Farbajuć kvačice , višak farbe stavljala sam na kutiju za kruh. Neoprezno i ne razmišljajuć. Pa je kutija bila skroznaskroz neuredna. Pri čemu mi je ipak na kraju sinulo "o morat ću i nju ofarbat, užasno izgleda".
E onda sam opet imala viška farbe na kistu i nisam znala kuda sada s njom. Pa sam stavljala na vješalicu.
I tako to ide u krug. Kreneš sa kvačicama , završiš tamo di uopće nisi mislio da ćeš završiti.
Sad višak farbe s ove vješalice je već na drugoj vješalici.
Ovi postovi (Ranjene ptice) su za liječenje moje duše.
Izbacujem van sva događanja i tako odpuštam.
Tako ću u novi krug ući čista i neopterećena.
Bilo je puno , i previše emotivno napeto.
Jednog sam dana shvatila da ako ne počnem
izbacivat to iz sebe neću dobro proć.
Otišla sam i tražila papira.
Odtada sam pisala kad god i gdje god sam
stigla. To je (moj) način da psihički preživim ovaj
maraton u kojeg sam netraženo morala ući.
I sad ga moram istrčati. Da bih to mogla
pomažu mi i ovi tekstovi.
Pa sam stavljala na vješalicu.
Kreneš sa kvačicama , završiš tamo di uopće nisi mislio da ćeš završiti.