11.09.2009., petak
Ranjene ptice
|
Ono što najviše razočarava i gdje gubiš moral i pitaš se "čemu ova borba?" jesu očekivanja. Očekuje se od tebe da daješ, daješ i daješ. Nitko se ne želi spustiti na tvoju razinu i pokušati razumjeti. Nitko ne želi u stvari niti pomoći. Očekivanja su da brzo ozdraviš i da sve bude kao što je bilo prije. Nitko ne želi zaustaviti svoj vlak, ili ga bar usporiti. Zbog tebe. No to je i u redu. Ostali ljudi su zdravi , imaju svoj život i ti si im sada kao neka smetnja. Kao, morali bi malo usporiti, morali bi ti posvetiti svoje vrijeme, a toga baš nemaju. Vremena mislim. Pa se osjetiš kao da si gubav. Kao da tu ne spadaš. Neprekidno te hoće da sudjeluješ u njihovim životima, no nitko ne želi sudjelovati u tvom. Sama sam. I ta samoća ubija. Dođu. Pričaju o sebi. Tebe ništa ne pitaju. Zatim odu. Ti ostaneš prazan. Sam si. Zatim mi govore "nazovi ako što trebaš". Moj mi ponos ne dopušta da takve ljude zovem. Jer, nekako se mislim "ako im je stalo nazvat će oni mene. Ako razumiju nazvat će me i pitati da li što trebam. Ja bih tako učinila.". No nitko ne razumije. Izgleda. Očekuje se da nazovem i da molim da mi netko pruži pomoć. Koju trebam. Ja to ne mogu. Ne mogu okolo nazivati ljude i moliti ih da mi nešto učine. Ne mogu nazivati i moljakati "čuj hoćeš li mi otići po kruh danas se loše osjećam. Nemam snage". Nekako mislim da ako je nekome stalo i ako razumije ponudit će sam svoju pomoć. Konkretnu. Koja ne počinje sa "nazovi ako što trebaš", drugim rječima "odjebi". Dugo razmišljam o ovome. Već pomislim "paranoična si, krivo procjenjuješ". No na žalost u pravu sam. Moja se prijateljica "ljuti" što se ja ne javljam?!?!? Ja već dva tjedna idem na zračenja i na kemoterapije. Svaki dan. I što? Morala bih ovakva, sva nikakva, napola slomljena još nju nazvati i ugodno s njom časkati o NJEZINIM problemima? Jer moji nisu važni. Jer je poanta u tome da zadržimo iluziju normalnog života. Ega oko mene. Ogromna ega. No to je dobro. Jednom mi je Ivanka bila rekla "sad ćeš vidjeti tko ti je prijatelj a tko ne". Ja sam bila odgovorila "ja to već odavno znam" . Znam da sam sama. I to nije najgore. Najgore je što mi treba pomoć. Ne mogu sama. A moram. Nema mi druge. Mene na terapije treba voziti. Jer me u bolnici neće, a ja ne smijem sada voziti. A i ne mogu. Da nije bilo mog prijatelja koji SE SAM PONUDIO i rekao "ja ću" ne znam kako bih. On je samnom cijelo vrijeme. Izdržava me. Izdržava čekanje, izdržava moju nervozu. I kad mu kažem "ti ne znaš što si za mene učinio" on odgovara "ma daj". On vjerojatno nije svjestan da je to što radi najveće na svijetu. No on je jedan jedini. Uz osobu koja mi je saštrikala kapicu. Ako mi počne padati kosa da mi ne bude zima. I koja u svojim mailovima kaže "mislim na tebe". U stvari ja sam bogata. Bogata sam zbog takvih ljudi. Hvala im. Ostali su mi okrenuli leđa. Bar se tako osjećam. I nisam zbog toga tužna, nisam zbog toga razočarana. Tužna sam jer ja nisam u poziciji da njima okrenem leđa. |
