Pa ne moš se maknut od tog pasa.
Uvijek mi priredi nešto novo.
Danas sam ga našla u ovom položaju. 
Ja stvarno ne znam što to doma hranim. Čovjek-psa , djete-psa, psa...???!?!?
Da pojasnim ako slika ne govori više od tisuću riječi. Njegova je glava na jastuku. Tijelo ispod popluna. U položaju kako spavamo mi ljudi.
Ne znaš jel on čovjek ili pas. 
Jedno je sigurno.
Ne možeš ga zaboravit.
Ni na 5 minuta.
Jer to će uvijek i uvijek ponovo uspjeti skrenuti pažnju na sebe.
Nnnda. Danas sam išla u knjižnicu. A do knjižnice je jedan dućan kojeg obožavam i uvijek se veselim da svratim u njega. To je dućan onog starinskog tipa. Čudi me da ga Konzum nije preuzeo. Ona vrsta dućana koji ima dosta prostora. Između polica ima puno mjesta. Police su uredno sređene. Sve ti je pregledno i nadohvat ruke.Malo ljudi. Ako ih i ima ne primjećuješ ih.
Dućan moga djetinjstva i doba kada se nismo gurali jer je bilo prostora.
Ne kao sada gdje se sve nagurava i stavlja preblizu jedno drugome da bi više stvari stalo a time bio i veći profit.
Stvarno me čudi da je taj dućan do sada opstao.
Tu uvijek nađem nešto što glupi Konzum i ostali jednoobrazni nazovimodućani ne nude. Volim šetati po tom prostoru i gledati izloženo, volim osjećaj da dišem, da se s nikim ne naguravam i ne vičem "oprostite", volim osjećaj da imam svo vrijeme ovoga svijeta za pregledavanje i dodirivanje stvari, volim osjećaj da me nitko ne pita "izvolite mogu li pomoći".
I onda sam šetuckala , kupila neke sitnice. Gledala jastućiće za stolice, prevrtala ih simo tamo, na kraju sam odlučila da neću kupiti.
Ne znam zašto.
Trebaju mi, ali nekako sam si valjda htjela ostaviti nešto za drugi put. Razlog za ponovni dolazak.
I onda sam došla do blagajne.
O svijete.
Dvije su penzionerke bile ispred mene.
No kao da ih je bilo sto.
Prvo je Prva sve svoje stvari vadila brzinom jedna stvar pola sata.
Onda je tražila da posudi košaricu i da će ju popodne vratiti.
Onda je konzilij od dvije blagajnice i jednog pomoćnog radnika sazvao sastanak.
Onda je konzilij nakon pola sata odlučio da ona može posuditi košaricu.
Onda je Penzionerka Jedan idućih 20 minuta tražila karticu uz usputni razgovor sa blagajnicom i Penzionerkom Dva.
Onda sam zaspala.
Kad sam se popodne probudila, Penzionerka Jedan već je stavljala stvari u košaricu.
Zatim je jedna iza mene pitala koliko košta mlijeko? Blagajnica je odgovorila nešto sebi u bradu. Onda je ona iza mene preko moje glave turila mlijeko i 5 kuna. Onda je blagajnica naplatila i preko moje glave dala račun i vratila mlijeko.
Onda je Penzionerka Dva počela vaditi svoje stvari iz košarice i odvajati one stvari koje Penzionerka Jedan još nije uspjela staviti u tu posuđenu košaricu koju će vratiti popodne. Mislim nije joj za zamjerit, žurila se žena koliko je mogla ,al kad te neće neće te.
Idućih 40 minuta bavilo se sa stvarima Penzionerke Dva uz neprekinut razgovor Jedan Dva i Blagajnice.
Ja se nisam dala smetati, samo sam cupkala nogama i tresle su mi se ruke.
To valjda zato što je vani puhao vjetar pa mi bilo hladno.
U svakom slučaju vrlo sam brzo bila gotova.
Ušla sam u dućan negdje oko pola 11, a već sam u 13,00 bila gotova!
I da. Da ne bi bilo zabune. Volim i to! Volim i bok.
Kad uđem u Konzum brže sam vani nego unutra. Ne uživam. Odvratan mi je. Suhoparan i kao da na svakoj polici piše "ostavite svoj novac i odite odavde, ništa nam ne značite". Ovdje uživam.
I zato ne razumijem ljude koji NAJVAŽNIJU stvar na svijetu, a to je užitak u kupovini onoga što ćeš doma koristiti ne znaju cjeniti nego ju protrčavaju. U Konzumu. I sličnim velikim centrima.
|