Valden je otvorio oči i pogledao prema prozoru. Zraci crvenog sunca su prodirali u sobu, osvjetljavajući ono malo pokućstva što mu je preostalo.
-Ni snovi nisu kao što su nekad bili.-pomislio je, pokušavajući odagnati crne misli koje su mu se motale po glavi. Pridigao se i počeo se oblačiti. Odjednom je začuo panični ženski glas:-Ne idem iz ovog stana! Tu sam već pedeset godina…Tu ću i umrijeti…
Bila je to Nora, susjeda koja je stanovala kat ispod njega. Odnosi su im bili više nego dobri, pa je prišao prozoru da vidi o čemu se radi i, ako bude potrebe, pomogne joj. Na platformi koja se nalazila u vodi ispred ulaza u zgradu, dva policajca su iznosila stari, plišem presvučeni, dvosjed. Nora je trčkarala za njima i glasno vikala, pokušavajući ih omesti:-Ostavite to, gadovi!
-Kakav nezahvalan posao!-pomislio je Valden, sažaljivo gledajući policajce.-Ljudi jednostavno ne shvaćaju da im policija čini uslugu. Kako bi sama preselila sve te stvari? Jasno joj je da ne može ostati u stanu jer će za mjesec-dva poplaviti, ali svejedno se buni. Užas!…
-Nije dobro, nije dobro…-progunđao je tiho.-…ako nivo mora nastavi ovako rasti i ja ću uskoro morati potražiti novi dom.
Scena na platformi se i dalje odvijala u istom tonu, ali sad je jedan od policajaca imao riječ:-Gospođo, molim vas, smirite se! Znate i sami da moramo zabetonirati vaš kat prije nego što more naraste… Dobit ćete novi stan na vrhu susjedne zgrade. Završni radovi su obavljeni prošli tjedan.
Počelo je mirisati na rasplet. Kad je shvatila da je njena reakcija neopravdana, Nora se smirila, pa počela objašnjavati:-Znate, uplašila sam se da ćete me odvesti negdje daleko. Znate, nedostajao bi mi ovaj kraj…susjedi…krajolik…
Čuvši tu zadnju riječ, Valden nije mogao izdržati, a da se ne nasmije:-Ma, o kakvom to ona krajoliku govori? Svud okolo je samo mutno more iz kojeg izranjaju sive, betonske zgradurine, koje su nadograđivane kako je nivo vode rastao…
Međutim, kad je malo bolje razmislio, shvatio je da reakcija njegove susjede, nije bila nimalo čudna.
Sav taj zagađeni zrak kojeg svakodnevno udišu, sve te kisele kiše od kojih se svakodnevno kriju, svi ti iznenadni potresi koji izbijaju na dnu mora i izbacuju vrelu paru na površinu, sve to čini od ljudi histerična i smušena bića. Primijetio je to po svojim sve češćim halucinacijama, koje ne samo da su mu se javljale u snovima kao ranije, nego i u pol bijela dana. Znao je ni on neće još dugo izdržati na tom mjestu. Sve to na njega djeluje previše depresivno.
Polako je prišao vratima spavaće sobe i lagano ih odškrinuo, pazeći da ne probudi usnule ljubavnike, koji su se dan ranije iznenada pojavili na njegovim vratima. Bili su to njegov sin Miron i djevojka mu Mireja, kći Valdenovog najboljeg prijatelja iz mladosti, Konara, jednog od najzaslužnijih za ustroj “Slobodne republike”, šumovitog i nepristupačnog područja, koje nije bilo pod kontrolom Vlade. Konar je već nekoliko puta slao poruke Valdenu da im se pridruži, ali mu ovaj nije odgovarao, strahujući za ono što bi se , u slučaju pristanka, moglo dogoditi njegovom sinu. Kao mladi stručnjak “ministarstva za komunikacije”, Konar je pokazao iznimnu nadarenost za organizaciju, ali se zbog neuobičajene svojeglavosti žestoko sukobio s nadređenima, pa je odlučio odmetnuti se. Naravno, sa sobom je poveo i obitelj. S obzirom da je bio u timu koji je djeci ugrađivao odašiljače u uši, uspio je zaštiti kćer od tog nesretnog obilježavanja, ali sebe i suprugu nije, tako da su oboje morali odsjeći lijevo uho da ih ne bi pronašli.
Valden je stajao na vratima sobe i promatrao mlade ljubavnike. Ležali su sklupčani ispod tankog pokrivača, ne budeći se iz blaženog sna koji im se ocrtavao na licima. Tu predivnu sliku ljubavne idile, remetio je krvavi zavoj na mjestu gdje je do jučer bilo Mironovo uho. Valden se namrštio, pa zagrizao donju usnicu, prisjećajući se kako mu ga je, on osobno, odsjekao kuhinjskim nožem.
-Prokleta Vlada!-pomislio je s gorčinom u ustima, koja mu se mogla očitati i na naboranom čelu.-Prokleto “ministarstvo za unutarnje uređenje”…Kakav pitomi naziv za tako okrutne ljude!…Doduše, većina njih i jesu samo obični strašljivi činovnici, ali onaj dio koji sebe naziva “ured za populaciju” je nešto potpuno drugo…Skup hladnokrvnih, bešćutnih kojota koji jedva čekaju priliku da nekome napakoste. Proklet bio onaj gad Lusfor, njihov osnivač i vođa, na čijim se suludim znanstvenim studijama temelji čitavo društvo…Kao da su ljudi obični brojevi, kao da nisu bića s mozgom…osjećajima… težnjama…željama…
Nakratko prekinuvši razmišljanje, Valden je obazrivo zatvorio vrata i krenuo prema kuhinji.
-Otići ću s njima…-rekao je sam sebi, ovaj put poluglasno.-...Ovo više nije za mene. Što ću ja u svijetu u kojem nema mjesta za mog dvadesetogodišnjeg sina. Ja sam imao tu sreću da sam se uklopio u društvo, ali i meni će uskoro zakucati na vrata…Proći će mi rok trajanja, a zna se što onda slijedi. Uspavat će me…Kakvo je to društvo koje počiva na Lusforoj suludoj teoriji? Od sto rođenih, šezdeset ih je prosječnih i oni čine djelatnu snagu društva; dvadeset ih je natprosječnih i oni čine intelektualnu snagu društva; onih dvadeset preostalih, neafirmiranih, smatraju se kriminalcima ili mentalno zaostalima. Njegov Miron nije imao sreće. Još uvijek je neafirmiran. Valden se plašio da ga ne svrstaju u skupinu kriminalaca ili, ne daj bože, mentalnih, jer se smatralo da bi se napredni um snašao do tih godina života bez obzira u kakvim se uvjetima razvijao. Miron se nije htio igrati sa sudbinom. Odlučio je otići u rezervat. To je prijelazno područje pod kontrolom odmetnika i tamo se ljudi provjeravaju prije nego ih prime u “Slobodnu republiku”. Čuo je lijepe priče o tome mjestu. Ljudi su slobodnih nazora i prihvaćaju svakoga. Jedini uvjet je odsijecanje lijevog uha. Naravno, postoje razne provjere da se kakav Vladin agent ne bi infiltrirao u njihove redove.
Odjednom je iznad ulaznih vrata zasvijetlila signalna lampica. Zatim se začulo zvono. Valden je uključio kameru, a na ekranu se pojavila slika nekog uniformiranog čovjeka. Nije bio obični policajac, poput onih koji su selili njegovu susjedu, nego nekakav viši časnik. Nakon kraćeg premišljanja, otvorio mu je, pa ga upitao:-Izvolite! Što trebate?
...nastavit će se...
Post je objavljen 15.04.2012. u 22:00 sati.