JUNAK IZ LIKE

UVOD / SAŽETAK: Prošlo je pedeset i sedam godina od kako je umro „Herkul sa zlatnim srcem“, Marijan Matijević, čovjek urođene tjelesne snage i dobrote. Rođen je 1878. godine u Dubokom dolu pokraj Gračaca u Lici, živio je u selu Grab, a oženivši se Irenom Kohn, preselio se u Županju, gdje je i umro 1951. godine. Kako se ove godine spominjemo 130. godišnjice njegova rođenja, predstavljamo ukratko Marijanovu biografiju i njegovu neobičnu životnu priču.

SAMSON MODERNOG DOBA
Marijan Matijević rođen je 10. siječnja 1878. godine pored Gračaca u zaseoku zvanom Duboki Dol. Roditelji, otac Filip i majka Ika, imali su brojno potomstvo, spominje se čak sedamnaestero djece, iako ih je manje poživjelo do odrasle dobi. Matične knjige rođenih i krsni listovi u župnom uredu u Gračacu potvrđuje kako su djeca iz obitelji Matijević bila krštena u rimokatoličkoj crkvi. Otac mu je bio šumski radnik, a majka domaćica, i kuću su imali u zaseoku Grab pored Gračaca, na dijelu koje lokalno stanovništvo zove Mrtve bare.
Težak život koji mu je nametnuo lički krš natjerao je Marijana da se od djetinjstva navikne na fizički rad; pomagao je roditeljima u čuvanju stoke, radu na polju i poslovima oko kuće. Sam je za sebe znao reći kako je rođen pod „silnim Velebitom…, gdje se sije rđa, a junaci niču“. I baš takav je junački bio i njegov život. Odlazeći kao mladić u svijet „trbuhom za kruhom“, već se tada isticao nadljudskom snagom i izdržljivošću. Poslije će ga u životu prozvati „najjačim čovjekom na svijetu“, „modernim Samsonom“ i „Herkulom zlatnog srca“. Nije imao prilike za osnovnoškolsko obrazovanje u obližnjem Gračacu, izjavio je: „Tuneli i tvornice bili su mi škole, a budak, sjekira i pila – pero i olovka!“. Roditeljski dom napušta oko šesnaeste godine kada odlazi tražiti posao po rudnicima u Istri i Primorju, a jedno je vrijeme radio i kao radnik na pruzi.
U dalekom Berlinu gdje je već radio od osamnaeste godine, ovaj naš junak iz Like okušao je snagu sa najjačim hrvačem toga doba, Hugom Weberom. Marijan je prilikom posjeta berlinskom cirkusu na izazov nadmenog Webera odgovorio tako što je skinuo sa sebe svoju ličku kapu i radničku bluzu, te nakon nekoliko rundi slavodobitno otresao Webera o pod arene. Potaknut nagovorima svojih prijatelja Ličana i kolega radnika pristao je na okršaj, a dodatni motiv bila je i nagrada od pet stotina zlatnih maraka onomu koji bi pobijedio Webera u hrvanju. „Dugo sam se nećkao, ali moji sunarodnjaci još više navališe. Tada ja skidoh ličku kapu i radničku bluzu te se uputih između redova do pozornice“ izjavio je poslije.
Mnogo puta proputovao je svijetom dajući priredbe u teškoatletskim disciplinama – hrvanju i dizanju tereta, ali i lomljenju lonaca, natezanju sa zapregama. Porazio je najpoznatije hrvače svoga doba: Zavattu, Nikolova, Tiberija, Webera. Početkom 20. stoljeća kročio je na tlo SAD-a, i tamo započeo samostalnu karijeru. Nastupao je po raznim teškoatletskim natjecanjima, ali i davao samostalne „produkcije“, kako ih je nazivao.Ti su prvi nastupi bili kombinacija hrvanja slobodnim stilom i ulične borbe te scenske točke dokazivanja snage i izdržljivosti, uz određenu glazbenu potporu. Njegova krupna konstitucija i snaga koju je posjedovao u rukama omogućile su mu da tokom svojih nastupa s lakoćom kida lance, savija željezne štapove, lomi drvene grede, razbija kamen, dere debele špilove karata, ili pak drži ruke skupljene tako čvrsto da ih ni par konja nije mogao rastaviti. Postoji i fotografija na kojoj Marijan zubima drži u zraku bure od pedeset litara. Prstima je mogao sa lakoćom savijati željezni novac, ili primjerice dlanom zabijati čavle u dasku pa ih vaditi prstima.
Od mnogih priča koje i danas kruže o Marijanovoj snazi neke su već poprimile mitske razmjere. Posebno je fascinantna ona iz New Yorka, kada je u luci rukama povukao dva trgovačka broda povezana pomoću užadi. Drugi primjer je kada je golim rukama držao zrakoplov u polijetanju. Naime, priča se kako je za zrakoplov bilo privezano uže, pilot je pritiskao papučicu gasa, a Matijević mu primivši uže rukama, nije dopustio da se pomakne sa mjesta. Marijan je zubima savijao željezni novac kao žvakaću gumu, prstima derao špil karata. Bocu šampanjca ili piva nikad mu nije otvarao konobar, jer je laganim stiskom prstiju drobio grlo. Imao je tako snažna pluća da je iz lonca od pola litre srebrni novčić mogao ispuhati kao papirić. Nakon što su se i svojim očima uvjerili u Marijanovu snagu, članovi kluba „Atletion Comission“ dodijelili su mu zlatnu kolajnu s natpisom „The World Strongest Man“ – najjači čovjek na svijetu.
Matijević je osvojio brojne nagrade i medalje, primjerice zlatnu medalju u Turskoj, iz ruku turskog sultana Abdulaha Hamida II u Carigradu. Bio je jedini kršćanin na carigradskom dvoru koji nije pao ničice pred sultana te taj čin objasnio time „da se klanja samo onome tko je jači od njega“. Navodno je jednom nastupao i pred samim carem Franjom Josipom I prilikom neke zabave u Pešti. Neke od demonstracija snage koje je redovito prikazivao bile su i savijanje debele željezne šipke, razbijanje kamena od 150 kilograma na prsima i mnoge druge nevjerojatne stvari koje su tog „ličkog Herkula“ proslavile u svijetu.


TAJNA NJEGOVE SNAGE
Marijan je sudjelovao u uličnim sukobima izazvanim protuhrvatskim demonstracijama u gradu Rijeci početkom 1907. godine. Tada su riječki Talijani i Mađari napali pripadnike „Hrvatskog sokola“, koji su se nakon Prvog hrvatskog svesokolskog sleta, održanog u Zagrebu krajem 1906., vraćali preko Rijeke svojim kućama u Istru i Dalmaciju. Talijani su tada preoteli sokolima hrvatski i sokolski barjak, koji je Marijan junački vratio nazad. Ojađeni i zavidni Talijani gradom su počeli raditi nerede. Po legendi, njih dvjestotinjak napalo je Matijevića, no on se herojski othrvao, iako je iz okršaja izašao slomljene ruke i s nekoliko rana od uboda nožem. Sporadični sukobi trajali su par mjeseci dok se nije umiješala vojska i primirila ih. Sukob je i opjevan pod naslovom „Junačtvo Marijana Matijevića - našeg hrvatskog junaka i atlete prigodom bune na Rijeci (Fiumi) 1907.“
1908. kreće na svoju drugu turneju preko Atlantika. 1912. nakon nastupa u Chicagu dopustio je liječnicima da ga pregledaju i ustanove uzrok njegove nadljudske snage. Kako je takva snaga bila misterij i fenomen mnogima, liječnici su obavili pretrage i uz pomoć rendgenskih snimki utvrdili da njegove mišiće na rukama, grudnom košu i vratu, prekriva dvostruko koštano tkivo.
Marijan je bio oženjen Irenom Kohn, kćerkom nekadašnjeg poznatog židovskog bankara i vlasnika hotela „Kej“ u Orašju, koju je upoznao na jednom svom nastupu. Vjenčani list dokazuje da su crkveno vjenčani 06. veljače 1915. u crkvi Sv. Marije u Zelinovcu, okružje Bihać, kotar Bosanski Petrovac a kao mjesto stanovanja je navedeno: Vrtoče, kod Bosanskog Petrovca. Kasnije su se preselili i živjeli su u Županji, gdje su kupili kuću u dijelu zvanom Gaćanci i imali su šestero djece. Supruga Irena, sama i vrlo požrtvovno, snosila je teret odgoja djece, radi Marijanovih čestih odlazaka i nastupanja posvuda po svijetu.
U New Yorku 12. travnja 1927. godine, na primanju kod prijatelja i zemljaka Nikole Tesle i prof. Mihajla Pupina, Marijan je donirao novac za Teslu i njegova istraživanja. Pupin je, pak, za uspomenu uzeo komad potrganog lanca koje je Marijan te večeri pred gostima u šali izlomio kao suvenire. Potporu svojim priredbama pronalazio kod svojih sunarodnjaka, iseljenika iz Hrvatske, koji su već čuli o njegovim egzibicijama i rado ga ugošćavali u zavičajnim klubovima.
Na jednoj velikoj priredbi u SAD-u, voditelj predstave najavio ga je ako „najjačeg Austrijanca“, jer je tada Hrvatska još bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Marijan ga je ispravio i rekao: „Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac, ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita, tamo di se rđa sije, a junaci niču…, di namjernik dobri nikada zanoćiti neće pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije mira konačio, niti spokojan osvita…“
Pred Uskrs 1929. godine nastupa u Buenos Airesu, iduće dvije godine daje „produkcije“ po Peruu, Čileu i Urugvaju. Za sve to vrijeme šalje novac u domovinu obitelji, ali i kao pomoć potrebitim krajevima. 1931. dospio je čak i u Kinu! Marijan je često isticao svoje hrvatsko porijeklo i svoju odanost rodnom zavičaju. Ponekad je na svojim nastupima nosio tradicionalnu „ličku kapu“ i isticao za sebe „No, I am Croat! Io soy Croato!“, ako bi ga promotori pogrešno predstavili bilo kao Austrijanca, Nijemca ili Francuza.


VELIKI DOBROTVOR
Po snazi ali i po dobroti, nitko mu nije bio ravan. Cijeli svoj život darivao je zarađeni novac u korist ratom stradalih krajeva te organizacijama Crvenog križa, domovima invalida i ratne siročadi, bolesnoj i nemoćnoj djeci. Novac mu nije puno značio. Sebi je ostavljao tek toliko koliko bi mu trebalo za život. Sva svoja odlikovanja i sve jubilarne zlatnike, sav papirni novac, sve dragocjenosti prodao je pod lomljeno zlato, a kada se Županja elektrificirala, donirao je za struju, te je sam imao petrolejku do kraja života. Tim primjerom je i opet potvrđivao odlike svoga atletskog duha – nesebičnost, humanost i solidarnost. U sedamdeset trećoj godini još je uvijek nastupao, slao novac za obnovu ratom razrušenih krajeva, te dobar dio zarade ostavljao Crvenom križu, i izvan Jugoslavije. Predstave je reklamirao sloganom: „Junak iz Like koji je do sada proputovao cijeli svijet i bio tumačem naših narodnih, viteških, sportskih i fiskulturnih vrlina, daje veliku priredbu u korist postradalih krajeva.“ Brojna sačuvana dokumentacija i potvrdnice svjedoče o njegovim donacijama.
Matijević je prikupljao novac na poslijeratnim nastupima po Jugoslaviji a brojne priznanice svjedoče kako ga je odmah donirao potrebnima. I sam Josip Broz Tito, saznavši za njegov osebujni život i uspjehe, odlučuje ga odlikovati 1947. Ponudio je Matijeviću autobus za nastupe, privatni automobil uz vozača, odlikovanja i doživotnu mirovinu. Marijan je pristao na odlikovanja, te na automobil i vozača ali je doživotnu mirovinu odbio riječima: „Dok sam živ, ja ću sa svojih deset prstiju svoju djecu hraniti.“ Isto tako dobio je svečanu uniformu, za koju se smatra da ju je nosio sam Tito, a na koju je okačio svoje brojne medalje i odlikovanja.
Zanimljivo je da je sada još živući Marijan Spajić ispričao anegdotu koja se dogodila u Vukovaru 1948. Pukovnik Gromkov, visoki oficir ukrajinske Crvene armije, prvak Rusije u hrvanju, službovao je u Vukovaru i priređivao hrvačke turnire. Čuvši da u Županji živi nepobijeđeni hrvač i najjači čovjek na svijetu, iako starac, Gromkov je izazvao Marijana da se sa njim pohrva, obećavši mu novac od ulaznica i sve medalje koje ima. Marijan je sa oduševljenjem prihvatio izazov i sa svojim prijateljem i imenjakom Spajićem zaputio se put Vukovara. Gromkov vidjevši da je Marijan starac od 70 godina, sažaljivo je htio odustati od hrvanja misleći da će povrijediti vremešnog junaka. Marijan ga je ipak nagovorio da pristane na okršaj. U publici je nastao smijeh jer se činilo da će mlađahni Gromkov ustuknuti pred starcem. Kada su se skinuli u hrvački triko pred borbu, Marijan je izgledao jak i mišićav, nije se vidjela razlika u godinama između dvojice hrvača na divljenje publike. Nakon desetak minuta klinča Gromkov je završio na podu i zapomagao da ga Marijan pusti iz svog čeličnog zagrljaja. Na oduševljenje prisutnih, ovacije i pomalo smijeha Marijan je izašao kao pobjednik, rekavši: „Te tvoje medalje zadrži za sebe jer ih ja kod kuće imam košaru, a novac od ulaznica ipak ću uzeti.“ Spajić priča kako su se od tih novaca fino pogostili u hotelu „Dunav“ počasivši prisutne, a ostatak novaca Marijan je odnio u vukovarski Crveni križ.
Zanimljiva priču donosi i baka Mara Bušić; svaki put kada bi se Marijan vraćao sa svojih turneja po svijetu, odlazio bi u lokalne dućane i namirivao dugove upisane u bilježnice, sa listama dužnika, za svoje susjede koji su ga od milja svi zvali ćaća. Nije bio škrt i nije pravio razliku između svoje vlastite djece i djece iz susjedstva. „Nisam ni znala što je čokolada“, sjetnim glasom priča baka Mara, „dok ih Marijan nije donosio i dijelio po susjedstvu. Tada sam imala 18 godina, i svega se dobro sjećam“.
Marijan je 1942. posvojio 14-godišnjeg mladića Milu Vulića, iz ustanove za nezbrinutu djecu u Zagrebu, i spasio ga od novačenja u ustašku mladež te ga doveo u Županju. Iako još uvijek iznimno jak i snažan, tokom Drugog svjetskog rata nije službovao ni u jednoj vojsci jer se odbio se boriti na bilo kojoj strani. Poznata je epizoda kada su početkom Drugog svjetskog rata hrvatske domobranske ili pak ustaške postrojbe ušle u kuću Matijevićevih želeći prisiliti Irenu da, kao Židovka, nosi žutu traku. Marijan je ljutito poručio da donesu još sedam traka za njega i djecu. Vojnici se više nisu vratili. Ali obitelj je ipak platila danak; mlađi sin Nikola pridružio se domobranskim postrojbama, te postao časnik, dok je stariji Marko završetak rata dočekao kao kapetan partizanske postrojbe. Baka Slavica Vulić, supruga pokojnog Mile Vulića, priča kako je tokom tih ratnih godina Marijan vježbao u dvorištu obiteljske kuće, kako bi ostao u snazi i formi. Tada bi pozvao dvadesetak mladića iz susjedstva i pripremio za njih uže od crkvenog zvona. Po desetak mladića bi prihvatilo krajeve užeta sa obje strane a Marijan je stajao u sredini pa bi lijevom i desnom rukom povukao obje strane a mladići bi završili na hrpi te bi nastao opći metež. Zanimljivo je i to da susjed Verković priča kako nitko nije vjerovao da u zubima Marijan može držati burad od pedeset litara, punu vode, a tu sumnju on osobno opovrgava jer je on taj koji je punio burad vodom.
Osim u snazi on je bio rekorder i u jelu. Tako je za ručak mogao pojesti četiri kilograma telećeg mesa, a ka da bi se dobro iscrpio, „stradalo“ bi i cijelo janje. Znajući da boluje od dijabetesa, svejedno je ustrajao na fizičkim aktivnostima. Godinu dana prije smrti u Županji je na kolodvoru gurao natovarene vagone. Kada su ga pitali može li još uvijek učiniti nešto kao u mladosti rekao je da više ne može šakom zakucavati čavle u dasku, ali da još može zadržati jedan par konja u pokretu. Starija generacija Županjaca, poput živuće Anđe Zoko, prisjeća se kako je u svojoj sedamdeset i drugoj godini života znao vući vagone na željezničkom kolodvoru ili savijati teške metalne šipke, tjelovježbe radi. Sa sobom je često znao nositi željezni štap težak 10,7 kilograma, koji se danas čuva u vinkovačkom muzeju.
Sedam dana prije smrti posljednji je put nastupao u Županji, tražio je nekog da se sa njim pohrva, a ako taj pobjedi, poklonit će mu za nagradu sva svoja odlikovanja koja je svojom snagom zaradio po svijetu. No dovoljno hrabrog i jakog protivnika nije bilo. Umro je od upale pluća, jer se nakon posljednjeg nastupa onako mokar i znojan nije presvukao. Prevezen je u Zagreb, gdje je u bolnici umro. Nakon smrti prevezen je nazad u Županju i pokopan na mjesnom groblju na sam Božić 1951. godine.
Udruga Ličana „Marijan Matijević“ iz Županje radi na prikupljanju i sistematiziranju povijesne građe o Marijanu Matijeviću. Želja nam je upoznati širu javnost s likom i djelom ovog velikog čovjeka, sportaša i dobrotvora, sina kršne Like. Otvaranje memorijalne kuće u Gračacu i Županji, postavljanje spomenika Marijanu u Županji, publiciranje biografije o njegovom liku i djelu, samo su neke od potreba kako bi Hrvatska i svijet upoznali ovog velikog patriota i kozmopolita. Njegov pustolovni duh nije ga činio vrhunskim profesionalnim sportašem, prema današnjim mjerilima, no brojna priznanja i medalje svjedoče o njegovoj prepoznatljivosti i medijskoj slavi u domaćim i svjetskim okvirima svog vremena.
Ovom Hrvatu, Ličaninu, koji je u svijetu bio poznat po snazi, velikodušnosti i toplini, treba dati mjesto u povijesti koje zaslužuje, jer kod nas nije dovoljno poznat i priznat. Također Županja treba postati poznata i kao mjesto u kojem je živio Marijan Matijević, te koje će ubuduće biti domaćin svima koji će dolaziti i odavati počast „Junaku iz Like“. U ovoj godini kada se obilježava 130. obljetnica Marijanova rođenja pozivamo sve zainteresirane da se obrate na kontakte udruge i pomognu nam u ostvarenju ove plemenite misije.

Andrija Matijević
Drago Župarić-Iljić