To novi šal. Budući.
Neću o politici i bok. Dobro se držim. Ne gledam TV, izbjegavam razgovore na tu temu. Pravim se tupa. Ajd dobro ne moram se previše ni pravit. 
Laprdam gluposti. Cvrkućem. Pričam o štrikanju.
Što ne znači da nemam svoje mišljenje, ali koga ono zanima?
Narod i ljudi samo viču i jedni druge ne čuju. Od vikanja. Od nametanja svog stava. Koji je jedini "ispravan".
Opterećeni sami sa sobom i svojim frustracijama nemaju vremena za čut tuđa mišljenja. To imam svako jutro tu u firmi. Svako prokleto jutro politizira se. Govori o svom stavu. Koji je naravno ispravniji od na primjer mog. , ili bilo čijeg drugog.
A politika ko politika. Ima svoj život. Svoje uspone i padove. Svoj tok. Samo jedna nevažna stvar u životima ljudi. Vrlo nevažna. A mi smo ju stavili pod "važna stavka" Zašto? Jer je to mjesto u koje se bježi. Od vlastitih problema, vlastite neodgovornosti prema sebi i drugima. Bijeg od metle kojom bi trebali pomest svoja vrata. Bijeg.
Zato kad čujem da neko krene laprdat o politici ja se lijepo pokupim. Nema me. Ne postojim.
Kad krenu pričat, što pričat VRIŠTAT o HDZ-ju i "prokletim komunjarama koji su govna" meni se tlak digne. Te uzmem svoje cigarete i odem van. Popušit cigaretu. Obično to traje oko sat vremena . Idući put otići ću van na klupicu, na sunce.
Nikad se nitko RAZGOVORIMA o politici nije opametio. Nikad. Samo si dižu tlak. Ljute se. Viču . Deru. Vrište. Vrijeđaju.
Toliko od mene za danas.
Nadam se da ću i dalje uspijevat treptat očima, izigravati tupu i nadasve glupu. To mi prolazi.
Zauzvrat dobivam svoj unutarnji mir.
I što? Sad tek vidim da mi za mjesec dana rođendan.
Nemoš ti vjerovat kako te godine brzo idu.
Idem sad malo plakat nad svojom sudbinom.
Teškom.
Godinama.
Borama.
Šmrc.
|