Draga djeco danas čemo čuti priču kako je nastao Lančani most (Chain bridge,Széchenyi Lánchíd ) Budimpešti i što se sa njim dešavalo tokom njegova života.
Onda ćemo, ako nam se bude dalo ispričati priče i o drugim mostovima.
To draga djeco ovisi o vama. Ljetni je period pak ovisi koliko su vam glavice željne novih informacija. Ako će biti željne pričat ćemo priče. Ako ne igrati ćemo se nešto drugo. Tak!
Dakle postoji rijeka. Ona se zove Dunav. Sa jedne strane rijeke živjeli su ljudi i sa druge strane rijeke živjeli su ljudi. Preko rijeke prelazilo se ljeti čamcima a zimi se išlo pješke ako su zime bile duge i hladne. Naime onda bi se rijeka smrznula pa se preko leda moglo hodati.
Najgore vrijeme je bilo kad rijeka nije bila posve smrznuta. Tada nisu mogli niti čamci preko rijeke niti se moglo pješke.
U Budimu živio je plemić imenom Ištvan Szechenyi . Taj je plemić imao djevojku u Pešti. Pa ako se nije moglo preko rijeke on bi morao čekati i po dva tjedna da vidi svoju dragu. Šmrc.
Onda je jednoga dana otišao u Peštu, svojoj dragoj naravno, ali nije se mogao vratiti natrag u Budim kući. Nije se moglo preko rijeke.
Otac mu je bio bolestan a on nije mogao k njemu. Otac je umro a plemić je još uvijek bio u Pešti.
I onda je odlučio da je njemu svega toga već dosta i da će sagraditi most!
(o.a. jednogodišnji prihod Ištvanov išao je u gradnju mosta. Tek toliko da dam hint nekim ljudima koji neznaju što bi s novcem.)
Da bi sagradio most bio mu je potreban graditelj mostova. U to doba u Engleskoj živio je jedan jako poznati graditelj imenom Adam Clark.
Naš je Ištvan dakle spakirao kofere te krenuo put Engleske. Našao je gospodina Clarka i lijepo ga zamolio da dođe k njemu u Mađarsku i tamo sagradi most.
Clark ga je ismijao. Jer Clark nije htio ići u neku tamo Mađarsku graditi tamo neki most na nekoj tamo rijeci.
No naš Ištvan bio je mudrica. Dao je zatvoriti jedan most u Engleskoj (neznam točno koji pa da ne širim dezinformacije) na par sati.
Na sredinu mosta stavio je stol , prekrio ga bijelim stoljnjakom i donio dvije stolice. Tu je pozvao Klarka na ručak.
Ovoga je oduševila ta gesta te se došetao na ručak. Za vrijeme ručka na mostu sve je bilo dogovoreno te naš Ištvan uspijeva nagovoriti gospodina Clarka da dođe u Mađarsku i da gradi most.
I sad je Artur krenuo put Mađarske. Došao je na Dunav, pogledao rijeku, pogledao jednu i drugu stranu rijeke, rekao pih ja to mogu napravit , zasukao rukave, primio se posla vrednica te je 1848. most bio gotov.
Finito, kraj, evo ga!
U mađuvremenu taj isti Klark koji je sa omalovažavanjem odbio našeg Ištvana sa početka ove legende , zaljubio se u grad a ujedno se i zaljubio u jednu mađaricu te tamo i ostao. U Mađarskoj mislim.
Most je svečano otvoren 20, studenog 1849. godine.
Legenda kaže da je Klark rekao da ako netko pronađe grešku na mostu da će se on baciti u rijeku. I jedno dijete se šetalo, gledalo lavove i reklo "lavovi nemaju jezik". Pak se Klark morao okupat. Bacio se u rijeku i kako neki kažu umro, no u stvari nije on umro nego je lijepo isplivao, a kasnije se spoznalo da lavovi imaju jezik ali on se ne vidi jer ... "Međutim lavovi imaju jezike koje se ne vide od dole zato što leže na kamenim blokovima visine 3 metra."
E sad ćemo draga djeco malo citirati:
"Most je sagrađen po nacrtima Williama Clarka, a gradnjom je upravljao Adam Clark, kojem je grad zahvalio nazvavši po njemu trg. Uz taj most vezane su dvije legende. Ona poznatija je o samome Adamu Clarku i njegovoj unuci: Adam Clark se na otvorenju mosta, koji inače ima na svakom kraju po dva velika kamena lava, hvalio da je napravio most bez ijedne mane, te ako bilo tko pronađe makar i sitnu grešku da će se baciti sa svog mosta, a kada ga je njegova mala unuka priupitala «Djede, a zašto tvoji lavovi nemaju jezik?» nije mu preostalo ništa drugo nego prokleti i lavove i njihove jezike te ispuniti svoje obećanje. A lavovi ni do danas nisu dobili jezike. Druga legenda kaže da će već spomenuti lavovi, kada preko mosta prijeđe Mađarica koja je vjerna mužu, zatvoriti svoja kamena usta. Usta lavova su do dana današnjeg ostala širom otvorena.
"..Za Lančani most, čiju je gradnju naredio grof Ištvan Sečenji (Szecheny), vežu se mnoge priče.
U tadašnje doba visoka gradnja bila je senzacija, pa nadmenoj pridošlici iz Engleske stanovnici Budimpešte nisu vjerovali da će uspjeti. Zbog toga je arogantni Klark uoči otvorenja mosta rekao da je njegovo djelo savršeno i da će, ukoliko mu neko nađe manu, sa njega skočiti u Dunav.
Nedugo poslije toga jedan se dječak vrzmao oko mosta i primijetio da statue lavova na njemu nemaju jezik. Ne zna se tačno šta se poslije dogodilo sa Klarkom, ali neke priče govore da se ipak nije odlučio na skok. Lančani most najljepši je noću i čest je motiv budimpeštanskih razglednica."
pa ti znaj koja je priča istinita!
Vjerojatno ona koja se slušatelju najviše sviđa.
E sad.
Most je mirno živio svoj život. Izvršavao funkciju i nikoga nije dirao.
Lavovi ga čuvali. Ljudi su prelazili s jedne strane na drugu.
No onda došao drugi svjetski rat. Onda su došli avioni. Onda su bombardirali Budimpeštu i naš je most isto izbombardiran.
I eto kako je ranjen :
No, naš se most neda samo tako smetati. Malo je bio pod vodom, ali je rekao sam sebi : e pa neću ja tako. Nisam građen da bi bio pod vodom!
Građen sam da budem NAD vodom!
Osim toga dijelovi mi hrđave. Mora se brzo poduzet nešto!
Pak je odlučio da ga obnove. Pozvao je ljude i rekao : izvolite me obnovit, neću ja tu stajat ko ruglo ovako bombardiran.
I ljudi su ga poslušali, što će jadni drugo? Kad ti prvi most ozbiljno kaže da ga se izvoli obnovit onda nemaš što drugo nego ga obnovit.
I bingo 100 godina nakon izgradnje, 1948 evo ti njega opet u punom sjaju:
Bio je to prvi most koji je povezao Budim i Peštu, zapadni i istočni dio grada.
|