U Novim Mikanovcima, u središtu sela, dvijestotina metara od ceste prema Vinkovcima, ili lijevo prema St. Mikanovcima, nalazi se crkva sv. Bartola, nijemi svjedok prolaznosti, ali i trajanja ljudskih vrijednosti.
Cestom pokraj nje su nekada stupale rimske legije, slavenski i hrvatski konjanici, Franci, Atila-"bič božji", mađarski husari, turski janjičari i martolozi. Vozile su tom cestom i diližanse od Beča do Zemuna, a oko crkve je vrio život u srednjovjekovnom naselju HRVATI i sajmovima koji su trajali nekoliko dana.
Danas crkva stoji usamljena i zaboravljena (Eli, Eli, lama sabahtani!) tužno zagledana u još veću tugu, nekad živućeg, a danas u pjesmu pretočenog naroda Šokačkog, otetu mu zemlju i posjećene šume pravoužitničke.
Nije zaslužila zaborav crkva, koja je svojom svetošću, ljepotom i svjetlošću sjajila u tamnim vjekovima i sačuvala ime i sjeme hrvatskom narodu na ovim prostorima. Branila ga je kao i najveća i najljepša dubrovačka kula "MINČETA". Zato ju i zovem – "ŠOKAČKA MINČETA". Naime, kao i Minčeta , kula uz crkvu ima strijelnice i osmatračnice.
Malo neobično, zar ne? Crkva i kula, križ i puškarnice, miris tamjana i baruta!
Ali tako je to kod nas u Šokadiji, u bivšoj Granici, u "predziđu kršćanstva", gdje je krv šokačka tekla vjekovima u potocima i tako dobro natopila zemlju, pa je i danas plodna i podatna.
Za dubrovačku Minčetu se zna na čijem je zemljištu izgrađena i tko je donosio kamenje za gradnju iz kamenoloma u Čibači, jer su sve to slavni, pametni i pismeni gospari zapisali.
Mi, za našu Minčetu nismo mogli ništa zapisati, jer su nas ABC počeli učiti tek 1828. godine. Ne zato da pišemo svoju povijest, nego da znamo bolje orati i sijati, a boga mi, i izračunati putanje topovskim đuladima.
Do tada smo znali pisati samo sabljom uzduž Save i po ostatku Europe, kao Trenkovi Panduri i Reljkovićevi Grenceri. Pisali smo i kuburama i puškama, pogledima i junaštvom od kojega se ledila krv tada uveliko prosvjećenim europskim narodima.
Bili smo ukrašeni maramama od kojih su nastale kravate. Zato nas Europa i danas cijeni samo kao lutke odjevene u živopisne narodne nošnje.
Od trčanja "kroz šibe 300 momaka" i 25 batina "po goloj", ogrubili smo. Od otimačine i "pretvorbi" našega u njihovo, postali smo apatični, tužni, bijesni i nepovjerljivi. Postali smo tvrdi međaši i rakijaši i cijeli život samo svinje koljemo i drva za zimu režemo.
U se, na se i poda se, postao nam je životni credo. Nije čudo da smo mi Šokci izmislili haiku poeziju ovakog sadržaja:
U Rusiji jedan brižak mali
tamo su mi janje pokopali
Mili bože alaj sam ti bisan
širok sokak bit će nekom tisan
Ja ne pivam što se meni oće
već od moje tuge i teškoće
Pijem, pit ću, kapital popit ću
samog sebe, trizan obesit ću
Ajde curo, piliće nasadi
ja ću jaja, a ti kvočku dadi
Oj, da mi je leći pa umriti
i viditi ko će me žaliti
Komšinice ne valja što radiš
moga pitla svojoj koki vabiš
Kako u tim okolnostima, u tim otužnim životnim prilikama i siromaštvu ljubovati s Muzama TUMPECCET, skrbiti o spomenicima kulture, pa i ŠOKAČKOJ MINČETI?
Iz naše Pandorine košare još nije izletjela nada, da će nam u pomoć doći pametni i učeni Hrvati, prije svega Slavonci diljem Lijepe Naše, a pogotovo oni u ministarstvima i pomoći da ŠOKAČKA MINČETA opet zasjaji slavom i ljepotom, te najljepšim vidicima na sve strane kompasa iz njenih osmatračnica, kao što se s prave Minčete vidi Grad kao okamenjena Pjesma nad pjesmama.
