|
Jednog se jutra probudila. U onom međuprostoru, onom vremenu između buđenja i stvarnog buđenja, onom koji traje oko 20-ak sekundi a predstavlja nju samu, njezinu dušu koja još uvijek nije omeđena tijelom, niti okovima zemaljskog života, u tom međuprostoru pojavila se misao da srodna duša ne postoji. Voljela je te međuprostore jer su oni jedini u danu predstavljali nju samu. I slušala je te misli, jer su jedino one bile njezina istina. Da srodna duša ne postoji, bilo joj je već dugo jasno. Znala je u stvari to, ali to je bilo samo znanje. Misao u mozgu. Kao i madež na tijelu. Misao bez smisla. Toga je jutra misao dobila smisao i postalo životna činjenica.Koja joj mijenja život. Još se jedna kockica postavila na svoje mjesto. Uglavila između drugih i tu će i ostat. Prvo je osjetila duboku i tupu bol, zatim tugu. Tešku i sivu. A onda je došlo olakšanje. Zatim se nasmijala. Grlenim smijehom. Oslobođena je! Slobodna je od traženja. Slobodna je od još jedne ideje koja joj je određivala život. Jer, ako srodna duša ne postoji, onda to mijenja sve! Onda, od sada pa nadalje može ići kroz život ne tražeći više ništa. Ne očekujuć. Ne nadajuć se. I živjet. Još ju je malo bilo strah. Jer spoznaje, duboke spoznaje, mijenjaju sve. A promjene izazivaju strah. No ona će ga pobijedit. I krenut dalje, vedra i nepterećena. Samo da još prođe strah. |