Dan kada je umro Rafo - Levijatan

<	veljača, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Pješčanik

levijatanus@gmail.com

"Bio ti je u Sevilji luđak koji se dao na najsmješniju ludoriju i tvrdoglavost što je ikad bila u ikojega luđaka na svijetu. Izbušio je on trskovaču i zašiljio, pa kad sretne na ulici , ili gdje bilo da bilo, kakva psa, prištine mu nogom nogu, za drugu ga nogu uhvati rukom, pa mu što god može bolje, zatakne trsovaču straga te ga onda napuše da se okrugli kao lopta. Kad bude takav , pljesne ga dvaput dlanom po trbuhu.; pusti ga, a onima koji se okupljaju oko njega i svagda ih ima svasila, veli :
- Zar vi, gospodo, mislite da je lak posao napuhnuti psa ?
- Zar vi, gospodine, mislite da je lak posao napisati knjigu? "

Miguel de Cervantes
Don Quiote

Levijatan

06.02.2006., ponedjeljak

Dan kada je umro Rafo

Kao anonimnog siromaha, bez igdje ikog, sahranili su ga u zajedničku raku, pobijeljenu živim vapnom. Tamo među truplima kužne sirotinje našlo je svoje mjesto i tijelo velikog, najvećeg Amadeusa Mozarta. Danas mu se grob poznaje po krasnom spomeniku a nedavno su obilježili 250 godina od njegovog rođenja. Slavnog kompozitora je njegova umjetnost i duh izvadila iz rake i uskrisila u zvijezde, nakon smrti. Čak i zadnja baraba, koliko god se jako trudila, ne može a da ne zna za njega. Njegova djela su preživjela, a s njima i dio njegovog duha, dio koji je uspio utisnuti u note i papir. Taman da si pobjegao od sveg mogućeg obrazovanja i da te ništa na ovom svijetu ne zanima, negdje na Maestra moraš naletjeti, pa makar to bilo i u švercanom Passatu kad se u subotu poslijepodne vraćaš s pijace auta. Možda će to biti komad "Čarobne Frule" kao džingl na radiju. Možda će to biti pretužni Requiem, ako je ne daj Bože umro kakav velikan pa zbog državne žalosti na svim stanicama puštaju komorne žalopojke, dok potpuno nesvjestan prebacuješ po stanicama i tražiš njake pa bilo zabav-njake ili narod-njake samo da pobjegneš od tog komornog terora. Teško da se možeš lako izvući od njegovih melodija, uvrte se kao burgija u uho i tamo ostaju. Poslije ti i ne moraš znat da je to bio On, samo ćeš nekako znati da si to na radiju već negdje čuo. Prepoznatljiva i upečatljiva melodija pa makar svirala i iz ukradenog Kenwooda ( koji samo malo krči). Ili recimo u blagdanska jutra, kad na televiziji nema ništa dok bjesomučno prebacuješ po kanalima izbjegavajući reklame kao metke, opet naleti neka od njegovih stvari. Ni oni koji ne slušaju radio niti gledaju televiziju nisu sigurni. Ovo je era mobilnih uređaja, a oni vole svirati klasiku. Na najnovijoj Nokiji taman friško odšperovanoj svira On, bar dok ti rođo preko infrarota ne prebaci refren Mile Kitića i zamijeni "a la Turcu", sa isto tako orijentalno inspiriranim melosom, kojeg od Genijevog elegantnog takta dijeli Marijanska brazda godina i ukusa. I tako je smrtan čovjek postao besmrtan.
A onda se možemo prisjetiti svih onih koji su dali svoje živote u toj nepoštednoj borbi u kojoj samo najbolji opstaju. Dok ovi najbolji žive dalje, za njima ostaju živi leševi koji polako ali sigurno, kao u živo blato, tonu u anonimnost. Puni su ih grobovi, tih anonimaca. I nad nekima od njih se čovjek sažali kao da su ti rod rođeni. Tako je meni u tužnom sjećanju ostao jedan Saša, i svaki put me preplavi sjeta kad ga se sjetim. Radi se o čovjeku koji je imao tu sreću da je komšija, nažalost najvećeg bosanskohercegovačkog režisera Emira Kusturice. Kada je ovaj po Sidranovom scenariju snimao film "Sjećaš li se Dolly Bell" za sporednu ulogu hvalisavog, blago autističnog dječaka odabrali su lokalnog naturščika Aleksandra Sašu Zurovca (Vlado Kliker) koji je izgovorio, meni najdraži citat u kinematografije uopće:

(Saša u filmu kao Vlado Kliker se hvali djeci, a jedan od njih svira usnu harmoniku)
Saša: "E ljudi moji, kakva je ona Ljubica kurava, to vi to ne bi vjerovali. Taman ona kiša prestala, sklonimo se mi u mrak pod onu stre'u, a ja za gaće. Kad - Bog te mazo - nema gaća. Ufatim je ja odozada - gologuza. A tu smo - mislim se. Ma nemam ti ja puno šta više pričat. Staka ne prekidaj me kad pricam da ti ne bi sljagu opalio"
Drugi dječak: "Niko te ne prekida, vidiš da sviram"
Saša: "Ma sviraš ti kurcu, bolje bi ti bilo da slušaš"
Drugi dječak: "Slušo bi ja kad b' znao lagat ko' ti"
Saša: "Misliš kad bi mogo s nogu ko ja… Guslam ti ja guslam, noge mi se tresu. Kad odozgo s oluka jedna kaplja. Tu ! Pravo ovdje za vrat, konda me je neko kandžijom ošinuo. Spade čuna u sekundi. Ispuše se ko dušica. Pita rospija šta ti bi bolan?
Drugi dječak: " Šta joj reče matere ti ?"
Saša: "Na morskome plavom žalu, gdje ćarlija vjetrić mio, plavušu sam bajnu snio o kako sam sretan bio."

Saša u tom filmu nije morao puno glumiti, igro je - sebe. U sklopu uloge kao glavni vokal dječačkog banda otpjevao je pjesmu "Na morskome plavom žalu". Film je doživio veliki uspjeh i Kusturicu katapultirao kao velikog redatelja; Saša je poslije snimio singlicu s pjesmom koja je postala vrlo popularna. Naravno da znate o kojoj se pjesmi radi i siguran sam da ste je već negdje čuli, pa ako ne cijelu onda barem refren. Kao i veliki Amadeus, taj Saša je našao mjesto u našem uhu. Poslije sam ga vidio u još jednom filmu, glumio je sporednu ulogu vojnika na nekakvoj rampi, u filmu "Otac na službenom putu". I tako je taj sarajevski dječak, od rođenja predodređen za anonimnost, uzdignut u visine. Teško da je tko od komšija mogao predvidjeti da će štrkljavi Sale postat tako popularan i poznatiji od svih koji su ga poznavali. Saša je okusio slavu kao pjevač i kao glumac i tako ušao u povijest. Jest da nije tamo dugo ostao ali je barem jednom i nakratko dotaknuo zvijezde i izbliza vidio njihov sjaj. Čitao sam poslije kako je za vrijeme rata, dok je Bosna tonula u ludilo i on potonuo u ludilo, samo za razliku od Bosne ne u ovo nacionalističko već u vlastito ljudsko ludilo i bolest pomračenja uma. Trenutno se nalazi u nekakvoj mentalnoj instituciji koja je možemo to pretpostaviti u lošem stanju. Bojim se napisati da je bez igdje ikog jer ne znam u potpunosti njegovu životnu priču ali ne vjerujem da bi puno pogriješio da to i napravim. I opet se sjetimo velikog Wolfanga Amadeusa Mozarta sahranjenog u zajedničkoj raci i njegovog uzašašća, pa se pitam da li postoji nešto što bi još živog čovjeka moglo iz te jame iščupati.

- 10:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>