Pjesnik je tu putnik,
Prolaznik i popljuvana skotina
I koja korist od srebrnih riječi,
Kad više vrijedi srebrnjaka stotina?
Koja korist od lepeta svilenih rečenica,
Kad sve je krčma, graja sajma?
(M. Krleža)
Nevidljiv i Nepoznat Netko upalio je nebeske luči u božićnoj noći A.D. 2003. Prije toliko godina rodio se Isus Spasitelj, a s njim i Vjera, Nada, Put, da ne nabrajam još više patetičnih riječi koje Njemu – Bogočovjeku pripisuju ljudi, da mu se dodvore, jer je, ni kriv ni dužan preuzeo njihove grijehe.
Isuse dragi! Tvoj velikodušni čin krivo su shvatili ovovjeki ljudi! Oni su uvjereni da si Ti primio i njihove grijehe, a ne samo grijehe Tvojih suvremenika. Zato robe, pale, kradu, otimaju, ubijaju, lažu i obmanjuju, jednako kao i oni Tvoji prije 2.000 godina!
Roje se tako moje misli, (Cogito ergo sum) traže odgovore. Nema kraja pitanjima, kao i patnjama, dakako. "Uz ovaj (ovakav) mozak, samo vjera osta", nudi objašnjenje jedan đakovački profesor i pjesnik. Nije loše! Ali, meni je to nedovoljno! I dalje pitam i propitkujem, pogleda uprtog u Nebo.
Pitam ženskara i lovca Oriona kad se s psom Siriusom ( za pasjih vručina ) prikrada medvjedima Kalisti, Arkadu, i žuđenim Plejadama. Pitam Perzeja, Andromedu, Kasiopeju, Herakla. Prenosi mi Eter pitanja Prometeju, Ahileju, Odiseju, Didoni, Eneji, Ateni, Afroditi, Artemidi, Muzama TUMPECCET (posebno ljepotici Klio), Mojsiju, Krleži, Kozarcima, Reljkoviću, Cesariću, Kovačiću, Jesenjinu, Tolstoju itd. itd.
Pitam "Onu i one kojima je imena suvišno upisati na papir, jer su zauvijek urezana u srce".(Horvat) Ali, odgovora nema, niti biti može.
Mislio sam da sam isto što i Lucifer, ( ne u osobi palog anđela, oslobodi Bože!!!, nego u značenju njegovog imena), ali čini mi se, da moja svjetlost nije obasjala dalje od avlije u sokaku sv. Nikole 6 zadnja pošta Mikanovci.
Htio sam obasjati mikanovačke duše, "tu golu jesen bez lista"(Jesenjin), kao i pjesnik Marko koji je narodu pjevao najljepše pjesme , a naučio ih je družeći se s Muzama. Pljeskali su mu, kitili ga lovorovim vijencima, ali . . .
"Nitko da mi darak pruži,
darak pruži, Bogu se oduži.
Nisam koza svijete pomamljeni,
da je hrana ovo lišće meni."
(P.Preradović)
rekao je Marko i prestao pjevati. Zauvijek!
O, koliko se misli i sumnji gura u mojoj glavi, u ovoj Božićnoj noći, Gospodine!!!.
Gospodine! Gospodine!
Mi vjerujemo u Te,
duše naše tužne božanstvo Tvoje slute.
Ti plamen si i vođa, glas i riječ i zvijezda.
O, vječno silan, Gospodine, Ti Sve si!
Gdje si? O, gdje si? (Krleža)
Trnu mi zubi, jer mi (pra)roditelji zagrizoše kiselu jabuku. Služim inferniornijima, iako znam da je "orlu najteže ako pristane na nauk vrana, a rječitima, kad im sudbinu kroje nemušti." Umjesto da sve to pošaljem tamo gdje naš narod najčešće šalje, ja gušim u sebi svoj ponos, najveće blago što ga čovjek ima, i što je, uostalom najbitnije u njemu.
I kad se tako samozatajno uništim i ugasim, televizija prenosi poruke Pape i Nadbiskupa i Kardinala Bozanića. (ŕ propo: Mikanovčani su dali biskupa zagrebačkog 600 godina prije Bozanića, a taj se zvao "Hrvatski", a ne kao ovaj, Bože m„ prosti po piću – bozi.)
Elem, taj i takav Bozanić poručuje mi, da ne gubim nadu, jer da sam ja čovjek Božji, ili čak čovjek u kojem stanuje Bog i Crkva.
Ja sam, dakle stanište Božje isto tako kao i ona kurva saborska S.T. i onaj prostak LJ.Č. i onaj primitivac G.Š. i tma i tmuša "velikih" Hrvata koja je pokrala Hrvatsku, i koje Bozanić, preko svojih svećenika blagoslivlja, ispovijeda i grijehe im prašta.
Zašto ne istjeraš iz Božjeg Hrama te trgovce narodnim svetinjama? Zašto ne slijediš Isusov primjer? Zašto ne uputiš ovu lopovsku bratiju kroz ona vrata na kojima, po svjedoćenju Dantea piše:
"Lasciate ogni speranza voi ch„ entrate"(Tko uđe, nek se kani svake nade)
Narod, ta pigra masa i dalje se " zaluđuje od mlitavog klera koji ga filuje pobožnošću i pronalaženjem novih krijeposti na Blaženoj Djevici Mariji, umjesto da ga naoruža za teška pitanja trpljenja, strasti, smrti i drugog svijeta"(M.L.West) i da ga uči pronaći evanđeoske putove k Bogu, koji nisu ništa drugo nego praktična primjena Deset Zapovijedi, ili jednostavna Isusova poruka preko Mateja: "Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima. U tome je sav zakon."
Uopće, trebalo bi "razmontirati mitove koje Crkva širi o sebi, pogotovo onaj mit da je Crkva čelični trezor koji jedini pruža zaštitu vitalnim nacionalnim interesima Hrvatske, dok svi ostali debelo zaostaju, ili, još češće, štetočinski rasipaju i rasprodaju te interese." (Marinko Čulić)
Trebalo bi demantirati te mitove, jer je svakom vrapčiću na grani jasno da Crkva, sve do početka XX. stoljeća nije podupirala Hrvatstvo i Hrvate. Naprotiv, gušila ga je gdje god je stigla!
"Crkva bi morala prestati ubijati u pojam tim svojim napasnim hrvatovanjem i vratiti se u korito institucije koja ima svoje važno mjesto u društvu, ali se ne bavi sustavnim iznuđivanjem onoga što joj ne pripada." (Marinko Čulić)
Pisati, u takvim okolnostima, ili ne pisati, zaista je sudbonosno pitanje. "Koja korist od lepeta svilenih rečenica, kad sve je krčma, graja sajma. . . ."? Pogotovo se to odnosi na pisanje iz povijesti, ili za povijest u vrijeme opće globalizacije, letova na Mjesec i Mars i, opće " modernizacije".
Baš nekidan (27.I.2004.) slušam na radiju Zagreb kritiku kazališne izvedbe Krležinog romana "Povratak Filipa Latinovicza". Kritičar se pita , što je taj Filip iz vremena prije II. svjetskog rata, nama danas? Kao, treba ga "modernizirati". Pa gdje živiš, kritičaru!? Zar ne vidiš da današnja Hrvatska nije dostigla, u kulturnom, moralnom, pogledu, ni vrijeme Filipa Latinovicza!
Što bi trebao činiti "moderni", "hrvatski" Filip? Žvakati mirno žvakaću gumu, nakon što je drogirani Baločanski zubima zaklao njegovu prijateljicu Bobočku, otići u prvi kafić, (u kojem trešti Thompsonova pjesma o Jasenovcu i Gradiški Staroj), naći neku radodajku, to jest, "dobar komad" i provesti s njom noć pod krovom njegove majke Regine, koja bi sve to trebala prihvatiti kao posve normalnu stvar, jer je i ona sama pokupila (do malo prije Filipu nepoznatog oca): doktora Liepacha plemenitog Kostanjevečkog, u nekom kafiću…
Svi se "moderniziraju", svi se stide tradicijskih vrijednosti, smatraju ih preživjelim, pa čak i štetnim, a pisana riječ postala je strana, teška, nepotrebna. Za nju nema vremena. Ni čestitke se o Uskrsu i Božiću više ne pišu! Šalju se poruke mobitelom!
Pa ipak: PISATI! Pisati se mora, a živjeti ne mora! Riječi lete, napisano ostaje!
Kasno smo se rodili, da bi mogli reći nešto što već nije rečeno, ili napisano, ali treba ponavljati rečeno, ili napisano, jer svi nisu čuli, ni pročitali.
"Riječ je jača od mramora i od slike. Riječ ljudska pobjeđuje i ona će pobijediti sve ovo što se danas pričinja kao brodolom. Nepokolebljivo treba vjerovati u pobjedu ljudske pameti, jer ne budemo li plovili pod ovim kompasom, udavit ćemo se u kriminalu" (M.Krleža)