05.09.2009., subota
Ranjene ptice
|
KAO DJEVOJČICA Često se znam osjetiti kao da sam djevojčica. Nije to loše. Ali meni je novo. Zaboravila sam taj osjećaj. Osjetim se nekako bespomoćno, ovisno o drugima. Ne volim to, a onda opet, lijepo mi je da su drugi tu i da me štite. Jedne smo nedjelje u bolnici tako ležale cimerica i ja cijeli dan. Ona je spavala i budila se, ja sam ležala i ništa nisam radila. Malo sam čitala, malo sam spavala, malo se dizala do kupaone. Energija me baš nije pucala. I tako sam preležala cijeli dan. I onda mi je u jednom trenutku sinulo u glavi „pa ovako nisi ležala već deset godina ako ne i više. Uvijek skačeš iz kreveta i negdje žuriš. Ovako si ležala kad si bila mala i bolesna i kad te je mama pazila i tetošila“. U međuvremenu, te nedjelje u sobu su ulazile kuharice i sestre da nas vide. Valjda im bilo čudno i strano da nisam na hodniku da smetam. I postavljam dosadna pitanja. „Aha, vi spavate. Dobro je to, mala djeca u vrtiću moraju spavati poslije jela“. Bio je to u stvari krasan osjećaj. Osjećaj prepuštenosti. Taj osjećaj nisam imala u svom životu već jako jako dugo. Zadnjih sam godina bila mašina za zarađivanje novaca. Ma što zadnjih godina, odkad znam za sebe stalno radim. No zadnjih godina svelo se je na posao, doma, plaća, plati režije, budi likvidna, plati ostale račune, misli na sutra. I tako stalno. Život mi se već bio počeo gaditi. Nikako stati. Nikako. Ne volim se osjećati kao djevojčica stalno. Djevojčice ipak žele odrasti. Djevojčice moraju pitati mamu i tatu ako negdje žele ići. Djevojčice su ograničene.Ja to ne želim biti. Ali za sada jesam. Ograničena. I dosta ovisna o drugima. Trgam se i bacakam da opet postanem samostalna. I da ne budem djevojčica. Ali…ako sam izvukla ikakvu pouku iz ovog perioda svog života ta je : Nikad više neću biti stroj za donošenje novaca doma. Nikada! |
