11.09.2008., četvrtak
četvrtak - svijetlo plavo
tja ajte molim vas. pa neću ja na svom pasu štedit. ak oće zlatne kuglice ondak će i dobit zlatne kuglice. ak ih neće jest neće ih jest. ipak je to pas jedne pljoskice i nema da za njega nema.  toliko o prošlom postu.sve me sram reć kolika je količina u toj hrani. mislim da su kuglice od zlata koštalo bi manje. a opet... tako nas je nabrzinu smotala ta trgovkinja da nisam stigla reć "neću preskupo mi je". a inače, ja tu stalno pišem kak sam gola i bosa. a jesam. al to ti je tako da ću i dalje bit gola i bosa. jerbo em imam pasa koji se hrani kuglicama od čistog i suhog zlata, em volim putovat. takva sam oduvijek pak svaki zarađeni, ups zaboravila sam reć, svaki teško i krvavo , sad je bolje, dakle svaki teško i krvavo zarađeni novčić potrošit ću na putovanja. i nemoš ti tu ništa. jerbo sam ko kakvo ciganče i ne volem biti doma. pa ako netko pokaže i najmanju naznaku da bi se moglo negdje ić, nije bitno kuda, samo da se ide evo ti mene u prvim redovima.  A nemoš imat i ovce i novce. Nemoš ić na put i imat cipelice. Nečeg se moraš odreći. Pak sam još davnih dana odlučila da neću bit šminkerica i nikad se neću bogato udat (šmrc), to sam odlučila , al ću zato putovat. Jednom na faksu me je oduševila jedna asistentica i moje oduševljenje time još uvijek traje. Ta je došla i onako ofrlje rekla "ah, ova torba mi je iz vrancuske, cipele sam kupila u Indiji, majca mi je iz kazahstana". Mislim nije ona baš to tako rekla ali poanta je bila "putujem i dobro mi je" pak sam je to u meni izazvalo slijedeću misao " takav će bit i moj život". Pak eto. Niš me ne treba sažaljevat, to je moj izbor da nemam puno cipela.  I nije to meni ništa žao što nemam. Zato obavezno od svake plaće stavim na stranu za neki put. Nikad se nezna tko će kad reć : ajmo, a kao što sam već rekla meni i prvo slovo od ajmo već izaziva sline. Na "a" od ajmo su mi već koferi spremni. Neka netko samo i pomisli da bi se moglo nekuda ić, već sam spremna. Samo da se ide. Nije važno kuda, važno je da nisam doma. A to košta. Sve to košta. Zato eto neću imat nove cipelice idućih 120 godina. I nosit ću sako plavi idućih 26 godina jerbo drugi neću kupit. Ako treba birat između sakoa novog ili cipela i na primjer odlaska u....svjedno je ondak biram odlazak u.. Dok sam živjela sama bilo me je posvuda a najmanje kući. Sad nisam više sama pa se moram prilagođavat. Pa onda to više nije baš tako kako bi htjela al opet dobro je. I tako. Gola sam i bosa. , al nisam nesretna. Samo sam nesretna ako dva mjeseca moram bit na istom mjestu u istom stanu. Ondak kopnim. Onda se počnem osjećat ko one jadne ptičice u kavezu. Pa ono gola i bosa trebalo bi shvatit uvjetno. I dalje ću naravno kukat da to jesam, jer u stvari jesam, ali to je tako moj izbor i ništa se po tom pitanju ne more napravit. Ciganče ti ostaje ciganče koliko god mi šutjeli o tome. A najsretnija bih bila kad bi mogla mijenjat mjesto boravka svaka 2 do 3 mjeseca. E to bi me zadovoljilo. kategorija :jedan dosadan post. Psihoterapeutski kutak i pojašnjavanje samoj sebi "gol i bos" sindroma. |