Levijatan

<	ožujak, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Pješčanik

levijatanus@gmail.com

"Bio ti je u Sevilji luđak koji se dao na najsmješniju ludoriju i tvrdoglavost što je ikad bila u ikojega luđaka na svijetu. Izbušio je on trskovaču i zašiljio, pa kad sretne na ulici , ili gdje bilo da bilo, kakva psa, prištine mu nogom nogu, za drugu ga nogu uhvati rukom, pa mu što god može bolje, zatakne trsovaču straga te ga onda napuše da se okrugli kao lopta. Kad bude takav , pljesne ga dvaput dlanom po trbuhu.; pusti ga, a onima koji se okupljaju oko njega i svagda ih ima svasila, veli :
- Zar vi, gospodo, mislite da je lak posao napuhnuti psa ?
- Zar vi, gospodine, mislite da je lak posao napisati knjigu? "

Miguel de Cervantes
Don Quiote

Levijatan

18.03.2006., subota

Amateri

Čini se da je život Ilke Repića zapravo počeo onog trenutka kad su ga prijavili kao pjevača na večeri amatera u Domu kulture. Učinio je to Ilija njegov najbolji prijatelj tako da Ilko ne ispadne pred ostalim momcima papak željan slave i mikrofona. Bio je to dogovor između njih dvojice. Zaželio se promjene, tako je bar govorio, iako je vrijeme bilo takvo da su se promjene mogle namirisati u zraku.
Od svoje sedamnaeste godine Ilko je vozio kamion i za život zarađivao prodavajući drva sa Vučjaka kod nas u selu ili u Bosanskom Brodu na pijaci. U kamionu je već prešao toliko kilometra i preslušao toliko kazeta da im nije znao broja. On nije vozio bez upaljenoga radija i neke kazete u njemu. Oduvijek je volio pjesmu, i imao najveću zbirku kazeta u okolici. Ozvučenje u kamionu je masno platio nekom majstoru električaru koji se nije mogao čudom načuditi da neko ide ugraditi tolike zvučnike u petnaest godina staroga tamića. U njegovoj se zbirci albuma moglo naći svega. Najviše je bilo narodnjaka ali i rocka, countrya, klasike, uostalom, kupovao je sve što mu je dolazilo pod ruku. Govorio je kako samo jazz nikako ne voli i to samo zbog toga što tamo rijetko možeš čuti da netko pjeva.
Volio je pjevat, pogotovo dok vozi, a kako je tamić bio glasan mogao si je dati oduška i pjevati koliko ga je grlo nosilo. Vozeći drva i kirijajući sa kamionom vidio je svakakvih ljudi i bio u sto situacija. Sav onakav kao od brda odvaljen i snažnih ruku nije se nikoga bojao. Zato su ga i vodili sa sobom kad bi išli na kirvajske utakmice u susjedno selo, iako ga nogomet nije puno zanimao niti je za njega imao baš nekoga smisla. Loptu je znao napucati špicom kopačke i to neprecizno ali su se bez njega naši igrači obično kući vraćali kroz kukuruzište. Za njega se znalo da je srčan i da ne uzmiče ni pred kim, osim ponekad pred curama. U ostalim situacijama bi se pouzdavao u svoje mišiće ili rijetko kad bi previše zagustilo na sjekiricu ispod sjedala kamiona
Te večeri se u domu skupilo i mlado i staro, bar ono što je moglo hodati da dođe na prvu večer amatera koja će se održati u našem selu. Tamo u domu su se prije održavale sjednice narodnog vijeća, a poneke subote i kino predstave. Zadnjih nekoliko mjeseci kako je nova demokracija uzimala maha, održani su prvi predizborni skupovi i javne tribine. Euforija novootkrivenim slobodama bila je poljuljana nejasnim prijetnjama o nevoljama koje bi nas mogle zadesiti. Ta zloslutna upozorenja činila su se kao tamni oblak sa grmljavinom u daljini.
Atmosfera u dvorani nije bila ni u najmanju ruku prijateljska, svi oni zgubidani koji su se i inače skupljali ispred doma, prazneći flaše pive iz trgovine preko puta, bili su već dobrano pijani. Sjedili su u zadnjim redu, cerekali se i pričali. Svaki put kada bi se netko novi popeo na binu da počne s pjesmom, preduhitrio bi ga vrisak "Šišaj", jednog od njih. Ovo bi svaki put izazvalo pravu provalu smijeha koji bi trajao skoro do pola pjesme, pa je bilo dobro ako pjevač ne bi sišao s pozornice ispraćen smijehom. Slab pljesak je već bio uspjeh, a nesretnijima bi dovikivali i ponešto uvredljivoga, recimo: "Alaj ga aurličeš, baš iz petnih žila". Oni mekšeg srca bi i zaplakali od jada.
Ni Ilku nije bilo svejedno, malo je zastao prije nego će stupiti na pozornicu. Te večeri u domu od mišića nije bilo koristi, kao ni od sjekirice. Nije se tako prepao ni onda kada je gore u brdima na njega krenuo jedan sa vilama. Bio je to neki gazda poznat po tome da je škrtac i prznica. Sačekao je bio da mu pred kućom istovari drva i tek onda rekao kako neće platiti punu cijenu jer drva koja je dovezao nisu čista bukva. Kad ni Ilko nije htio popustit povela se prepirka tko bi sad trebao ponovo natovariti kamion. U jednom trenutku je gazda na njega nasrnuo s vilama. Dok je mu je mahao vilama pred očima, Ilko nije ni trepnuo, samo je gledao u njega i mirno stajao. Nije ga htio udarat jer se općenito nije volio tući a i rijetko je na taj način morao sređivati poslovne probleme. Na kraju je gazda pristao i platio punu cijenu.
Ali sad, kao da su mu se noge protiv ostatka tijela pobunile pa sve zapinju po podu. Nekako se ipak sabrao i izašao van pred publiku. I njega je na pozornicu dopratio nezaobilazni "Šišaj" iz zadnjih redova. No s prvim taktovima Fredijeve pjesme "We Are The Champions" dvorana je zamukla. Nikom nije bilo jasno što sad on sad tu izigrava pjevanjem strane pjesme na večeri amatera. Začudo, svi su šutjeli i slušali. Pjesmu je krenuo polako i potiho, da bi završio glasno u maniri najvećih talijanskih tenora. Čak je i ekipa iz zadnjih redova potvrdno klimala glavom, sve u smislu "Vidi ti ovog, što dobro pjeva". Nitko nije razumio tekst pjesme, uključujući ni Ilku Repića, ali pljesak nije izostao. Poslije je još otpjevao dvije narodne i onu sevdalinku "Snijeg pade na behar na voće". Kod sevdalinke je već i pokoja suza kanula. Sav se unio u pjesmu i dirnuo sve oko sebe. Premca mu te večeri nije bilo pa je odnio glavnu nagradu.
Ovo je bio samo početak, od te večeri počeo se redovito prijavljivati na natjecanja amatera, a i ta natjecanja su u to vrijeme bila popularna pa ih je bilo na svakom koraku.
Uskoro je Ilko postao pojam i odnosio glavnu nagradu gdje god bi se pojavio. Nije mu bilo teško potegnuti s biciklom skroz do Dervente ili Odžaka, iako je do tamo bilo sigurno dva sata vožnje. Na večeri amatera je obavezno išao biciklom, a da nikome nije znao objasnit zašto. On je nešto spominjao kako kamion i sako za nastupe ne idu zajedno. Valjda mu je bilo neugodno dolaziti s kamionom.
Jednom je tako došao s velikog finala noseći glavnu nagradu, najveću puru koju smo ikada vidjeli. Imala je sigurno preko dvadeset kila. Kazao nam je da ju je jedva dovukao na pak-tregeru od bicikla, a toliko je teška da je dvaput mislio stat i bacit je u jarak. Bilo mu je žao nas, da ne vidimo što je dobio za nagradu, eto samo zbog toga ju je dovezao kući i toliko se napatio.
Uskoro se priključio jednom svatovskom sastavu i po lokalnim svadbama prašio narodnjake, sada već za fine pare. Pričalo se da gdje oni dođu svirat do jutra ne ostane ni jedna čaša čitava. Nije im trebalo bolje reklame. Svi su ih zvali da sviraju, a čak i kada bi došao kao prijatelj ili rodbina, obavezno bi morao otpjevati nekoliko pjesama. Tek toliko da uveliča proslavu.
Pjesmu koja ga je proslavila, onu od Queena otpjevao bi bar jednom po večeri. Bila mu je nešto kao zaštitni znak iako je uglavnom pjevao narodnjake. Napravio je od toga događaj, a već se znalo kada će otpjevati svoju pjesmu, mahne rukom i zatraži da mu donesu stolicu. U šatoru se odvrne pokoja žarulja, da se malo svjetlo priguši i sve zamukne, a ljudi sjede i slušaju baš kao na koncertu. On bi se unosio i lomio ruke. Mislim da mu je jedna učiteljica bila prevela tekst pjesme pa je sada znao i o čemu pjeva. Još su najbolje svirali na kraju, dok konobari skupljaju stolnjake sa stolova kad bi ostalo svega par ljudi. Tada bi obično pjevao štogod od Tome Zdravkovića.
Nije da oni nisu znali odsvirati ponekad i kakvu stranu ili zabavnu pjesmu. Svirali su ih toliko dobro da se pjesme ne bi postidio ni kakav poznati pjevač, samo za te pjesme nije bilo interesa. A iskreno govoreći bolje su mu ležale ove naše domaće pjesme.
Sa slavom nekako idu i pare, a toliko mu je dobro išlo da si je kupio novu Ladu, zarađenu samo od svatovskih para i nastupa na amaterskim večerima. Već je tada on bio za nas pojam veličine. Gledali smo mi pjevače na televiziji ali su oni bili daleko, neke nestvarne osobe koje nitko od nas nije poznavao. Čak i kada bi imali nekakav koncert u Domu sportova Bosanski Brod, izgledali bi nekako daleko kao da se ne radi o ljudima nego o slikama sa televizora. Ilko je bio tu, među nama i za nas je bio prava veličina i pojam.
Obično je u društvu on častio a kada bi prolazio nama djeci bi svakom u ruku šušno ponešto. Nije se više ustajao prije podne. Stalno je bio pospan čak i kada bi spavao do tri. Uvijek s podočnjacima i uvijek u žurbi baš kako i priliči nekome s estrade. Samo bi pitao da li dovoljno miriši dok bi uskakao u auto. Iza njega bi ostajao miris ispušnih plinova i kolonjske vode.
Dovoljno je zarađivao pa više nije morao voziti kamion. Znao je napraviti s vremena na vrijeme par tura više iz usluge i užitka. Nije ga htio prodavat i znao je govorit kako nema muzike dok on u tamiću ne odvrne do kraja. Valjda mu je bilo žao skupog ozvučenja, pa ga je ostavio da leži u dvorištu prekrivenog ceradom. Za njega se sad već dobrano znalo okolo, a on je znao sve i svakoga, od propalice do direktora rafinerije. Po sat vremena bi znao izlaziti iz sela kad bi išao negdje na svirku. Dok sa svakim progovori po dvije riječi ili upita za zdravlje, proleti vrijeme. Nema šanse da bi prošao kraj nekoga a da ne bi stao i popričao.
Sa ženama je u početku bio stidljiv. Dovoljno je bilo da se samo priča o curama već bi pocrvenio i pokušao promijeniti temu. Za sve si se smio sa njim šaliti osim o ženama. Odmah bi se naljutio, pogotovo ako bi ga pitao kad će se ženiti. Sad kako je svirao po svatovima i zabavama nije mogao a da ne popriča s kojom od cura ili da primi kakav osmijeh. Malo pomalo se oslobodio pa se poslije pričalo da ašikuje i sa dvije tri u isto vrijeme. Kasnije kad ga gledaš samo sjedi, puši i smije se šeretski. Gleda okolo a da u nikoga ne gleda. A one sve jedna po jedna do njega: pa da ti otvorimo pivo, pa da ti donesemo stolicu, a da otpjevaš onu svoju i sve tako nešto okolo. Sa svakom bi lijepo porazgovarao onako bez žurbe i gledao u oči. A dok priča, sve prstom uvija onaj svoj dugi čuperak-repić na potiljku.
Vrhunac njegove karijere se nekako poklopio sa završnom večeri Derventskoga vašara kada je kao zvijezda večeri u najvećem šatoru baš on pjevao. Ljeto bilo suho pa se u Derventu slila cijela okolica, vratili se i radnici iz inostranstva, sve puno njemačkih registracija. Nisu mogli ispeći toliko janjetine koliko se pojelo taj dan. Naručuju se runde i okreću ture za cijeli šator. Gazda šatora se od dragosti rastopio pa se sve zalijeće prema njemu, grli ga kao rođenoga sina i pjeva s njim zajedno u mikrofon. Ilko je pričao da je te večeri u džepovima svog crvenog sakoa, kupljenog posebno za nastupe, pronašao maraka dovoljno da uzme novog Yuga. Malo se i on napio pa je do kraja večeri pola tog novog Yuga netragom nestalo, ali eto što bi rekli - kako došlo tako ošlo.
Tako je to nekako uskoro i završilo, skupa sa svatovima, amaterima, Derventskim vašarom i zelenim tamićem prekrivenim ceradom. Ona udaljena grmljavina sa nevoljama nadvila se nad čitav kraj. Vrijeme se pokvarilo, počela je padati kiša a ljudi su se razbježali na sve strane. Tamiću čak ni cerada nije pomogla.

- 21:37 - Komentari (19) - Isprintaj - #

07.03.2006., utorak

Zašto je Boris Beck dobar pisac

"S jeseni, kad počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže. Onda se čuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom o zemlju"– Danilo Kiš

Pisana riječ ili književnost uopće kao grana umjetnosti pati od sindroma individualnog dojma. Za nekog je Thomas Mann, poznati i nesumnjivo veliki njemački pripovjedač i esejist, bez dvojbe divan i u njegovim riječima može pronaći utjehu i ljepotu. Na sva će usta hvaliti njegov stil i pisanje, zadivljen njegovim intelektom i dubinom spoznaje. Uostalom Thomas Mann je za svoje pisanje dobio 1929. Nobelevu nagradu za književnost, što dodatno potvrđuje da čovjek stvarno dobro piše. Ali zbog te individualnosti dojma nekome će taj isti Thomas Mann nakon što pročita njegova kapitalna djela "Čarobnu goru" ili "Smrti u Veneciji" biti jednostavno bez veze. Pitat će se kako to da je taj čovjek toliko popularan kad je njegov stil jednostavno mučaljivo naporan i čitateljski dosadan. Omalovažavanjem Mannove veličine pred nekim, omalovažavati će te sebe kao čitatelja, i ispast će da niste u stanju prepoznati veličinu. Ne postoji vaga na kojoj možete odrediti objektivnu težinu nekog djela, pa ponekad nažalost moraju proći godine da bi se nekog pisca uopće percipiralo i priznalo, da bi netko uopće primijetio da je živ i da postoji, te da je nešto dobro napisao. Ta borba i traženje dokaza da je neki pisac zaista dobar čini se kao sport, umjetnost sama za sebe, a pristup je sasvim individualan. Razlozi zbog kojih se može smatrati da je nekakav pisac dobar ne moraju biti isti, a ponekad mogu biti oprečno suprotni. I što je onda to što čini Becka dobrim piscem ?

Postoji razlika između velikog i dobrog pisca, a stvar je u tome da su dobri pisci na dobrom putu da postanu veliki. Boris Beck zasigurno nije još veliki pisac. I malo je pisaca za koje možemo reći da su veliki. Imao sam priliku slušati našeg Zorana Ferića kada je objašnjavao zašto misli da je Danilo Kiš veliki pisac. Ovo me i je ponukalo da napišem ovaj tekst. Inače, oko Danila Kiša se već neko vrijeme lome koplja o njegovoj veličini. Čak je nekakav Nebojša Vasović napisao knjigu "Lažni car Šćepan Kiš" u kojoj degradira Kiša kao pisca i čovjeka, te ga optužuje da je loš pisac. Možda s pravom ? A možda zbog subjektivnosti dojma možemo za svakog naći njegov antipod tj. nekog tko će reći da taj baš ništa ne valja i da sve što je napisao potpuno sranje. Izgleda da su ti demoni o Kišovoj veličini mučili i Zorana Ferića pa nam je objasnio koji je to za njega dokaz da je Kiš veliki pisac. Ferić je u tom predavanju u kojem se dotakao Kiša naglasio važnost detalja, upravo esencijalnost detalja, te sposobnost dobrog pisca u isticanju momenata koji su ključni da bi se objasnio nekakav događaj ili osoba. Upravo je na lišću divljeg kestena s početka ovog teksta pokazao Kiševu sposobnost da primijeti detalj i pokazao to kao primjer dobrog pisanja. Taj naizgled nevažni opis iz širokog Kiševa opusa, daje vjerodostojnost svemu što je napisao, jer kada se u zimu prošećete ispod krošnje divljeg kestena na plitkom snijegu se može primijetiti lišće kestena kako viri iz snijega sa zabodenom peteljkom prema dolje. Kiš je to dakle vjerno prenio čitatelju. Lišće divljeg kestena doista tako pada na zemlju sa nosom prema dolje, pa se gotovo može zamisliti Danila kako sjedi negdje u parku, zaogrnut kaputom da se zaštiti od hladnoće i vjetra, i gleda kako opada lišće kestena. Možda se onda na osnovi toga može zaključit da i o drugim stvari o kojima piše ne baljezga već da sve one imaju svoj smisao, da taj pisac vodi računa o detaljima.
Ali ne mora se to lišće uvijek nalaziti u stvarnosti, može se ono naći i u izmišljenom, u alegorijskom. Recimo Beckovo "lišće divljeg kestena" našao sam u opisu jednog imaginarnog pejzaža, zapravo u opisu nečeg što bi mogao biti raj. Evo citata iz priče "Kako je moja knjiga pokušala samoubojstvo":

"Nad Jezerom samoubojica često se zadržavala magla. Nalazilo se u neprivlačnom pejzažu, šiljastom i hladnom poput mrtvoga ježa; ako je sunca i bilo, nije se vidjelo; nebo je bilo bijelo, ravnomjerno osvijetljeno, nemoguće je bilo odrediti doba dana ili godine. Jedino što je odskakalo od turobnog krajolika bili su lopočevi cvjetovi koji su se ljuljali na ledenoj vodi.
Onamo je katkad svraćao Sveti Augustin jer je oko Jezera samoubojica uvijek bilo pisaca na šetnji, a on je vrlo volio književnost i razgovore o njoj. Dok se moj mozak usijavao pod naponom od 220 volti, dok su mi se misli topile kao što se dotad oko mene topila istina, on je promatrao kako se magla nježno komeša, vrtloži, razilazi i nestaje, a onda se zagledao u kristalno bistru vodu, sve do Zemlje, duboko u muljevitu dnu. Na njoj je vidio moj duh kako se odvaja od tijela i uzdiže u zrak, no tada je žaba bućnula u jezero i pomutila vodu."

Metak u srcu Svetog Augustina - Boris Beck

Ova slika Svetog Augustina koji se šeta kraj jezera i sa njegovog ruba gleda zemlju lišće je divljeg kestena koje mi pokazuje da je Beck dobar pisac. Dokaz je to da on kao pisac vidi i primjećuje detalje koji su nervne točke književnosti, bar tamo gdje ih ja to vidim. Da bi vam bilo jasnije prilažem početak priče "Paučina" japanskog pripovjedača, esejista i kritičara Ryunosuke Akutagawe (1892,1927) koji je okončao svoj život samoubojstvom. Uostalom toplo preporučam da si nabavite njegovu zbirku kratkih priča i pročitate.

"Jednog je dana Buddha u raju šetao rubom Jezera lopoča. Lopoči u cvali bisernom bjelinom, a iz zlaćanih se pestića i prašnika u njihovu sredinu širio se izniman miris. U raju je bilo jutro.
Buddha je upravo zastao na rubu jezera, kad najednom kroz otvor među lišćem što je prekrilo površinu vode spazi ovaj prizor: utonule duboko pod jezerom lopoča prostirale su se ponor-sjenke pakla. Kroz kristalno se bistru vodu moglo jasno vidjeti rijeku Stasa i Planinu Igala- kao da ih se motri iz nekog podvodnog staklenog čamca.
Na samome najdubljem dnu pakla ugledao je čovjeka imenom Kandata kako se zajedno s drugim grešnicima previja u mukama. Taj je čovjek bio težak razbojnik: palio je kuće, ubijao i počinio mnoga druga zlodjela. No tijekom svog života učinio je i jedno dobro djelo. Jednom je, putujući nekom gustom šumom, opazio sitnog pauka kako puže duž ruba ceste. Poželio ga je zgazit. Ali kako je podignuo nogu, nadođe mu pomisao:"Iako je to beznačajno stvorenje, i ono ima dušu. Bila bi sramota da mu bez ikakvoga razloga i povoda oduzmem život." I poštedio ga je.
Gledajući tako u pakao Buddha se sjetio kako se Kandata bio smilovao pauku. I za uzvrat za to dobro djelo, pomislio je, pružit će mu mogućnost da se izbavi iz pakla. Srećom je upravo tog trena spazio rajskog pauka kako plete srebrnu svilenu mrežu na listovima lopoča boje žada. Meko je prihvatio nit paučine i kroz otvore među biserno bijelim cvjetovima lopoča spustio je skroz dolje, do samoga najdubljeg dna pakla… "

Paučina- Runosuke Akutagawa

Taj japanski pisac ispisao je zaista predivna i stilski - najdorađenija djela koja sam imao priliku pročitati. Rečenice su mu filigranski čiste, a došle su do nas odličnim prijevodom Vladimira Devidea ( matematičar i haiku pjesnik). Akutagawa je postao poznat prvenstveno po Kurosavinoj ekranizaciji njegove priče "Rashomon", a počinio je samoubojstvo nakon što je prošao halucinantna stanja na rubu ludila i smrti. Navodno je o tome nešto i napisao ali nažalost nisam uspio naći ništa u našem prijevodu.
Sasvim je jasno da je Beck taj motiv preuzeo od Akutagawe, a da ga nije "ukrao" kako bi možda netko mogao pomisliti, razjasnit će se kasnije kada se u toj Beckovoj priči i sam Akutagawa prošeta kraj jezera. Akutagawinu priču "Paučina" sam prilično intenzivno doživio i apsolutno mi je jasno zašto je svoju scenu Beck smjestio upravo tamo. Raj nije nekakav park, po kojem se kao ispod krošanja kestenja može prošetati pa se poslije mogu zabilježiti dojmovi. Upravo ovdje leži snaga dobre književnosti koja može izmisliti vjerodostojan detalj koji nema sidro u stvarnosti. To je ono lišće koje je Beck vidio, i uspješno ga ugradio u svoje djelo.
Uostalom kada smo kod preuzimanja motiva, citirat ću jedan dijalog iz knjige "Braća Karamazovi" Fjodora Mihajelovića Dostojevskog, samo da vam pokažem kako taj motiv jezera nije počeo sa Akutagawom kao ni sa Beckom, i da je njegovo izvorište, barem koliko je to meni poznato, veliki ruski prozaik Dostojevski.

"Živjela jedna žena, zla i opaka, i umrla. Za sobom nije ostavila ni jedno dobro djelo. Dograbili je vragovi i bacili u ognjeno jezero. A njezin anđeo čuvar stoji i misli: " kada bih se mogao sjetiti nekog njezina dobra djela pa da kažem Bogu! I sjeti se on i veli Bogu: ona je, veli , jednom u vrtu isčupala glavicu luka i dala je nekoj prosjakinji. A Bog mu odgovori: uzmi sada ti, veli, tu istu glavicu luka i dobaci je njoj u jezero, neka se uhvati za nju i drži, pa ako je izvučeš iz jezera, nek ide u raj, a ako luk pukne, nek ostane tamo gdje jest. Otrči anđeo do žene, pruži joj luk i veli: na, hvataj, ženo, i drži se dobro. I počne je oprezno izvlačiti, i samo što je nije izvukao, ali su se drugi grešnici u jezeru, kad su vidjeli kako je on izvlači, uhvatili za nju ne bi li se i oni izvukli. A kako je žena bila zla i opaka, počela se ritati i derati: 'Mene vuče a ne vas, ovo je moj luk, a ne vaš!' Tek što je to ona izgovorila, luk pukne i prekine se. A žena opet padne u jezero i gori u njemu i dan-danas. A anđeo zaplače i ode"

Braća Karamazovi" - Fjodor Mihajelović Dostojevski

Ovaj djelić iz Karamazovih očito nije promakao detaljnom i pažljivom Akutagawi koji je, zna se to, bio veliki obožavatelj Dostojevskog. Iz njegovog kapitalnog djela preuzeo je i razradio jedan komad, sad svjesno ili nesvjesno, koji će kasnije iskoristiti Beck. Motiv je preživio i provukao se kroz stilove, pisce i vremena, uz nužne modifikacije i izmjene. Sam Dostojevski je taj motiv možda preuzeo iz nekakve maloruske pastorale ili priče iz života nekog od svetaca? (stvarno bih to volio znati). Ta moć prepoznavanja i sposobnosti da gleda i primjećuje, piščeva je najveća snaga. Upravo zbog toga mi je i sam Beck drag kao pisac, i sa pravom od njega očekujem zanimljive stvari. O preuzimanju motiva ili utjecajima pisaca na druge pisce moglo bi se dosta toga napisati, ali to nije tema ovog teksta. Uostalom, svi mi manje-više krademo jedni od drugih, a od stvarnosti koja nas okružuje najviše.

Napomena :
Priču "Kako je moja knjiga pokušala samoubojstvo" možete promaći na adresi http://www.zarez.hr/109/ljetnacitanka3.htm, a za potpuno razumijevanje teksta bilo bi poželjno pročitati knjigu Rashomon i druge priče, Ryunosuke Akutagawa . Pročitati "Braću Karamazove" (ukoliko to niste već učinili) bi bilo dobro napraviti ne zbog razumijevanja ovog tekstića, već kao pomoć da shvatite mnoge druge stvari koje ovdje nisu ni načete.

Tekst je prvotno objavljen u Bestseleru

- 08:49 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>