Selo Stari Mikanovci pripada onom dijelu Slavonije koji se sve do nedavno, čak i na zemljovidima, zvalo Šokadija. Stanovništvo je hrvatskog imena, ali u užem smislu je u većini bilo šokačko. U doturskim vremenima stanovnici Mikanovaca su se zvali Slovinci. (Potomci tih Slovinaca i danas obitavaju u Mikanovcima (Kulundžić, Abjanić, Konjarević, Jerković, Lošić, Cvrković, Babaić, Kablarević, Svirac)
Etnik (ime) Šokac nastao je u srednjovjekovnoj turskoj Bosni. Prvi zabilježeni spomen Šokaca potječe iz 1615. godine u fermanu sultana Ahmeda. Donijeli su ga došljaci – katolici koji su u Slavoniju došli iz Bosne poslije Turaka, ili još u vrijeme Turaka kao prebjezi. Iako su novi stanovnici Slavonije, poslije Turaka "pošokčili", malobrojne mikanovačke starosjedioce – "Slovince", ime Šokac s ponosom nose Mikanovčani i Mikanovke, kao uostalom i brojno stanovništvo Slavonije, naročito u hrvatskoj Posavini i nije usamljen slučaj da se "uvrijede" kad im netko kaže da su bosanskog podrijetla, baš kao što se danas "vrijeđaju" i doseljeni Bosanci, kad im netko kaže da su Šokci. O, tempora o mores!
Čuo sam priču da se Šokci iz Bošnjaka (kraj Županje) znaju vraški namrgoditi kad im netko kaže da su Bosanci, iako i naziv sela nedvojbeno potvrđuje njihovo bosansko podrijetlo.
Šokačka naselja u Bosni bila su na Glamočkom polju, Kupreškom polju, uz rijeku Vrbas, rijeku Sanu, oko Kreševa, Fojnice, Travnika, Lašve, Zenice, Vareša, Olova, Tuzle, Kozarca, Varcar Vakufa. Bosna je, dakle prazavičaj Šokaca, ali to ne znači da su svi Šokci bosanskog podrijetla.Tako se npr. Stjepan Pavičić s ponosom smatrao Šokcem, iaku su mu preci lički prebjezi. Valpovčanin Matija P. Katančić se nije smatrao "čistim" Šokcem, jer mu je otac bio stari hrvatski koljenović i prije dolaska Šokaca iz Bosne.
Porijeklo riječi "Šokac" još uvijek nije otkriveno. Neki ga povezuju s rječju "šaka", latinskim nazivom za goru Dilj (Succus), mađarskih riježi "sok az" (puno), talijanske riječi scioco (sulud), riječi "skok" ili "uskok", turske riječi, "šoka" (priležnica), njemačke riječi "Schok (grupa od 60 vojnika), turske riječi "šohkin" (nečist, onaj koji jede svinjetinu), rumunjske riječi "šoakc" (miš, lijenčina, smrdljivac) itd.
Ponekad, neki zli ljudi (nahvao, rekli bi Dubrovčani) za Šokce kažu da su "ovaki i onaki", to jest nikakvi. Kažu da im se istanjila krv, da su nestali, ili da će nestati, da su nesposobni itakodalje itomuslično.
Može li biti izrečena veća i bogohulnija glupost? Nesposobni Šokci?!!
Pa, tko je projektirao one divne hrastove kuće, ambare i štagljeve od Batajnice do Rokovaca i Požege? Tko je uzgojio one babogredske konje što se od snage i ljepote propinju k nebu i kidaju lance i ulare? Tko je izvezao one narodne nošnje kojima se divi cijeli svijet, ponjavce i otarke kojima kite političare kad zalutaju u Šokadiju?
Tko je izgradio Petrovaradin, gradišku, brodsku i osječku tvrđavu, savske nasipe, crkve, škole i drumove? Tko je rodio Reljkovića, Cesarića, Tadijanovića, Klaiće, Kozarce, Vladimira Kovačića, Josipa Matasovića, Diku Švagelja, Vanju Radauša, Jana Panoniusa – Kestenečkog, dr. Iliju Abjanića, dr. Josipa Fališevca, Slavka Jankovića, Martina Grgurovca-Šiminog, dr.prof. sc. Ivana Jurića, Katančića, da nabrojim samo neke?!
Samo od 1795. godine do 1937. Šokadija je dala preko 150 markantnih pisaca, a za neke je A.G. Matoš rekao da su najpraktičniji, najrealističniji i najpozitivniji među hrvatskim lučonošama!!!
Može li se zamisliti hrvatska kultura bez Šokaca i njihove kulture i umjetnosti koja se ogleda u svakoj alatki, odjeći, graditeljstvu, pjesmi, glazbi?
Sve to kao buktinja svijetli u budućnost i svjedoći o neponovljivosti dobre, šokačke duše, doduše prkosite i do oholosti uspravne, ali koja nije sposobna učiniti zlo drugima. Samo sebi.
A to, da im se istanjila krv je, možda i točno.
Tekla je šokačka krv u potocima, vjekovima. Na Savi kao "antemurale christianitatis",("Slavonci smo i Hrvati pravi, branili smo granicu na Savi") u Šest godišnjem ratu oko Bratislave, u četiristotinagodišnjim ratovima gospodina Habsburga i madžarskih grofova, u Jelačićevim postrojbama protiv mađarskih grofova, u njemačkim postrojbama pod Staljingradom, u ustaškim kod Krašića, u domobranskim po Bosni, u partizanskim po cijeloj tadašnjoj Hrvatskoj, u Domovinskom ratu u Vukovaru i okolo njega.
Tekla je ta krv pomiješana znojem krvavim, još i više, u doba mira i primirja. Svaka njiva natopljena je tom tekućinom i suzom kojom, teškom, kletom, samozatajnom, zbog mučnog oranja i kopanja, rintanja po štalama oko stoke i stočnog gnoja, košnje po paklenskim vručinama, sa "sušicom" vječnom družicom, u blatu i maglama slavonskim!
Za koga je tekla ta silna krv šokačka? Zašto? "Klasu za rod, suncu za žeđ", rekao je mikanovački pjesnik. Dodao bih; za sve vlastodršce na hrvatskim i europskim prostorima od stoljeća sedmog do Kristove dvijetisućetreće, dvadesetčetiri sata na dan. A otimali su im i više nego je trebalo, pretvarali njihovo u svoje. Pa, kako da se ne istanji ta krv šokačka, kad ju tako vole piti vampiri stoljećima?
Ipak, ne mogu nestati Šokci , pa čak i kad ih u grob stave! Zar sunce i Mjesec nestanu kad zađu? Ako ništa drugo, živjet će u pjesmi, u riječi svojih pisaca i pjesnika, na slikama svojih slikara, u bronci i kamenu svojih kipara. Još nije zašlo sunce svih dana, Šokadijo moja!
Uostalom, CUIUS REGIO, ILLIUS RELIGIO! (Čija je zemlja, onoga je i vjera. U prenesenom značenju; pokoravaj se zakonima zemlje u kojoj živiš)
Dalmacija, Lika, Kordun, Bosna, Hercegovina su nazivi zemlje, pokrajine, regije, provincije, pa zbog toga su i nazivi stanovnika koji tamo žive: Dalmatinci, Ličani, Kordunaši, Bosanci, Hercegovci.
Ovaj se dio Slavonije zove Šokadija. Zašto bi naziv ove svete zemlje bio izuzetak da se po tom nazivu ne zovu i stanovnici koji tu prebivaju?
O, što sve nisu pisali pjevali i lagali o toj Šokadiji, pogotovo ovi novovjeki "kantautori". Te da je bila sita i napita, raspojasana, puna bećara i podatnih snaša, da je i danas sretna, pametna, raspjevana i pobožna, da je bogata i zlatna, puna dukata i obilja svake vrste. Arkadija! Ori se pjesma po poljima i sokacima, sve pršti i bukti od miline i zadovoljstva! Hm! Hm!
Nitko ne primjećuje, ili namjerno prešućuje, da ovdje žive i drugačiji ljudi.
Živi ovdje, u Šokadiji, Mika Šokčević, poznatiji po "špicnamenu" Braca Knijin. Rodio se prije sedamdeset ili osamdeset godina, sudeći po njegovu izgledu, možda i devedeset. Od kako pamti, ore, vozi đubre po njivama, drva za zimu reže, "peče" rakiju "jaku manje od šesnajst gradi", ponekad, nediljom, u crkvu ode, psuje glasno i žestoko, ništa ne čita, kupatila i priključak na vodovod nema, ne brije se redovito.
Živi tako iz dana u dan, sedamdeset, osamdeset (možda i devedeset) godina, svejedno, u blatu, u životinjskim govnima, po kiši, po snijegu, u prašini, u vrućinama srpanjsko-kolovoškim, s boleštinama (pretežno "sušicama") , ponekad s lomovima kostiju, a ponekad, boga mi, i s po kojim ubodom noža o "kirbaju" ili "penđerašenju".
Živi tako Mika Šokčević, zvani Braca Knijin, s izbrazdanim licem, kao njiva njegova u Križnom Jelavu, svađa se s komšijama i ukućanima, dokazuje i raspravlja o poslanju čovjeka u ovoj dolini suza što se zove Šokadija, pa i poslanju njih, Šokčevića, zvanih Knijini.
Živi tako sedamdeset ili osamdeset (možda i devedeset) godina, svejedno, u strahu od neimaštine, od poreznika, od šamara popa i učitelja, žandara i milicionera.
Živio u strahu od metka partizanskog, kad je bio domobran, i metka ustaškog, kad je bio partizan, i metka crvenoarmejskog kad je u njemačkim postrojbama napadao Staljingrad.
Živio u strahu od crkonice njegove malobrojne stoke, od tuče i mraza, od suše i prekomjernih kiša, od pendreka žandarskog i milicijskog kad je psovao kralja i kraljicu, ili Titu i Mošu ("Drug nam Tito i Moša Pijade, povadili naše vinograde"), koji su povadili njegov tudum, jedino zadovoljstvo što mu je veselilo dušu, kad ga je pio, onako umoran od života, pluga i košnje kosom koja matematskom točnošću vodi kičmu do upale i ukočenosti.
Živi tako sedamdeset ili osamdeset (možda i devedeset) godina, svejedno, Mika Šokčević, zvani Braca Knijin, slušajući priče kako je nekada bilo bolje i kako će nekada biti bolje u ovoj njegovoj Šokadiji.
Godine su prolazile, a on ni primjetio nije, kada se to, od onog u "skutaru" obučenog dječaka pretvorio u djeda s očima bez sjaja, s licem neobrijanim, tužnim i tvrdim, s tijelom izmučenim od rada i patnje.
Živi tako Mika na vlas isto kao što je živio njegov otac Šima i njegov otac Đuka. Živi na vlas isto kao i komšija njegov i njegov otac i njegov dida i dida njegovog dide. Živi na vlas isto kao i njegovi lancmani iz Budrovaca, Ivankova, Babine Grede, Cerne, Prkovaca, Gundinaca, Cvelferije, Kuta i Svilaja i njihovi očevi i didaci i didaci njihovih didaka.
Žive tako, ili tako slično, generacije i generacije Šokaca. Oru, zube, siju, kopaju, čuvaju stoku na utvajima, voze đubre, drva za zimu režu, festunge grade, ginu po Poljima Slave, da bi njihovim gospodarima u Beču, Budimu, Zagrebu i Vinkovcima bilo bolje i bogatstvo veće.
Uz sve to rakiju piju i loš duhan puše, a rode ponekad dobrog doktora, pisca, slikara i tamburaša. Nitko za njih ne pita i ne mari. I kad umru, jedva primjete da ih nema.
Šokci nikada nisu živjeli od tuđih žuljeva i nesreća. Nikada svoje ciljeve nisu ostvarivali bezobzirno i preko leševa. I nikad nisu prosili, ni molili. Nikada nisu željeli gospodariti ljudima, pogotovo u politici, ili državnoj upravi, ali isto tako, osim zemlji, ničije sluge nisu htjeli biti. Zemlju su voljeli, njoj su robovali i robuju i dan-danas. Zato je upravo neshvatljivo, kad neki skorojević, bez korijena, pa čak i bez groba svojih predaka na mikanovačkom groblju nadmeno, zlurado kaže: "Propali su Šokci. Tako im i treba! Nesposobni su! Nekada smo im radili, u nadnici za kilu masti, a danas ih možemo kupiti za eksere."
Čuju to Šokci, ali šute, ili odgovaraju samo njima svojstvenim smiješkom za koji nikada nećeš saznati, da li je omalovažavajuće preziran, ili pun gorčine, ali je svakako odraz "prkosite, puntarske i do oholosti uspravne duše."
Pa ipak, u Šokca mržnje nema! Ni optužbi, ni kukanja, ni prošnje! Njihovo je propadanje samozatajno i gordo, gotovo prkosno.
Čini mi se da u Hrvata nema još neke etničke skupine koja bi bila opsjednuta zemljom kao što su Šokci. "Ovdje je zemlja i u srcu i u oku, a ne samo pod noktom", dobro je uočio naš Diko Švagelj. Mnogi su u Slavoniju dolazili primamljeni zovom plodova zemlje, ali jedini joj je Šokac ostao vjeran. Ostali ju napustiše, ili se pretvoriše u službenike, poreznike, tvorničke radnike, prekupce, nakupce i razno-razne priučene večernjoškolske administrativne moljce. ("Zalud diko, na košulji grane, kad ti nisu njive poorane.")
Šokac je nastavio putovima predaka. Samo je u zemlju vjerovao. I to ga je uništilo, osiromašilo, stanjilo mu krv. Poput Trojanaca branio je svoju Troju (zemlju) od nasrtaja bezdušnika, ali nažalost, morala se zlatna glava sviti.
Dugogodišnjim diobama obitelji, zemlja je postala rascjepkana, uzgoj neakumulativnih kultura (uglavnom žito i kukuruz) nije bio dovoljan ni za prostu reprodukciju, a kamo li za kupovinu mehanizacije, pa se radilo alatkama koje su izmišljene još u vrijeme prvih poljoprivrednika (Naftufijci iz doline Jordana 10.000godina prije Krista).
Osim toga, Šokac nije imao novca za plaćanje radnika, pa je sam radio na polju i oko stoke dvadesetčetiri sata na dan, a kako to sve završava – zna se!
Uz sve to pljačkali su ga nemilice. Nijedna država, nijedna vlada (pa i ove hrvatske) nije mu pomagala da njegovu ljubav prema zemlji pretvori i u njegovu korist, da ga preorjentira na one kulture koje bi bile primjerene njegovim usitnjenim površinama i nedostatku radne snage. (Proizvodnja zdrave hrane, na primjer)
Štoviše, komunistički režim bivše Jugoslavije sistematski ga je uništavao, bolje rečeno dovršio je ono što je počelo razvojačenjem Vojne krajine dalekih 1870. godina. Bio mu je suvišan, jer je stvarao velike poljoprivredne kombinate, otimajući zemlju Šokcu raznim mjerama (arondacije, komasacije, propisivanjem maksimuma vlasništva itd.)
I što je drugo preostalo Šokcu, nego da svoje kćeri i sinove školuje za neka druga zanimanja, a ne za beskorisno rintanje po zemlji. Otišli su tako Šokci iz sela Šokadije u gradove Šokadije, ili gradove izvan nje. U većini slučajeva to su uspješni ljudi u svojim zanimanjima. Nažalost, u selima Šokadije ostali su njihovi stari roditelji, pa se tako, eto nekima pričinjava da je Šokaca nestalo.
Ne, ne, odlazak Šokaca iz sela nije šokačka Apokalipsa, nego Exodus, jer je većina našla svoj Kanaan.
Odlazak Šokaca je katastrofa (Apokalipsa) Mikanovaca, da ne kažem Slavonije, jer nikada neće imati onaj bivši sjaj, kulturu i ljepotu. Preostali Šokci i doseljenici iz Bosne, Hercegovine i drugih krajeva Hrvatske, sudeći po skrbi, brizi i ljubavi koju im poklanja vlada, mogu samo zdvajati nad svojom budućnošću. Slavonija je za njih postala Danteova vrata paklena:
"Kroz nas se ide u grad sviju muka
kroz nas se ide, gdje se vječno plače
kroz nas se ide do propala puka.
Tko uđe, nek se kani svake nade."
Pred tim paklenim vratima ostala je (do kada?) šokačka narodna umjetnost i kultura koja još uvijek osvjetljava putove i odvraća od beznađa.
Šokadija i njeni žitelji bili su, a i danas jesu bogati lijepim narodnim rukotvorinama, koje su izrađene rukama ovdašnjih anonimnih umjetnika. Bilo ih je tako puno, da se slobodno može reći da sav šokački etnos nosi u sebi iskonski dar za umjetnost, koja i nije ništa drugo, nego odraz prirode koji se preko osjetila u mozgu odražava na platno, žbuku, kamen, ili se pretvara u pjesmu, ili glazbu.
Nažalost, šokačku narodnu umjetnost sistematski i smišljeno uništavaju. Naročito nakon II. svjetskog rata. "Stvorena je takva kolektivna svijest da je sve što je tradicijsko nazadno i zaostalo. I sami stanovnici sela počinju se sramiti svoje tradicije, socijalna struktura našeg sela se raspada, a graditeljska supstanca se rastače. Država vodi brigu, a struka kako-tako kontrolira samo razvoj gradova dok seoski prostori bivaju prepušteni sami sebi. Da apsurd bude veći događa se to još 50-tih godina prošlog stoljeća, kada još 70% hrvatskog pučanstva živi u izvangradskim, dakle seoskim prostorima. Raslojeno selo ne traži uzore za gradnju svojih kuća u vlastitoj, bogatoj tradiciji, nego u problematičnim prigradskim naseljima, a kasnije i u inozemstvu." (ing. arh. Zdravko Živković)
A što se poezije tiče, nije Reljković slučajno napisao da su njegovi "domoroci svi odreda dobri pjevači i od naravi pjesnici".
Neki naši suvremeni pjesnici izražavaju se u tradicionalnom žanru japanske poezije HAIKU (skraćenica od haikai hokku) koji izražava u tri stiha (od 17 slogova) neku misao o čovjeku ili prirodi, a svoje savršenstvo je dosegao u XVII. stoljeću. Ne znam kada je Haiku došao u Hrvatsku, čini mi se da to nije bilo davno, ali znam da je šokački narod sa ovih prostora davno, davno izmislio "šokačke pismice" koje u svega dva stiha izražavaju sliku, stanje duše, životne prilike, patnju, ljubav i td. na način koji niti jedan haiku žanr ne može dostići. Mladen Trnski, slava mu i dika, je svaku šokačku pismicu prozvao romanom u dvostihu.
Šokac Slavko Janković je u tri knjige skupio nekoliko tisuća ovih "romana" (ja ih zovem i "šokački haiku") od kojih navodim dvadesetak koje obrađuju samo nekoliko tema:
TAJNA LJUBAV BOLEST VOJNIŠTVO
Sve sam diko krila i tajila, Što ću, mati, mene boli glava? Alaj ću se najadati jada,
lane moje, više se ne more Šuti, milka, izličit će dika. od Osika, pa do Nađvarada.
Diko moja, ne kaži nikome, Imam strica teškog bolesnika Tri godine i četiri dana,
da si bio u kiljeru mome obdan ječi, obnoć strinu gnječi. kako spavam u krevetu sama.
BOGATSTVO SMRT PERADARSTVO
Nije gazda, ko ima volova, Oj, da mi je leći pa umriti Ajde, curo, piliće nasadi,
već je gazda, ko ima sinova. i vidjeti, ko će me žaliti. ja ću jaja, a ti kvočku dadi.
Mila mamo, dukate mi veži, Janje moje bilo pa ga nema Komšinice ne valja što radiš,
a s ocem se kako znaš nateži. dosta će ga spominjati sela. moga pitla svojoj koki vabiš.
Pita dika di su mi dukati… Da j„ umriti, kad je kome volja Kad je koka pitla potapala?
Di su tvoji volovi rogati? zajedno bi ja i dika moja. Al„ ja jesam diku vako mala.
RAT
U Rusiji jedan brižak mali Srce moje Galiciji teži, Italijo, krvlju zalivena,
tamo su mi janje zakopali di moj dragi u dekungu leži. tamo mi je poginila želja.
Crn se oblak priko neba vije Crn se oblak priko neba vuče Kud se moje razasulo grožđe
Moj se dragi s Talijanom bije. sad se dika s Albanijom tuče po Rusiji i po Italiji.
Galicijo, sva krvi zalita Oj, mladosti, di ću te provesti Varadine, grom te zapalio
Tamo mi je baš dika ubita U vojarni na rumunjskoj strani. u tebika moj robuje dika.
SIROMAŠTVO
Kuća mi se na bubanj prodaje, Meni kažu, da ja nemam tala, Sirotinjo, što ću s tobom radit
cura mi se za drugog udaje imam tala: medna usta mala. nit te mogu prodat, nit pazarit
Pijem, pit ću, kapital popit ću,
Samog sebe trizan obesit ću.
GIZDA
Prodaj, tata riđu i đogata Mila mati, prodaj kravu Milku Ne diće me zidani kučari
Pa mi kupi lančić oko vrata. Pa mi kupi suknju polusvilku. Već široki sa zlatom rukavi.
TUGA
Ja ne pjevam, što se meni oće Ja ne pivam, što mi srce išće Ja ne pivam, što ja pivat znadem
Već od moje tuge i teškoće Već ja pivam da tugu razbijem Već ja pivam da jade rastiram.
No, da li ste čuli da netko veliča, cijeni, promiče i proučava, "šokački haiku"? I ne samo "šokački haiku."
Što je s etnoparkovima u našim selima i gradovima, koji bi osim muzejskog prezentiranja narodne umjetnosti, mogli biti i primamljivi, pa i profitabilni objekti (restorani s narodnim jelima i pićem, glazbom, suvenirima itd. itd.) u kojima bi se cijele godine nešto zbivalo (izložbe, susreti)?
U Šokadiji nema niti jednog takvog etnoparka. Za ulaganje kapitala u tako nešto nema interesa poduzetnika, ali ni poticaja iz općina, županija, ili ministarstva kulture.
Zato se šokačka narodna umjetnost svodi na diletantsko paradebauerstvo, na dekoraciju političarima kad govore u predizbornim kampanjama, ili presjecanju vrpce prigodom "puštanja u pogon" nekoliko novih stupova javne rasvjete.
Jedanputa godišnje neka "kulturno umjetnička" udruga nastupi na nekim "Jesenima", "Prelima", "Vezovima" za gulaš i piće prije jela i poslije, a onda u selima vlada muk do "priprema" idućih mimohoda u "Jesenima"…Trenutačni kipovi od dima i blještavila, a onda tama, muk. . .
Nema aktivnog etnoparka, nema izložbi, nema kola, nema kola i konja, nema snaša, nema ni bećara, nema šokačkih suvenira, pa ni tamburaša.
Izgradnju mikanovačkog etno parka zagovaram godinama, nažalost bez uspjeha. "Teško je naći odjeka u šupljim glavama", glasi jedan aforizam.
U Mikanovcima sam tom parku čak i lokacije predlagao: godine 1981. bila je to kuća mikanovačkih legendarnih učitelja gospodina Ice i Barice Petričević (vidi mikanovačke novine "Mikanovački život".) Godina 1989. i 1997. predlagao sam lokaciju u staroj školi (pokraj crkve) i zemljištu oko nje, (vidi moje knjižice "Feud Hrvati i …" i "Slike za povijest Mikanovaca", pa čak i jedno pismo župi sv Klare u Mikanovcima). Godine 2001. (vidi "Mikanovačku reviju" broj 1) opet predlažem gradnju etno-parka! Nažalost, svih tih lokacija danas nema. Petričevića kuću je kupio Pavo Petričević, stara škola je srušena, a dio prostora je ustupljen Župi sv. Klare za proširenje crkvenog dvorišta.
Ostala je još jedna, ili dvije lokacije: "Gradina" i prostori oko današnjeg lovačkog doma "Artemidin hram" na "Vodenici". Na ovu posljednju su "bacili oko" neki mještani, ali ne za etno park, nego neke hale, skladišta, što li? A, tu je nekad bila mikanovačka vodenica!
I tek što sam počeo predlagati da se tu, radi uspomene na vodenicu izgradi vodeničko kolo, a uz njega drveni ambar (u Mikanovcima ima još 2 – 3 ambara, kojima prijeti uništenje!) ode, eto i treća lokacija! Sic transit gloria mundi!
Inače, ostvarenje velikih poduhvata ("akcija" kako se to zvalo u "socijalizmu") nailazilo je u Mikanovcima, oduvijek na velike prepreke. Malobrojni inicijatori imali su vrlo jasne vizije kako i gdje što graditi, kako i gdje osigurati novac za gradnju, ali su gotovo uvijek nailazili na otpor neškolovanih osoba koji su bili načelnici, predsjednici, sekretari, upravitelji, članovi poglavarstava, savjeta, sekretarijata, odbora i što sve ne! ("Zaista, kažem vam, nastavi on (Isus, o.a.)nijedan prorok nema priznanja u svom zavičaju".)
Gradnja škole, dječjeg vrtića, lovačkog doma, betonskih staza, asvaltiranje cesta, uređenje baruština u ataru, proširenje zdravstvene ambulante, izgradnja mrtvačnice, uređenje "Gradine", sve je to na neki način "kočeno", ili primano s podsmjehom i arogancijom tih polupismenih ljudi!
Jedan od njih predlagao je da se dječji vrtić izgradi kraj groblja, škola na današnjem nogometnom igralištu, a igralište na Vašarištu! Drugi se protivio lokaciji škole na "Gradini", jer je ona pošumljena crnim borom (i te sadnice je predložio jedan mikanovački "stručnjak"), pa zato predstavlja "pluća Mikanovaca". Istovremeno, mu je bila bogohulna svaka pomisao da se "utvaj" parcelira i dade u zakup vlasnicima krava i svinja, a ne da ta stoka ide glavnom prometnicom u "čordi" serući po cesti , koja je, ustvari "pluća Mikanovaca". Tada sam u broju 6 "Mikanovačkog života" daleke 1981. godine Gospodnje, pod pseudonimom "Mika-oko"napisao članak "Svete krave mikanovačke":
"Razlika između krava u Indiji i ovih u St. Mikanovcima je u tome što se u Indiji krave ne jedu, a u St. Mikanovcima krave "jedu" ljude. U svim drugim upoređenjima gotovo nema razlike. U Indiji i St. Mikanovcima krave ometaju promet, zagađuju cestu, šire bolesti, uništavaju drvorede i travnjake.
U Indiji krave "ne dovode u red" nikakve mjesne vlasti, u St. Mikanovcima, također.
U Indiji krave slobodno hodaju, jedu voće i povrće sa stolova po pijacama, u St. Mikanovcima to čine ispred crkve, samoposluge, ljekarne, župnog ureda, ispred kuća, pa čak u parku ispred Doma kulture.
U Indiji nitko protiv krava ne poduzima ništa, jer su one "svete" a u St. Mikanovcima, jer daju "sveto" mlijeko, koje uzgred budi rečeno ni u jednom selu nije tako skupo, iako "svete" krave mikanovačke žive na račun 300 jutara zajedničke zemlje koja bi trebala koristiti svim stanovnicima St. Mikanovaca, a ne samo vlasnicima "svetih krava".
U Indiji se još dugo (možda nikada) stanje neće izmjeniti, a u St. Mikanovcima neće još dugo, dugo, doći do intenzivnog, stajskog stočarenja.
I neka mi još netko kaže da se stari Mojsije nije uzalud borio protiv poklonika zlatnog teleta. Telci su ga nadvladali, i to oni "ekstenzivno", po mikanovački, uzgojeni."
Ali," koja korist od lepeta svilenih rečenica, kad sve je krčma, graja, sajma." (Krleža)
Oni malobrojni inicijatori su, dakako i dalje odrađivali velik dio posla oko realizacije projekata, jer su bili poznati i uticajni u općinskim institucijama u Vinkovcima i šire, dokazujući tako Krležinu misao, da biti usamljen u mišljenju ne znači ujedno i ne biti u pravu.
Ali, kada sve bude na opće zadovoljstvo završeno, kada počnu slavlja i veselja zbog uspješno obavljenih "akcija", ona nepismena bulumenta sekretara, predsjednika, načelnika i vjećnika, daje izjave, prima čestitke, jer je , eto ta i ta "akcija" bila u njihovom mandatu.
Ne znaju, bijede, da je "bolje zaslužiti počast, a ne dobiti je, nego ju dobiti, a ne zaslužiti je". Ne znaju, da nema veće sramote i kazne od skrivene i pritajene mržnje naroda.
OBEĆANA ZEMLJA
Putom "Trbuhom za kruhom" došlo je u Šokadiju (i Mikanovce, dakako) puno stanovnika Like, Korduna, Dalmatinske Zagore, Bosne , Hercegovine, Hrvatskog Zagorja. Dolazili su samoinicijativno, poticajem Crkve, ali i "kolonizacijom", to jest "humanim preseljenjem", iniciranim od vlasti Nezavisne Države Hrvatske (hrvatski živalj), ili "Socijalističke Jugoslavije" (srpski živalj). U svakom slučaju Šokadija je za njih bila Obećana zemlja, jer su u njoj našli utočište od gladi i bijede.
Bila je Šokadija , u to vrijeme, za njih, bogata, sveta zemlja, baš onakva, kako i danas, svjesno ili nesvjesno, tepaju i lažu tamburaši i ostali zaljubljenici ove blatne, maglovite, nadasve drage zemlje.
Došli su jadni i gladni. Hrvati iz tih krajeva (ako su kolonizirani u hrvatska, šokačka sela za vrijeme Nezavisne) bili su sluge kod malobrojnih, imućnijih seljaka, nadničari, risari, napoličari, radnici na vršalicama, u šumama. Hrvati i Srbi, koji su poslije II. svjetskog rata kolonizirani na, uglavnom, njemačka imanja bili su , ubrzo " svoji na svome".
Mikanovački "došlje", vrijedni, pošteni i skromni, malo po malo sticali su i sami nešto zemlje, a poslije Drugog svjetskog rata zapošljavali su se u "socijalističkim" seljačkim radnim zadrugama, postajali državni službenici, članovi Partije, poneki i sekretari mjesnih organizacija Partije, poreznici itd. – jednom rječju – napredovali su!
Istovremeno, "autohtoni" živalj, imućniji seljaci – Šokci nezaustavljivo su propadali. To je propadanje počelo još od razvojačenja Granice 1870. godina, ali je dovršeno u "socijalističkoj" Jugoslaviji zbog "strategije" razvoja socijalizma koja se uglavnom sastojala od otimačine šokačke zemlje i plodova rada njihovih ruku.
Propadali su Šokci, ponekad, i zbog svojih čudnih i neshvatljivih opredjeljenja: dioba zemlje do apsurdno malih površina, slab natalitet, kupovina mrtvog kapitala (dukati, gizda) patološka privrženost zemlji, opredjeljenje za proizvodnju tradicionalnih, niskoakumulativnih kultura, zatvorenost u sebe, nepovjerenje u "novotarije", puntarska i prkosna oholost, ponekad neshvatljiva rasipnost. To je propadanje bilo njihovo, moglo bi se reći – svojevoljno, samoubilačko.
Međutim, glavni, paklenski planovi za njihovo uništenje su smišljeni u glavama "socijalističkih i komunističkih, teoretičara i vođa u Zagrebu, a naročito u Beogradu. Izvršitelji tih planova po selima ( primitivni i nepismeni seoski "rukovodioci" i "aktivisti", polupismeni "društveno-politički radnici", nepismeni milicioneri, većinom Srbi), provodli su -tihi genocid. Genocid Šokaca.
Propadali su Šokci tiho, polako, gotovo nezamjetljivo, ali zato matematski sigurno i nezaustavljivo.
Ali, tko bi znao za Hektora, da je Troja bila sretna? Veliki događaji rađaju velike ljude! Šokci su propadali, ali nestali nisu!
Rodili su Šokci velikane uma i značaja. Bili su, nekad, i banovi i saborski zastupnici, prosvjetitelji i književnici lučonoše. Za razliku od drugih, ti velikani nisu (zbog skromosti "golubinje" slavonske duše?) isticali pripadnost šokačkom korpusu, pa je uvriježeno mišljenje da Šokaca nema sposobnih i značajnih, nego da žive samo zato da "kolju svinje i drva za zimu režu."
Sredinom devedesetih godina objavio je jedan hrvatski tjednik 48 imena i slika najutjecajnijih osoba u vrhovima hrvatske vlasti, vojske i medija. Nijednog Šokca među njima! Svi su bili iz Hercegovine!
Smučilo mi se, i nisam mogao Alter Egu, s kojim sam tada razmjenjivao misli o svemu i svačemu, ne postaviti pitanja:
- Kako je moguće da su najsposobniji hrvatski kadrovi, baš iz Hercegovine, iz njena dva – tri mjesta(šca)? Zar Šokice ne rađaju više pametne sinove i kćeri, ili nam se istanjila krv na bojišnicama, na njivama žitnim, brazdama dubokim, u rakiji ljutoj?
- E, jesi zabrazdio ti, Šima Frkoviću - odvratio mi je Alter Ego i nastavio:
- Mrsko je slušati pod granom nebesnom nevidljiv krila šum, razbudit nećeš ti svojom pjesmom djedova starih hum.(Jesenjin) Pregazilo te vrijeme. Ne shvaćaš hrvatske prilike. Živiš u prošlosti, utrkuješ se, konju jedan, s lokomotivom. "Dragi, dragi, smiješna ludo kriva, našto, našto trka bezgranična. Zar ti ne znaš da je konja živa, pobijedila konjica čelična.?"(Jesenjin) A to, da Šokaca nema, samo je privid, fantazmagorija, bolećiva melanholija, uzrokovana možda i vinom kojeg toliko voliš!
- Ali,. . . . Ali,. . . . Šujica, Čitluk, Duvno, Široki Brijeg, Veljaci, Čapljina, Popovo Polje! Priberi se, čovječe! Pa vidiš, valjda tko i kako vlada Hrvatskom!
- Ma, koje Šujice i Široki Brijegovi! Sve je to za kratku, dnevnu uporabu. Prijelazni period. "Nizovi kojima se blagorodne duše zavaravaju i opijaju lažima od straha pred stvarnošću." (Krleža)
- Da, ali zbog toga tvoja i moja stvarnost nije Toscana, nego sušica, pijanstvo, neimaština, nekultura, nepismenost.
A narod, naš narod, pogotovo Šokci, to je bijeda koja se probija kroz život kao štetočina i zvjerokradica.(Krleža) I što vrijedi što mi imamo svoju civilizaciju i svoju tradiciju? Dalmatinska arhitektura X. i XI. stoljeća, dalmatinska romanika, gotika, barok naših sjevernih provincija, imena od Laurane, Flaciusa, Jana Panoniusa, do dubrovačkih madrigala, od manihejaca i protestanata, Reljkovića, Kozaraca, Cesarića, Tadijanovića, Radauša, Grgurovca i drugih Šokaca, ima ih legija!? "Suvremeni naš, nazovimo ga, romantični zanos, sve je to dokaz da smo mi pozitivna pojava in statu nascendi u zapadno – europskom smislu te riječi."(Krleža) Što to vrijedi, kad je sve to potopljeno u ovoj bezobzirnoj pljački i pretvorbi, kič folkloru. Nazadujemo, nekulturni smo, bolesni, mračni, apatični. Uđi u autobuse, tramvaje, kafiće, pa ćeš vidjeti kako se ponaša naša mladež, naša uzdanica! U crkvu idu samo bake, a po bogopsovci smo prvi na svijetu. Izlaza nema, čovječe! Sve je jad i čemer! Samo onih 48 sličica, s pravom govore da "imaju Hrvatsku", jer "zbog zasluga za Hrvatsku" imaju novac i mogu živjeti životom dostojnim čovjeka!
- Glupane glupi! Nevjerni Tomo! Stoko sitnog zuba! Katastrofičaru! – oborio se na mene Alter Ego i otpočeo svoj žučljivi solilokvij, palucajući rašljastim jezikom:
- Što znači onih 48 sličica? Što znače prema mikanovačkom Šokcu dr. prof. Josipu Fališevcu, infektologu svjetskog glasa, savjetniku Svjetske zdravstvene organizacije, piscu knjiga "Opća klinička infektologija", "Antimikrobna terapija", ili mikanovačkom Šokcu prof. dr. sc. Ivi Juriću, počasnom guverneru američkog biografskog instituta, osobi čija je biografija zabilježena na sveučilištu u Kembriđu, autoru preko 200 znanstvenih radova, autoru knjige "Genetičko podrijetlo Hrvata", pa mikanovačkom Šokcu dr. Iliji Abjaniću, prijatelja A.G. Matoša, kojeg se 20.000 stranica rukopisa iz oblasti medicine, hrvatskog jezika, povijesti, politike čuva u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, pa mikanovačkom Šokcu dr. Mati Novoselu, tajniku biskupa J.J. Strossmayera, pa mikanovačkom Šokcu, glumcu Mati Ergoviću, pa Mikanovcu dr. Marku Samardžiji, pa mikanovačkim Šokcima Ručevićima: dr. Stjepanu, liječniku i generalu, dipl. pravniku Marijanu Zmaju Mikanovačkom, dr.sc. Iliji, veterinaru, Velimiru, dipl. inž arhitekture, Božidaru, ing. članu Savjeta za naftu pri HAZU, pa mikanovačkom Šokcu Božidaru Abjaniću osnivaču Sjeverno američkog vijeća za nezavisnu Hrvatsku i prvom Glavnom tajnika Hrvatskog narodnog vijeća, pa Mikanovcu dr. Peri Štefancu, pa književnici Dunji Fališevac, pa Mikanovčanima Šrajer Lavoslavu, Stjepanu Jeliću i Vinku Milinkoviću cvjetovima hrvatskih komunista iz Kerestinca? Ma, što znači onih 48 sličica prema 150 markantnih pisaca koje je od 1795. – 1937. dala Slavonija, odnosno Šokadija!? Prema tim šokačkim velikanima su one sličice – dim, da ne kažem, ovako ljutit, p....n dim!! Već sutra za njih nitko znati neće! A buktinje koje su zapalili Šokci svjetlit će vječno u hrvatskim tminama i maglama!
- Hvala Bogu, pa si završio, Alter Ego!
- Ma što, završio? Tek sam počeo! Što znače one sličice prema današnjim Mikanovčanima profesorima i doktorima: Mir..
- Jooooj! Dosta! Nemoj! Nastavit ćemo drugi put!
(Morao sam naprasno prekiniti pričljivog Alter Ega. Kako je počeo, nabrojio bi mi sve Šokce Mikanovčane. A koliko još ima sposobnih i pametnih Šokaca, diljem Lijepe Naše, moj Alter Ego?!)