ABJANIĆ BOŽIDAR (BOŽO) – JAKŠIN, 22.XI. 1923.-27.III.2005.
Rođen u St. Mikanovcima od oca Marijana, mesarskog obrtnika i majke Marije rođene Rukavina.
Gimnaziju završava u Vinkovcima 1944. godine, a Tehnički fakultet u Gracu, poslije bijega iz Bleiburškog polja 1945. godine, gdje je, kao pripadnik hrvatske vojske trebao biti izručen partizanima. Iz Austrije odlazi u U.S.A. zapošljava se u "General Electric", za koji do mirovine projektira tvornice po U.S.A i Južnoj Americi.
Po dolasku u U.S.A u Clevelandu osniva hrvatski folklorni ansambl s kojim nastupa diljem U.S.A. punih 8 godina. Postaje i Glavni predsjednik organizacije "Ujedinjeni američki Hrvati". Potiče sjedinjavanje iseljenih Hrvata iz cijelog svijeta. Godine 1969. izabran je za predsjednika "Sjeverno američkog vijeća za nezavisnu Hrvatsku", a 1974. godine za Glavnog tajnika "Hrvatskog narodnog vijeća". Aktivan je u "Američko-hrvatskom ogranku Republikanske stranke", organizator mnogobrojnih protujugoslavenskih prosvjeda, pisac puno protujugoslavenskih članaka koje objavljuje u američkom tisku i hrvatskim radio postajama. Godine 1989. stupa u članstvo "Hrvatske demokratske zajednice" u Clevelandu. Dr. Franjo Tuđman ga je odlikovao "Redom hrvatskog pletera". Pokopan je u San Diegu, Kalifornija.
U St. Mikanovcima je obnovio rad nogometnog kluba "Vitez" 1940.-1941. godine, vodi tamburaški sastav, radio-amaterski klub.
(Više o Boži Abjaniću u knjizi Šime Frkovića: "Mikanovci-Bleiburg-Amerika" – izdavač "Ars longa-vita brevis", St. Mikanovci 2005. godine.)
ŠRAJER LAVOSLAV, 1905. – 1941.
JELIĆ STJEPAN, 1908. – 1941.
MILINKOVIĆ VINKO
Rođeni Mikanovčani, predratni mikanovački komunisti. Njihova komunistička aktivnost je prelazila usko, mikanovačko područje. Pripadali su eliti tadašnje KPH. U svibnju 1941. godine su uhićeni i zatočeni u logoru Kerestinaec sa Božidarom Adžijom, Otokarom Keršovanijem, Augustom Cesarcem, Ognjenom Pricom. Adžija, Keršovani i Prica su, bez suda strijeljani 9.VII 1941. godine, a 13.VII. su ostali logoraši razoružali straže i izašli iz logora. U grupama za razoružavanje straža bili su i Mikanovčani.
Kod sela Obrež, kraj Zagreba ih je napala 14.VII. jaka ustaška postrojba. Grupa logoraša u kojoj je su bili Lavoslav Šrajer i August Cesarec je imala samo 4 puške i jedan puškomitraljez. U neravnopravnoj borbi poginio je Lavoslav Šrajer, August Cesarec je ponovno uhićen. Stjepan Jelić se uspio probiti do Nove Gradiške. Tamo je poginio. Jedini preživjeli Mikanovčanin iz Kerestinca je Vinko Milinković, koji je preživio i II svjetski rat. Poslije je živio u Sarajevu.
STJEPAN CVRKOVIĆ, St. Mikanovci,
Učitelj, prije rata službovao u Donjem Novom Selu. Postaje član SKOJ-a. U partizanima od 1941. godine kao borac, kurir, a 1943. godine vodi partizansku školu u Đakovačkoj Breznici. Član je Okružnog NOO Sl. Brod. Vodi Odjel prosvjete KNNO Vinkovci. Boreći se protiv jake folksdojčerske patrole, poginio je 20.XI 1944. godine kod Otoka. Mikanovačka osnovna škola nosi njegovo ime. U Mikanovcima je bio vrlo aktivan u društvenom radu. S nekolicinom mikanovačkih "školaraca" izgradio je bazen za kupanje, popularno "Barzino kupalište" koje je trajalo sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća.
JURIĆ IVAN, prof. dr. sc. St. Mikanovci 1940.
Redoviti profesor na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavio više od stotinu znanstvenih radova i napisao mnoštvo članaka za Opću te Hrvatsku enciklopediju.
Sudjelovao u organizaciji pedesetak znanstvenih simpozija. Njegova aktivnost na osnivanju dvaju novih predmeta; Povijest poljoprivrede i Populacijska genetika, najuže je vezana uz tematiku njegove knjige "Genetičko podrijetlo Hrvata – etnogeneza i genetička otkrića" za koju je Dragan Primorac, aktualni ministar znanosti rekao, da "predstavlja značajan doprinos istraživanju podrijetla Hrvata", a akademik Šanjek, da "knjiga predstavlja novinu u našim znanstvenim istraživanjima."
Istraživao je početke poljoprivrede na tlu Hrvatske, te matematička znanja Vučedolaca. ("Vučedolska šahovnica", "Ishodište Pitagorinog poučka u Vučedolskoj kulturi"). Član je Europske federacije za zootehniku (FEZ). Živi u Zagrebu i na otoku Pagu.
U Mikanovcima se zalaže za revitalizaciju crkve sv. Bartola, spomenika kulture "0" kategorije iz XII. stoljeća.
RUČEVIĆ STJEPAN, St. Mikanovci 1850. - 1919.
Liječnik, general. Nakon Pučke škole u St. Mikanovcima i Gimnazije u Požegi završava studij medicine i vojnu akademiju u Beču. Poslije studija, nekoliko godina radi kao liječnik u trupi, a nakon specijalizacije u vojnoj bolnici u Beču. Početkom XX. stoljeća dobiva položaj: "K.u.K. Generalstabsartz". Desetak godina radi kao dvorski liječnik cara i kralja Franje Josipa. U tom razdoblju, po nalogu Dvora, 1910. godine u Carigradu liječi i izliječi teško bolesnog sultana Mehmeda V. te biva odlikovan najvišim turskim odlikovanjem, inače je bio nositelj i najviših austro-ugarskih carskih odličja.
Prvi svjetski rat ga zatiče na vojno-medicinskoj dužnosti u Rijeci i Zadru. Zarana mu umire supruga, austrijska plemkinja s kojom nije imao djece. Godine 1915. s navršenih 65. godina života se kao umirovljenik vraća u St. Mikanovce. Puno je pomagao u školovanju mlađih rođaka, a pregledima i lijekovima brinio i o zdravlju Mikanovčana.
Potječe iz roda Ručevića – Čanića. Selom se prepričavala zgoda, da je svaka reduša poslije ručka znala da je "dida – Stipi" ugodila pripremljenim jelom kad bi ispod otarka, kod raspremanja "sinije" pronašla dukat. Jednom zgodom je u kuhinji napravio pravu strku među ženama, tražeći da mu donesu vanilije. Ne znajući što on to traži, donesu mu "bili luk", a on će: "Bođana mu, vidi, vidi šokačke vanilije." Sahranjen je na mikanovačkom groblju.
RUČEVIĆ BOŽIDAR, rođen 4.VII.1933. U Osijeku. Pučku školu završio je u Zagrebu (Knežija), Gimnaziju u Zagrebu i Virovitici, tehnološki fakultet u Zagrebu. Od 1979. godine je izvanredni član Znanstvenog savjeta za naftu pri HAZU. Objavio je desetak stručnih radova iz kemije površinski-aktivnih spojeva i adativa za naftnu industriju, nekoliko putopisa u kamperskom časopisu, te zapisa o rodoslovlju obitelji Ručević-Čanić iz St. Mikanovaca.
Nosilac je Spomenice Domovinskog rata 1990. – 1992. Hobiji: Čitanje, pisanje, putovanja, klasična i tamburaška glazba, nekada rukomet. Umirovljeničke dane provodi u Zagrebu i na ladanju u Zagorju. Donedavnu posljednju europsku prašumu hrasta lužnjaka, koja kao polumjesec okružuje Stare Mikanovce – ne zaboravlja nikad.
RUČEVIĆ MARIJAN, 1871. – 1951.
Rođen je u St. Mikanovcima, gdje završava Pučku školu. Maturira u vinkovačkoj Gimnaziji, a pravo diplomira na Sveučilištu u Zagrebu. Službuje u Požegi i Dugom Selu. U Zagrebu dosiže najvišu sudačku čast. Postaje septemvir – viječnik Stola sedmorice.
Sudjeluje u društvenom životu Zagreba. Uvaženi je član Viteške družbe braće hrvatskog zmaja kao Zmaj mikanovački. Pomaže u obnovi mnogih kulturnih spomenika. Bio je oženjen hrvatskom plemkinjom s kojom je imao brojnu obitelj. U mirovini uzgaja voćke i vinograd na svom imanju u Bukovcu. Često je dolazio u Mikanovce, gdje su uvažavani mnogi njegovi korisni savjeti za dobrobit i organizaciju sela. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Mirogoju.
RUČEVIĆ ILIJA, dr. sci. veterinar 1905. – 1981.
Rođen u St. Mikanovcima gdje završava Pučku školu. Gimnaziju završava u Vinkovcima i Požegi, gdje maturira. Diplomira na Veterinarskom fakultetu 1930. godine. Na istom fakultetu i doktorira 1943. godine. Obranjena disertacija: bolest kopita.
Do 1935. godine radi kao upravitelj vojne marvene bolnice u Osijeku, a od tada u Zagrebu u Gradskoj mljekari, a zatim kao asistent na fakultetu i bakteriolog u Veterinarskoj eksperimentalnoj stanici. Predaje na potkivačkoj školi. Piše nekoliko stručnih radova.
Nakon II svjetskog rata je protjeran iz Zagreba, i to poslije Križnog puta i logora, iako je bio veterinar i pregledač mesa u zagrebačkoj klaonici. Imao je čin domobranskog nadsatnika.
U Slatini, kao iskusan i stručan veterinar gradi veterinarsku stanicu, dobro ju oprema, te suzbija mnoge poslijeratne zarazne bolesti životinja. Širi veterinarsko prosvjetiteljstvo do svakog kućanstva i stočarskog dobra. Cijeli je život puku i suradnicima puno pomagao. Ostavio je stručne radove među mnogim stočarima kao i među prijateljima, rodbinom i mještanima St. Mikanovaca.
U Mikanovcima je ostao zapamćen i po jednom razgovoru sa dr. Josipom (Jozom) Fališevcom, također Mikonavcem, i infektologu svjetskog glasa. Jozo je , naime konstatirao da su po školi veterinari i doktori – isti. "E, moj Jozo bit ćemo isti tek onda kad Ti budeš obljubio toliko mojih pacijentica, koliko sam ja tvojih."
Nakon prometne nesreće i dugotrajnih liječenja umirovljen je 1966. godine. Umirovljeničke dane provodi u Zagrebu i povremeno u Mikanovcima. Umro je u Zagrebu vjerujući u sretniju budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda.
RUČEVIĆ VELIMIR, 1921. – 2001. dipl. inž. arhitekture.
Rođen je u St. Mikanovcima. Pučku školu polazi u Požegi, gdje mu službuje otac, pravnik.Maturira u Gimnaziji u Sl. Brodu. Studij arhitekture završava u Zagrebu 1947. godine.
Prve godine života provodi u Mikanovcima s majkom Ruskinjom i sestrom Jelenom, jer su oca Stipu, nakon povratka iz ruskog zarobljeništva poslali na završetak pravnih studija u Zagreb.
Velja, nazvan među prijateljima Pat, je svirao violinu, puno čitao, uživao u stolnom tenisu i tenisu, volio duge vožnje biciklom, bio zaljubljenik u šume i gljivarstvo, te u svoj rod i rodne Mikanovce koje je često posjećivao.
Radni vijek je proživio u Brodu, gdje je projektirao mnoge stanbene zgrade i nebodere, te zgradu Suda. Slikao je vedute Broda u akvarel tehnici. Živio je u vremenu koje je "krasila" tiranija gluposti nad umom. Teškoće koje se urušavahu na ljude koji ne pripadaju partijama je svladavao nenametljivim humorom, dokazujući da želi biti svoj, bez klanova. Umro je u Brodu, a pokopan u Zagrebu gdje mu žive djeca i unučad.
U Brodu mu je, posthumno organizirana retrospektivna izložba akvarela.