U našoj kući prvo što se čuje je "o dosado". Jutros sam se ranije probudila, izjavila svoje "o dosado" i krenula radit kavu. Onda sam se umirila, pijuckala kavu s mlijekom i čekala. Da čujem i drugo "o dosado" te da krenem u novi dan. Muškarac se daklen probudio. Rekao je točno to "o dosado". Onda sam mirna jer znam da je sve pod kontrolom i u normali kako treba biti. A taj pas o svijete, je budan valjda od 4 ujutro. Pristojan je i ne budi nas, ali čeka. U stavu mirno. Onoga trena kada se netko promeškolji ili pomisli da bi se mogao probuditi evo ti njega da nam olakša posao. Buđenja mislim. I onda ga najednom ima po svuda. Po ušima, nosu, kosi, tijelu. Nema ponovnog spavanja i da hoćeš. Nije on uzalud čekao od 4 ujutro da bi sad dopustio da netko opet zaspi. O ne...nemože to tako. I zato eto naši dani ne počinju sa "dobro jutro" ili nešto slično. Naši dani počinju sa uvijek istom izjavom "o dosado". |