17.03.2008., ponedjeljak
Poliklinika Sunce
|
Znam zašto volim polikliniku "Sunce". Volim ju zato jer se tamo osjećam kao u američkim filmovima. Važno. Znaju mi ime. Mislim,nisam ni ja baš od prekjučer, pa znam taj štos s imenima. Jerbo kad te netko zove po imenu to tebi kao osobi daje ogromnu energiju. Što je lijepo. Pogotovo od doktorice je lijepo da me zove po mom imenu. Nedajbože krsnom, jer moja mama mora da je bila pripita kad mi je davala krsno ime. Mislim, jedino tako se da objasnit zašto me nazvala imenom Matilda. Čovječe, kad sam to čula mislila sam je se odreć. Mame svoje  . Jer tko može vlastitoj kćeri dat takvo krsno ime pitam ja vas? No je to bilo doba puberteta, pak sam se kasnije predomislila. To o odricanju mame. Jerbo mi je objasnila da to ime neke tamo koja je njoj puno značila a zvala se matilda. Pak sam zadržala mamu. Odrekla sam se odricanja .Ondak sam odahnula. E ondak je rekla da me htjela nazvat Gordana. Po Gordani koju je čitala. E tu sam dobila drugu krizu odricanja. Dilemu : pobjeć od kuće il se odreć vlastite mame koja bi kćer nazvala Gordanom a krsno bi joj dala Matilda. Tu je na scenu nastupio moj otac, koji je vjerojatno mislio isto o imenu Gordana, pak me nazvao tako kako me nazvao i to je hvalabogu ostalo. I zahvaljujuć njemu imam ime koje ponosno nosim svijetom i šire. Jerbo da je bilo po mami mislim da bi šaputala "zovem se matilda.". Bemti Matilda. Bemti Gordana...  Mislim, Gordana nije loše ime, al da ti netko da ime po knjizi koju čita e to stvarno moraš bit...moja mama....Al se nisam predomislila što se krsnog imena tiče, jer se zagrcnem svaki puta kad ga se sjetim. E, di sam ono stala? Aha. I tak mene u poliklinici "Sunce" zovu imenom. Onim što piše u mojim dokumentima, a ne onim što piše u krsnom listu. Jerbo da me zovu onim imenom što piše u krsnom listu odrekla bi se i njih. Zatim me zovu doma. Da me pitaju da li me smeta što neće bit moja doktorica nego doktor? Što bi me smetalo? Još ak je mlad i zgodan... I tako ja dođem doktoru kadli i on po istom psihološkom principu, kojeg su ih naučili tamo negdje na nekom tečaju :"dobar dan Levant. Kako ste danas?". Tu sam se opet zagrcnula. Mislim da me pita kako sam? Doktor da me pita kako sam??????  Pristojna kakva jesam odgovorila sam "dobro sam hvala, a kako ste vi?" Pak smo si malo pročavrljali. Ondak smo me pregledali. Ondak smo opet rekli moje ime. Čovječe, mog imena svuda. Lebdim. (Psihološki izgovaranje nečijeg imena ima veliko značenje za osobu čije je to ime.) Ja zaboravljam imena. Jebemti. Nikad neću bit dobar političar, jerbo bi Marka nazvala Pero, Peru Jura a Juru bih pak nezgrapno pitala "oprostite kako se vi ono zovete?". Što bi me iste sekunde stavilo na crnu listu osobe, a u političkom svijetu na zadnje mjesto u stranci. Svejedno kojoj Pokušavala sam već zapamtit ime osobe. Jesam, jesam. Čak sam si i neke tehnike i taktike razrađivala, al štoš kad sam tuka. Plava. Pa tako kročim ovim svijetom, pod krsnim imenom Matilda, duboko svjesna da nikad neću bit politički zanimljiva jer zaboravim ime u onoj sekundi kad sam ga čula. Jebatga. Zapamtim što tko ima na sebi, zapamtim boju očiju, zapamtim govor tijela, al čovječe ime nebi zapamtila nikako. Zato sam pasu i dala ime za koje se obavezno pita :"A kako ste rekli?" U nevjerici. Pa ja ponovim. Pak onda me gledaju kojih 5-7 sekundi , misleć "nije ona pri sebi", al IME ZAPAMTE! Eto. To sam sve sad nadrobila jer mi se spava a osam je sati tek. Sram me ić spavat u osam, mogli bi mi ljudi reć da sam pošandrcala. Pak ubijam vrijeme. Do tuširanja. A ondak u krevet. Valjda ako kažem da sam u devet išla spavat neće niko reć da nisam normalna. Sutra utorak. Dan Marsa. Crveno. |