvijek nešto pođe naopako. Poslat' ću nekog svog!
-Šalji koga hoćeš.-nastavio je doktor.-Ja ću srediti svoj dio i to će čekati u Amsterdamu.
-Dobro doktore.-oraspoložio se Šuga i pružio mu ruku.-Vidjet ću s Krivićem, jer pola duga je njegovo, pa ću ti javit'. Ali mislim da ćemo ući u rizik. Sad sam se sjetio da imam jednog novog momka kojeg niko ne zna. K'o stvoreno za njega!
Zadovoljan što je smislio rješenje, mirno je pripalio cigaretu, otpuhnuo par dimova, pa dodao:-A ovo o svijeći i tom tvom političaru je vrlo zanimljivo…he,he…perverzno, ali zanimljivo „do jaja“. He, he! Samo što svijeća nema jaja da ju zaustave! Ha! Ha! Ha!
-He! He! He!-nasmijao se i doktor.-Ali na to je trebao misliti ranije.
-I ti si, znači, taj kamenčić dobio samo za to vađenje?-upitao je Šuga, pokušavajući obuzdati smijeh.
-I diskreciju, molim!-ispravio ga je doktor.-I diskreciju, moj Šuga! Pa, ne kažu uzalud da je šutnja zlata vrijedna! Ha! Ha! Ha!
-Misliš, vrijedna dragulja! Ha! Ha!-nadovezao se Šuga, pa pokušao saznati o identitet osobe o kojoj su govorili.-I nećeš mi reći o kom se radi?
-Nema šanse!-odlučno je odbio doktor, pa pojasnio.-Oprosti, ali takva informacija u tvojim rukama, najblaže rečeno, nije sigurna…ha, ha!
-A ovo za Čarugu i ostale…jel' to istina ili samo priča?-upitao je Šuga, kad je smirio smijeh.
-Otkud ja to znam, moj Šuga!-bio je iskren doktor.-Al', pusti to, znaš i sam da dobra priča svemu diže cijenu. Jel' tako?
-Imaš pravo, doktore!-zadovoljno je odvratio Šuga, pa namignuo.-Samo, 'ko će to sve zapamtit'? Morat' ću malo improvizirat' i nadodat', naravno. He, he, he!
U nemogućnosti da suspregnu smijeh, mahnuli su si u znak pozdrava, pa krenuli svaki na svoju stranu; doktor prema svom bolničkom vozilu, kojim je dovezen iz noćne smjene na spomenutu partiju karata, a Šuga ka svom automobilu u kojem ga je čekao vozač. No, prije nego što je ušao u auto, osvrnuo se prema vratima gostionice i povikao:-'Ajde, Kriviću! Jebali te i mjehur i prostata…da dalje ne prostačim.
Ne želeći unositi cigaretu u auto, bacio ju je na tlo, onako dopola popušenu, zgazio ju, pa si promrmljao u bradu:-U stvari, bolje da se ne žuri…da mi se ne popiša u autu, govno advokatsko!
Kad mu se Krivić pridružio na stražnjem sjedištu, pazeći da sjedne tako da ne bi zgužvao svoje skupo odijelo, Šuga se obratio vozaču, inače svom najvjernijem i najpouzdanijem čovjeku, kojeg su svi koji ga poznaju zvali Kinez, kao uostalom i sam Šuga, osim u prilikama poput ove kad bi se nakon napornog dana i određene količine popijenog alkohola vraćali doma na počinak:-Ajde Kina, vozi gospodina odvjetnika kući, ali ne žuri…imam mu nešto za ispričat'.
-Nema problema, gazda…-mirno je odvratio Kinez, smrknuti tip u kožnoj jakni, koji zapravo uopće nije sličio na kineza.-…idem obilaznicom. To je nekih desetak minuta lagane vožnje, a ako priča potraje, napravit ću krug-dva oko kvarta.
-Bravo, Kina! Uvijek smisliš najbolje rješenje.-zadovoljno ga je pohvalio Šuga, malo pretjerujući, pa se obratio Kriviću.-Eto, zato ga volim, moj Kriviću! Ne moraš mu ništa objašnjavat. Zna šta mislim i prije nego što ja to smislim. Nego, slušaj ti kakva je situacija s doktorom…
-Sigurno nema novce!-prekinuo ga je Krivić, nimalo kulturno.-Mesar!
-Ne prekidaj, jeb'o ga ti!-malo se naljutio Šuga, pa nastavio.-Naravno da nema…al' zato ima i nudi nešto puno bolje od keša…samo što ćemo to morat' sami dopremit' u zemlju i sami to prodat', pa se naplatit'.
I mada nije znao o čemu se radi, Krivić nije bio oduševljen idejom:-Hm, nisu novci, moraš ići po to i moraš to sam prodati. Ne znam, ne sviđa mi se ta kombinacija. To onda mora biti tri puta vrjednije od njegovog duga, jer drugačije nam se ne isplati!
-I jeste! Tri puta, ako ne i više.-umirio ga je Šuga, pa pojasnio.-Gospodin doktor nudi zlatni prsten s draguljem veličine manjeg oraha!
Čuvši o čemu se radi, Krivić se nakratko zamislio, pa upitao s nevjericom:-Ma, otkud njemu nešto takvo? Sigurno je nekakav lažnjak!
-Nije lažnjak, ljudi procijenili…-pokušao ga je uvjeriti Šuga.-…i sad je na obradi u Amsterdamu. Vruća roba, pa ga bruse i ubacuju u prsten da ga niko ne prepozna…a doktor je to dobio od nekog političara za jedan vrlo delikatan medicinski zahvat…
-Za neku operaciju?-upitao je Krivić, polako prihvaćajući priču.
-Pa, moglo bi se reć'…ha, ha!-slatko se nasmijao Šuga, pa bez okolišanja otkrio.-Ma, izvadio starom perverznjaku svijeću iz šupka!? A za takav zahvat ne daješ doktoru lažnjak! Jer, ako skuži…he, he…ode ti i karijera i obraz u vražju mater, jel' tako?
-A, valjda!-potvrdio je Krivić, pa se od srca glasno nasmijao.-Ha! Ha! Ha! Svijeću, kažeš? Htio se malo prosvijetlit'! Ha! Ha! E, onda sigurno nije lažnjak! Ha! Ha! Ha! Ušao u „anale“ medicine…i to kao „prosvjetitelj“!!!
Šuga je htio nastaviti priču, ali nije mogao od smijeha, pa je nakon par verbalnih pokušaja jednostavno odustao i nastavio se smijati s Krivićem i Kinezom, jer ni ovaj, mada inače poznat po ozbiljnosti i suzdržanosti, naprosto nije ostao ravnodušan.
Krivić se prvi smirio, a kako je još uvijek bio sumnjičav, upitao je:-A otkud tom političaru takav dragulj? Šta je on izvadio i iz čijeg šupka?
-Nije izvadio, nego zabio glavu u nečiji!-odvratio je Šuga, jedva dočekavši, na što su svi prasnuli u još gromoglasniji smijeh.
-Ha, ha! Znači, pravi stranački čovjek!-dodao je Krivić.-Uža specijalnost „uvlakač“! Ha, ha, ha!!!
-Upravo tako.-potvrdio je Šuga, potpuno suspregnuvši smijeh, pa nastavio.-Odradio je nešto dok je bio na položaju…nekome iz vojnog vrha, pa za nagradu, kad se dijelilo „stranačko blago“, dobio taj dragulj.
-Stranačko blago?-upitno je ponovio Krivić.
-Da, da! Kako sam čuo, bilo je tu svega…-počeo je pojašnjavati Šuga.-…zlata, srebra, dragog kamenja, nakita, umjetničkih slika…ma, nema čeg' nije bilo. A za ovaj „naš kamen“ se veže jedna vrlo zanimljiva priča s vrlo zanimljivim likovima…
-Pa, nikamo ne žurimo.-zainteresirao se Krivić i namjestio u slušateljsku pozu.
Šuga se nakratko zamislio, kao da se dvoumi da li da mu uopće ispriča ono što je čuo od doktora, pa ipak otpočeo:-Priča kaže da se ovaj naš kamenčić, još tamo nakon Prvog rata, našao u rukama Jove Stanisavljevića Čaruge, koji ga je maznuo u jednom od svojih pljačkaških pohoda…neki kažu na imanju Eltz-ovih, mada je službena verzija da nisu mogli otvorit' sef, a drugi opet tvrde da je u pitanju dragulj nekog Gutmana, vlasnika neke pilane…a onda, kad su Jovu uhvatili i osudili na vješanje, navodno je od jednog osječkog žandara kupio slobodu, uz obećanje da će otić' u Rusiju i nikad se više neće vratit'. A žandar, kad je sazn'o gdje Jovo drži dragulj, jednostavno se predomislio, pa umjesto lažnog vješanja, priredio pravo i riješio se Jove za sva vremena…mo'š mislit kakvu je facu Jovo složio kad je rek'o „zbogom narode, Čaruga putuje“ i shvatio da ga omča zapravo guši, pa umjesto da putuje po „Tihom Donu“, otputov'o u „vječna lovišta“…
Tu je Šuga napravio kratku pauzu, jer mu se grlo počelo sušiti od priče, pa nastavio:-Žandar je umro nekako pred Drugi rat i ostavio dragulj sinu, isto žandaru, koji se ubrzo naš'o…eh, šta ti je sudbina…u Jasenovcu…pa kao i Jovo pokuš'o kupit slobodu…od nekog visokog ustaškog časnika…pa opet kao i Jovo, nije preživio dogovor…
-Sad ćeš reći da je i taj ustaša, da spasi glavu, dao dragulj nekom partizanu?-zajedljivo se nadovezao Krivić.
-Pa, jeb'o ga ti, samo pričam šta sam čuo!-pravdao se Šuga.-Nije čovjek htio prema Bleiburgu, nego dao dragulj i partizani ga pustili da pobjegne u Mađarsku, odakle je zbris'o za Španjolsku…i nije „nekom“ partizanu, nego nekom zadrtom i zajebanom tipu, koji se kasnije, zbog simpatija prema Staljinu, tim istim kamenčićem spasio Golog otoka…
-I umro…-ponovo ga je prekinuo Krivić.-…to jest, nije preživio, jel' tako?
-E, to se ne zna!-nastavio je Šuga.-Po jednoj verziji se utopio dok je bjež'o, a po drugoj pobjeg'o…ali se zna da se dragulj, u džepu nekog čuvara, ponovo vratio u Slavoniju, gdje je ovaj dobio premještaj…i tako sve do Domovinskog rata, kad je čuvar, inače Srbin, poš'o kao izbjeglica u Srbiju. Međutim, uhvatili ga četnici, pa ga htjeli poslat' na bojište, na Vukovar. A ovaj, kad je vidio da je vrag odnio šalu i kad je čuo da se tamo gine k'o u Staljingradu, ponudio im dragulj u zamjenu za siguran put u „otadžbinu“, al' umjesto čamcem u Srbiju, ovi ga poslali Dunavom za Crno more…
-Pa, je li itko od tih koji su držali taj dragulj preživio?-upitao je Krivić, sad već s neskrivenom nevjericom.
-Jeste! Taj glavni četnik!-odvratio je značajno Šuga, pa se zagonetno nasmijao.
-Glavni!?-začudio se Krivić.-Pa, zar on nije nakon rata ubijen na javnom mjestu.
-To svi misle, jer je tako trebalo izgledat'.-nastavio je Šuga, ne skidajući osmjeh s lica.-Ali, to je bila samo predstava koja je plaćena istim tim draguljem…Zašto mu je pucano u facu? Pa, da se ne prepozna da to nije on! Da, da...predstava…i to u režiji naše i njihove mafije, a čini se da su i neki ljudi iz naših obavještajnih krugova imali prste u tome i da su ga, navodno, sakrili negdje u Južnoj Americi. A zašto naši? E pa, njegovi bi ga prvog izručili u Hag, jer je mnoge zajeb'o i mnogima se zamjerio. Eto, tako je naš „kamenčić“ završio u „stranci“, a onda i kod našeg perverznog političara.
-Pa, ovo ni onaj "Špilberg" ne bi mogao smisliti!-zaključio je Krivić, pa upitao.-Zar ti u to stvarno vjeruješ?
-Ne znam, Kriviću…-priznao je Šuga.-…nešto mi se čini vjerojatnim, a nešto ne, ali da je priča dobra, tu nema spora! He, he, he!
-Dobra priča!?-ponovo se začudio Krivić.-A nitko ne preživi! Ja taj kamenčić ne uzimam u ruke!
-Aha! Ipak vjeruješ!-dočekao ga je Šuga, pa se još glasnije počeo smijati u čemu mu se pridružio i Kinez, jer je u retrovizoru vidio uplašenu Krivićevu facu.
Na rastanku, ispred Krivićeve kuće, a nakon što je ovaj izašao iz automobila, Šuga mu je rekao:- Jebiga, to je jedini način da riješimo dug. Ti i ja ćemo se poslije dogovorit…mislim, nije nam frka za lovu. Samo nam treba neko sa strane da to dopremi.
-Dobro, dobro…-potvrdio je Krivić, pridržavajući rukom vrata kako bi ih zatvorio kad razgovor završi, pa se ipak malo ogradio od svega.-…ali mene u to ne petljaj. Znaš da sam ja na sudu zvijer, ali u tim uličnim stvarima sam mali zeko…i velike mrkve me strah. Ali, ako je istina da taj kamenčić toliko vrijedi, isplati se čekati. Ti to riješi s tim kurirom…mislim, nađi ga, preuzmi to, plati mu i sve to skupa…a ja ću poslije tražiti mušteriju. Poznam neke ljude koji poznaju neke ljude koji su puni kao šipak i koje bi to možda moglo zanimati.
-Ništa ne brini! Mislim da imam pravog čovjeka za to.-završio je Šuga, pa potapšao Kineza po ramenu u znak da krene...