Lidosfera

nedjelja, 27.05.2012.

ZNATIŽELJA

Idilu ljetnog sutona, popraćenu lavežom pasa iz prigradskog naselja, poremetio je zvuk automobila, koji je velikom brzinom jurio iz pravca grada.
Istovremeno, velika blještava kugla, poput kakve popratne pojave, proletjela je iznad ceste i nestala u obližnjem šumarku.
Auto je zaplesao po asfaltu, ostavljajući za sobom oblačić plavičastog dima, pa se zabio u zaštitnu ogradu, izbacivši vozača kroz prednje staklo. Tijelo je udarilo o padinu, odskočilo i zaustavilo se u isušenom jarku. Lavež pasa se pretvorio u jezivo zavijanje.
Nedugo zatim, iz šumarka je izašlo jajoliko, četveronožno biće i prišlo nepomičnom tijelu. Zaustavivši se tik ispred njega, spodoba je istaknula duguljasto ticalo i spustila ga na čovjekovu glavu. U tom trenu, nekoliko metara uokolo, počela se dizati grimizna izmaglica, a u središtu maglovitog oblaka pojavila se trodimenzionalna projekcija sjećanja unesrećenog...
...Mladić mu drhtavom rukom pruža crnu kožnu torbu...Ruke mu bježe pod stol...Cijev pištolja se približava mladićevoj glavi... Bljesak! Mladićevo tijelo leži u lokvi krvi...Pred vratima stoji čovjek u uniformi i pokušava izvući pištolj, koji mu se nalazi za pojasom... Bljesak! Čovjek leži u lokvi krvi... Ljudi bježe s pločnika...Sjeda u auto...Bljeskovi u retrovizoru...
Tada je projekcija nestala, a biće je stalo lupkati udovima o tlo, ispuštajući zvukove koji su podsjećali na roktanje svinje. No, ubrzo se smirilo, pa se znatiželjno nadvilo nad ljudsko tijelo. Zatim je stalo iščezavati u vidu svjetlucave prašine, koja je potom, kao da je usisana, završila u ustima umirućeg.
A onda, odjednom, tijelo se počelo micati, a kad je razgibalo udove, ustalo se i krenulo ka slupanom autu.
Uto su se začule policijske sirene, rotaciona svjetla su obasjala okolinu, a iz megafona se začuo glas:-Odložite oružje i stavite ruke na potiljak!
No, tijelo nije slušalo, jer biće u njemu nije stiglo svladati ljudske mehanizme komunikacije. A trudilo se. Trebalo mu je još samo malo vremena...
Ali vremena više nije bilo. Kratkotrajni muk, kojeg su svi prisutni bili itekako svjesni, prekinulo je praskanje oružja i meci su počeli pljuštati zrakom.
Izrešetano tijelo se srušilo na zemlju, a znatiželjno, umiruće biće u njemu, napokon je osjetilo kako je to biti čovjek...

petak, 11.05.2012.

LONESOME TREE

Lately, like lonesome tree
On a dreary meadow
I yearn for some company
To share with me my shadow

Practicaly I'm free
But I can't walk around
'Cause, my legs don't serve to me
They are stuck into the ground

Suddenly, sun comes to me
And flashes my cheeks with light
I never thought that it will be
Such marvelous delight

Finaly, my loneliness
And my scary sorrow
Becomes a bunch of happiness
And relief for my tomorrow

© Lidosfera 2012

utorak, 01.05.2012.

ISPITIVANJE

Okružena nepristupačnim planinskim vrhovima, zarasla u gustu šumu, vojna baza X2 je tonula u sve dublji mrak. Tek su niska, rijetko postavljena, svjetla i ravna duga pista, koja se protezala prema jedinom klancu u okolini, odavale prisustvo civilizacije. Tišina je bila sve izraženija, tako da su se povremeno čule razne životinje, koje su, ohrabrene jakom mjesečinom, krenule u svoj svakonoćni lov. Iz jednog od metalnih kontejnera, inače jedinih objekata na terenu, dopirao je drhtavi muški glas...
-Rekli su mi...u stvari, nisu... osjetio sam njihove riječi...u stvari, njihove misli...usađivali su ih u mene, u moju svijest...jer oni ne komuniciraju riječima, nego mislima...u stvari, slikama, koje ti usade u misli...-buncao je pilot Dardon dok mu je jako svjetlo obasjavalo, znojem obliveno, izranjavano lice.-Nadmoćni su...superiorni... dobroćudni... u stvari, nemaju osjećaja...nekako su neutralni...u stvari, objektivni... realni...ne znam kako bih to objasnio...
-Ma, nemoj?-oglasio se časnik, koji ga je ispitivao.-I svijetle, kažeš!?
-Jeste!-odgovorio je Dardon, pokušavajući zauzeti što udobniji položaj na stolici za koji je bio svezan.-I nekako su prozirni...
-Prozirno svijetle!?-podrugljivo je ponovio časnik.-Zanimljivo! Da možda i ne lebde?
-Ne lebde...-odvratio je Dardon.-...prelamaju se u dimenzijama.
-Ma, prelomit ću ja tebi dimenzije ruku i nogu!-zaprijetio je ljutito časnik, pa upitao.-Gdje ti je avion?
-Pa, rekao sam već...-nastavio je Dardon, prisjećajući se scene kad je neka nevidljiva sila uvukla avion kojim je on upravljao u čudnovati leteći objekt.-...Uzeli su ga na ispitivanje. Možda ga i vrate...
-Bitno je da su tebe vratili!-povikao je časnik.-...Nego da ti nisi naletio na kakav ludi pejotl, pa umjesto Meksikanca, vidio svjetlećeg Marsijanca.
-Nisu to nikakvi Marsijanci...-nastavio je Dardon dok mu se pred očima ukazivao planet na rubnom dijelu sunčevog sustava, gdje su ga odveli njegovi otimači.-...nego Leari...i trenutno žive na planetu, kojeg neki naši znanstvenici zovu planet X...
-Je li, a kako ga ostali zovu?-upitao je časnik.
-Nikako!-dodao je Dardon.-Nitko ne zna da on postoji, jer su ga Leari zasjenili velikim zrcalnim štitom, tako da je našom tehnologijom nevidljiv...U njegovo postojanje vjeruju samo ljudi, koji su prije zasjenjenja vidjeli njegove obrise ...
-A oni su, kažeš, Leari?-upitao je časnik.
-Ja ih tako zovem...-odgovorio je Dardon.-...jer to je jedina riječ koju sam čuo od njih.
-Možda im je to nekakav pozdrav?-bio je znatiželjan časnik.
-Možda.-složio se Dardon.
-A da ti nisi prodao avion narko-mafiji ili onim pobunjenicima na jugu?-bio je uporan časnik.
-Ako je tako, zašto bih se onda vratio?-uzvratio je protupitanjem Dardon.
-Šta ja znam...-zamislio se časnik.-...možda po drugi!
-Gospodine, ja sam častan pilot Federacije...-ponosno je rekao Dardon.-...Prisegnuo sam na odanost do smrti!
-Čovjek si...-nastavio je časnik.-...a ljudi vrlo lako promijene vjeru, a da neće pogaziti riječ... još ako je u pitanju kakva primamljiva svotica...Ne znam, ne izgledaš mi baš tako čvrst...
-Gospodine, moja je vjera nepokolebljiva, riječ nepogaziva...-nastavio je Dardon odlučnim glasom.-...a ovo o uzimanju novca me duboko vrijeđa...
-A vrijeđa te, je li?-nastavio je časnik, posprdno.-E, mene vrijeđaju tvoje laži!
Zatim se okrenuo prema vojnicima, koji su stajali iza njega, pa naredio:-Nastavite!
Kad su vojnici prišli ispitaniku, jedan ga je čvrsto uhvatio za ramena i pritisnuo ga u naslonjač, a drugi mu je zabio injekciju u ruku i istisnuo nekakvu zelenkastu tekućinu u venu. Pilot se nakratko stresao, pa zakolutao očima, kao da pada u trans. Prije nego li je potpuno izgubio svijest, zavikao je:-O ne! Samo ne zidovi!!!
Tada je zaplovio mislima kroz zelenkaste oblake i ružičastu izmaglicu. Kad se sve oko njega raščistilo, ugledao je sivi, bezlični zid. Okrenuo se oko svoje osi i primijetio da nigdje u prostoriji nema nijednog otvora...Ni prozora, ni vrata...Samo zidovi...
-Kao i prošli put...-pomislio je, svjestan da ga droga, koju su mu ubrizgali i čije djelovanje ne može spriječiti, uvodi u njegov vlastiti pakao.-...Možda i strašnije...Definitivno, strašnije ...Ovoga puta se pomiču kao da su živi...kao da ga gutaju...A tek ta tišina...Od nje mu zuji u ušima...
Efekt buđenja straha počeo ga je potpuno izluđivati... Njega, beskompromisnog borca, koji se tri dana probijao kroz močvaru i šumu, kad su ga oborili duboko u pobunjeničkoj teritoriji... Njega, koji je mirno podnosio migoljenje ljigave zmije u svojoj nogavici dok su neprijatelji prelazili drveni mostić pod kojim se sakrio... Njega, neustrašivog pilota Federacije, koji se ne boji ničega na ovome svijetu i šire... Njega koji ne preza ni od borbe, prsa o prsa...koji se ne boji ni gubitka bliskih osoba...ni ranjavanja...ni smrti...ni susreta s vanzemaljcima...NIČEGA!!!
Osim, možda...zatvorenog prostora...zidova...
Isuse, dragi! Približavaju se...stišću ga...gubi zrak...guši se...
A onda su, odjednom, zidovi nestali!? Pilot je duboko udahnuo, pa izdahnuo. Pred njim je stajalo svjetlucavo, prozirno biće, trepereći poput jedra na laganom maestralu. Po izrazu onoga za što mislio da je lice i po nijansi boje u kojoj se biće presijavalo, shvatio je da se ne mora brinuti, jer se našao pod Learovom zaštitom. Kao da je čuo svoj vlastiti glas, koji projicira Learove misli:-Ne boj se, čovječe! Ja te štitim! Što god ti učinili, neće djelovati na tebe! Izdrži još malo i oni će prestati!
Zatim je biće počelo lagano iščezavati, a glas onog časnika, koji ga je ispitivao, polako ga je vraćao u stvarnost.
-Ovaj je načisto skrenuo! Od njega nećemo izvući ništa korisno! On duboko vjeruje u ono što priča! Vodite ga!!!
-Baš me zanima što je učinio s avionom.-dobacio je jedan od vojnika.
-Ma, srušio ga je negdje u prašumi...-zaključio je časnik.-...To su stari avioni, često se kvare. Jadnik je na vrijeme iskočio, ali nije baš najbolje doskočio...U šoku je...
Vojnici su prišli osviještenom pilotu i odvezali ga. Kad se, uz njihovu pomoć, ustao, izveli su ga van. Dok su koračali uskim hodnikom, Dardon je primijetio neobičnu sjenu na stropu, koja ih je, jedva primjetno, pratila u stopu. Vojnici to nisu vidjeli, ali on jeste, jer, iako još nije vidio Leara koji ne svijetli, prepoznao je svog neobičnog čuvara s dalekog planeta.
-Tko zna što sve mogu ta bića?-pomislio je, ne skidajući osmijeh s izmučenog lica.
-Ti ćeš biti među prvima koji će to saznati...-odjeknulo mu je u glavi, kao projekcija Learovih misli.-...i koji će postati naš veleposlanik na zemlji...Sad će te odvesti na jedno mirno mjesto, pa se odmaraj, a mi ćemo te posjećivati i podučavati...
. . .
Dardon je stajao kraj prozora i zamišljeno gledao prostrano, brižljivo pokošeno, dvorište vojnog sanatorija, kad je po prvi put začuo glas čovjeka s kojim je dijelio sobu:-Budi strpljiv, doći će!
-Kako znaš da nekog čekam?-hladnokrvno je odvratio.
-Vidi ti se u očima!-nastavio je sustanar.-Ti si jedan od nas!?
Ovaj se na to naglo okrenuo, pa se zagledao čovjeku ravno u oči. Kad je ugledao isti onaj pogled, koji je viđao svaki put kad bi pogledao u ogledalo, lagano se nasmiješio, pa zamolio:-Pričaj mi o njima!
-Ne mogu...-odbio je čovjek, ispruživši se na svoj krevet.-...Ne znam što trebaš znati...O tome oni odlučuju...
Prije nego li je Dardon uspio išta reći, iz zvučnika, koji se nalazio iznad vrata, začuo se glas dežurne njegovateljice:-Vrijeme je za popodnevnu šetnju...