Znam da baš nije reprezentativno, ali zasad ne može kvalitetnije:)
Tekst je star desetak godina, a melodija tek godinu-godinu i pol...
"Bezobraznica" me proganjala u zadnje vrijeme...gotovo svakodnevno, tako da sam to jednostavno morao uobličiti u nekakvu cjelinu.
Nisam pretjerano zadovoljan, jer je to ipak nekvalitetan video s lošim vokalom( fulao sam i u naglasku) i bez pravih instrumenata, ali...:)
Evo i teksta, mada je već objavljen kao poseban post ( zadnji dio sam izostavio...zasad).
Instead Of Me
Instead I'm dead
I'm hanging around
Instead I'm dead
I'm walking on the ground
Instead I'm dead
I'm breathing the air
Instead I'm dead
I'm part of a pair
Instead I'm dead
Instead I'm blue
Instead I'm sad
I'm thinking about you
Instead I'm dust
Instead I'm past
Instead of me
Try to be free
'cause I'm only a man
Maybe insane
'cause I'm only a man
With sickness in my brain
...
-Gospodina Valdena…-rekao je smrknuti lik-…Ja sam iz “mirovinskog”. Mogu li ući?
Valden se odmaknuo u stranu i propustio ga, pokazujući mu rukom da uđe. Kad je zatvorio vrata, rekao je:-Sjednite!
-Ne, hvala!-rekao je časnik, oprezno se ogledajući po prostoriji.-Znate li zašto sam ovdje?
Valden se namrštio, pa tiho prozborio:-Znam!
Zatim je prišao radnom stolu i posegnuo rukom prema jednoj od ladica. Na tu njegovu kretnju, časnik se trgnuo i izvadio laserski pištolj ispod jakne.
-Što to radite?-upitao je, nišaneći u Valdena.
-Moram vam nešto pokazati!-odvratio je Valden hladnokrvno.-Imam dozvolu za produženje statusa “dopisni suradnik”. Stigla mi je prije par dana. Molim vas provjerite!
Časnik ga je pogledao, pa uključio komunikator, koji mu je bio pričvršćen na zglobu lijeve ruke. Kad je pritisnuo tipku “ENTER”, na ekranu se pojavio natpis:-UNESITE PUNO IME OBJEKTA! Otipkao je Valdenove podatke i pričekao.
Nakon nekoliko trenutaka, na ekranu se pojavilo:-ODOBREN RAD NA TEMU:-LJUDSKO PONAŠANJE U EKSTREMNIM SITUACIJAMA…krajnji ROK: 29.10.2090.
-To vam je za tjedan dana!-rekao je časnik kad je ugledao datum.
Valden mu je mirno odgovorio:-Ma, to je gotovo, treba još dotjerati neke sitnice.
Časnik je ponovo pogledao u ekran, pa ga prekinuo:-Već ste dva puta kasnili! Kod nas vam ne pali ono sa “trećom srećom”. Zatim je krenuo prema vratima, dobacujući komentare:-Završite to gospodine da ne bi bilo problema … Naravno, vidimo se za tjedan dana. O vama ovisi da li će taj susret biti ugodan…Doviđenja!
I baš kad je Valden kanio otpozdraviti, Miron se pojavio na vratima sobe;-Oče, imaš li kakvu tabletu za bolove? Boli me uho!
Prije nego li je to izrekao, časnik je nanišanio u njega.
-Bez naglih pokreta!-zapovjedio je.
Miron je automatski počeo dizati ruke, a časnik je dodao:-Stanite jedan pored drugog!
Poslušali su ga i stali nasred prostorije s podignutim rukama.
-To vam baš nije bilo pametno, Mirone!-rekao je časnik.-Sakriti se kod oca! Pa, to je prvo mjesto gdje ćemo vas tražiti…
-Znači, ipak niste došli zbog mene.-prekinuo ga je Valden.
-Ne, nisam!-pojasnio je časnik.-Došao smo zbog vašeg sina. Bilo nam je sumnjivo što se odašiljač ne pomiče s mjesta čitav dan, pa smo ga morali provjeriti. Kad smo našli uho u kanti za smeće, shvatili smo da je vaš sin bjegunac.
-Ali što će vam on?-upitao je Valden.- Neafirmiran je. Bolje je da pobjegne jer ako ga uhvatite, likvidirat ćete ga.
-Naprotiv…-pojasnio je časnik.-…nema više likvidacija. Osim, naravno, ako nisu neizbježne. Trenutno nam nedostaje radne snage, pa će vaš sin vjerojatno biti raspoređen u jedan od radnih kampova na Marsu. Ali nakon ovog bijega…Ne znam! Morat će na tretman da mu izađu slične misli iz glave…Naravno, i o vama puno ovisi, Valdene. Ako dobijete trajnu dozvolu, odnos federacije prema članovima obitelji postaje drugačiji. Možda s vremenom isposlujete za sina i pokoji slobodan vikend.
Valden se sve više mrštio. Svaka nova riječ iz usta časnika stvarala je u njemu sve više odbojnosti prema vlastima. Bilo mu je dosta dresure i slijepog izvršavanja zadataka. Želio je slobodu. Dotad je mislio samo na sina, ali počeo je razmišljati i o sebi. Ljude u njegovim godinama najčešće proglašavaju nesposobnim za obavljanje svojih dužnosti, pa ih uspavaju. Oni rijetki sretnici koje proglase slobodnim intelektualcima, bivaju smješteni u domove gdje im ljubazno osoblje ugađa do kraja života, ali on vjerojatno neće biti među njima.
A onda je odjednom krajičkom oka opazio Mireju kako izviruje iz sobe s pištoljem u ruci.
-Pa, da…-sinulo mu je.-…ona nema odašiljač u uhu i časnik ju ne može primijetiti…Treba mu samo na par trenutaka odvratiti pozornost…Spustivši ruke, krenuo je prema radom stolu. Časnik se trgnuo, pa zavikao:-Rekao sam bez naglih pokreta! Kamo ćete?
-Pa, dajte nam priliku.-počeo je Valden, ni sam ne znajući što je želio reći.-Evo vam referat. Pustite nas da pobjegnemo…
Časnik se polako okrenuo za njim, pojašnjavajući mu svoju ulogu i ovlasti:-Valdene, ja ništa ne odlučujem. Ja samo izvršavam…
Ali prije nego je uspio dovršiti rečenicu, odjeknuli su pucnji iz zastarjelog pištolja na olovne metke.-Bang! Bang! Bang!
Valden se okrenuo i ugledao časnika kako se uz smrtni hropac ruši na pod.
-Hrmhh!!!-bilo je posljednje što se čulo prije no što je beživotno tijelo palo na pod.
Iz sobe je izašla Mireja, stala pored svog dragog i rekla:-Deset godina sanjam o svojoj ljubavi i onda ju ovaj kreten hoće poslati na Mars! E, ne ide to tako lako!
Nekoliko trenutaka su šutke gledali leš, a onda je Valden prekinuo neugodnu tišinu:-Brzo! Pokupite najnužnije! Moramo bježati! Ubili smo časnika. Ovdje će uskoro biti hrpa policije!
Miron je pogledao oca i rekao:-Sad ni tebi više nema povratka!
Oprosti se sa svojom gajbicom.
Valden je bacio posljednji pogled po prostoriji, prisjećajući se nekih lijepih trenutaka provedenih među tim zidovima. Na trenutak su ga svladali tužni osjećaji, ali se brzo pribrao:-Treba mi nož!
Mireja je otrčala u kuhinju i ubrzo se vratila sa velikim kuhinjskim nožem. Pružila ga je Valdenu, a ovaj ga je dodao sinu.
-Sad je na tebi red. Reži!!!-rekao je, pokazujući svoje lijevo uho.
Miron je jednom rukom uhvatio očevo uho, a drugom prihvatio nož, pa zasjekao. Krv je šiknula svud uokolo. Mireja je priskočila s platnenom krpom, pritišćući mjesto iz kojeg je krvarilo.
Valden je prihvatio krpu i rekao:-Sad smo obojica “ljudi s jednim uhom”!
Miron ga je pogledao i dodao:-Da, ali slobodni ljudi!
Valden je otvorio oči i pogledao prema prozoru. Zraci crvenog sunca su prodirali u sobu, osvjetljavajući ono malo pokućstva što mu je preostalo.
-Ni snovi nisu kao što su nekad bili.-pomislio je, pokušavajući odagnati crne misli koje su mu se motale po glavi. Pridigao se i počeo se oblačiti. Odjednom je začuo panični ženski glas:-Ne idem iz ovog stana! Tu sam već pedeset godina…Tu ću i umrijeti…
Bila je to Nora, susjeda koja je stanovala kat ispod njega. Odnosi su im bili više nego dobri, pa je prišao prozoru da vidi o čemu se radi i, ako bude potrebe, pomogne joj. Na platformi koja se nalazila u vodi ispred ulaza u zgradu, dva policajca su iznosila stari, plišem presvučeni, dvosjed. Nora je trčkarala za njima i glasno vikala, pokušavajući ih omesti:-Ostavite to, gadovi!
-Kakav nezahvalan posao!-pomislio je Valden, sažaljivo gledajući policajce.-Ljudi jednostavno ne shvaćaju da im policija čini uslugu. Kako bi sama preselila sve te stvari? Jasno joj je da ne može ostati u stanu jer će za mjesec-dva poplaviti, ali svejedno se buni. Užas!…
-Nije dobro, nije dobro…-progunđao je tiho.-…ako nivo mora nastavi ovako rasti i ja ću uskoro morati potražiti novi dom.
Scena na platformi se i dalje odvijala u istom tonu, ali sad je jedan od policajaca imao riječ:-Gospođo, molim vas, smirite se! Znate i sami da moramo zabetonirati vaš kat prije nego što more naraste… Dobit ćete novi stan na vrhu susjedne zgrade. Završni radovi su obavljeni prošli tjedan.
Počelo je mirisati na rasplet. Kad je shvatila da je njena reakcija neopravdana, Nora se smirila, pa počela objašnjavati:-Znate, uplašila sam se da ćete me odvesti negdje daleko. Znate, nedostajao bi mi ovaj kraj…susjedi…krajolik…
Čuvši tu zadnju riječ, Valden nije mogao izdržati, a da se ne nasmije:-Ma, o kakvom to ona krajoliku govori? Svud okolo je samo mutno more iz kojeg izranjaju sive, betonske zgradurine, koje su nadograđivane kako je nivo vode rastao…
Međutim, kad je malo bolje razmislio, shvatio je da reakcija njegove susjede, nije bila nimalo čudna.
Sav taj zagađeni zrak kojeg svakodnevno udišu, sve te kisele kiše od kojih se svakodnevno kriju, svi ti iznenadni potresi koji izbijaju na dnu mora i izbacuju vrelu paru na površinu, sve to čini od ljudi histerična i smušena bića. Primijetio je to po svojim sve češćim halucinacijama, koje ne samo da su mu se javljale u snovima kao ranije, nego i u pol bijela dana. Znao je ni on neće još dugo izdržati na tom mjestu. Sve to na njega djeluje previše depresivno.
Polako je prišao vratima spavaće sobe i lagano ih odškrinuo, pazeći da ne probudi usnule ljubavnike, koji su se dan ranije iznenada pojavili na njegovim vratima. Bili su to njegov sin Miron i djevojka mu Mireja, kći Valdenovog najboljeg prijatelja iz mladosti, Konara, jednog od najzaslužnijih za ustroj “Slobodne republike”, šumovitog i nepristupačnog područja, koje nije bilo pod kontrolom Vlade. Konar je već nekoliko puta slao poruke Valdenu da im se pridruži, ali mu ovaj nije odgovarao, strahujući za ono što bi se , u slučaju pristanka, moglo dogoditi njegovom sinu. Kao mladi stručnjak “ministarstva za komunikacije”, Konar je pokazao iznimnu nadarenost za organizaciju, ali se zbog neuobičajene svojeglavosti žestoko sukobio s nadređenima, pa je odlučio odmetnuti se. Naravno, sa sobom je poveo i obitelj. S obzirom da je bio u timu koji je djeci ugrađivao odašiljače u uši, uspio je zaštiti kćer od tog nesretnog obilježavanja, ali sebe i suprugu nije, tako da su oboje morali odsjeći lijevo uho da ih ne bi pronašli.
Valden je stajao na vratima sobe i promatrao mlade ljubavnike. Ležali su sklupčani ispod tankog pokrivača, ne budeći se iz blaženog sna koji im se ocrtavao na licima. Tu predivnu sliku ljubavne idile, remetio je krvavi zavoj na mjestu gdje je do jučer bilo Mironovo uho. Valden se namrštio, pa zagrizao donju usnicu, prisjećajući se kako mu ga je, on osobno, odsjekao kuhinjskim nožem.
-Prokleta Vlada!-pomislio je s gorčinom u ustima, koja mu se mogla očitati i na naboranom čelu.-Prokleto “ministarstvo za unutarnje uređenje”…Kakav pitomi naziv za tako okrutne ljude!…Doduše, većina njih i jesu samo obični strašljivi činovnici, ali onaj dio koji sebe naziva “ured za populaciju” je nešto potpuno drugo…Skup hladnokrvnih, bešćutnih kojota koji jedva čekaju priliku da nekome napakoste. Proklet bio onaj gad Lusfor, njihov osnivač i vođa, na čijim se suludim znanstvenim studijama temelji čitavo društvo…Kao da su ljudi obični brojevi, kao da nisu bića s mozgom…osjećajima… težnjama…željama…
Nakratko prekinuvši razmišljanje, Valden je obazrivo zatvorio vrata i krenuo prema kuhinji.
-Otići ću s njima…-rekao je sam sebi, ovaj put poluglasno.-...Ovo više nije za mene. Što ću ja u svijetu u kojem nema mjesta za mog dvadesetogodišnjeg sina. Ja sam imao tu sreću da sam se uklopio u društvo, ali i meni će uskoro zakucati na vrata…Proći će mi rok trajanja, a zna se što onda slijedi. Uspavat će me…Kakvo je to društvo koje počiva na Lusforoj suludoj teoriji? Od sto rođenih, šezdeset ih je prosječnih i oni čine djelatnu snagu društva; dvadeset ih je natprosječnih i oni čine intelektualnu snagu društva; onih dvadeset preostalih, neafirmiranih, smatraju se kriminalcima ili mentalno zaostalima. Njegov Miron nije imao sreće. Još uvijek je neafirmiran. Valden se plašio da ga ne svrstaju u skupinu kriminalaca ili, ne daj bože, mentalnih, jer se smatralo da bi se napredni um snašao do tih godina života bez obzira u kakvim se uvjetima razvijao. Miron se nije htio igrati sa sudbinom. Odlučio je otići u rezervat. To je prijelazno područje pod kontrolom odmetnika i tamo se ljudi provjeravaju prije nego ih prime u “Slobodnu republiku”. Čuo je lijepe priče o tome mjestu. Ljudi su slobodnih nazora i prihvaćaju svakoga. Jedini uvjet je odsijecanje lijevog uha. Naravno, postoje razne provjere da se kakav Vladin agent ne bi infiltrirao u njihove redove.
Odjednom je iznad ulaznih vrata zasvijetlila signalna lampica. Zatim se začulo zvono. Valden je uključio kameru, a na ekranu se pojavila slika nekog uniformiranog čovjeka. Nije bio obični policajac, poput onih koji su selili njegovu susjedu, nego nekakav viši časnik. Nakon kraćeg premišljanja, otvorio mu je, pa ga upitao:-Izvolite! Što trebate?
...nastavit će se...
"If you want to be a writer, you must do two things above all others: read a lot and write a lot…reading is the creative center of a writer’s life…you cannot hope to sweep someone else away by the force of your writing until it has been done to you."
–Stephen King
Pa i nisam kul,
tek emotivac,
šatl u Lidosferi.
Zovem se Lido
i samo branim
tu svoju Veneciju.
Nije baš stvarna
al' mi je ljepša
od one talijanske.
ovdje
LAURA R