|
Ovo je dugačak post. Napisan već prije. I bila sam ljuta kad sam ga pisala. Zbog budalastih odgovora. Onda sam uzela tratinčicu i kidala latice izbrisat-ne izbrisat. Bili ste mogli oprostiti preljub? Je pitanje bilo na radiju. A kako moram pušit vani na hodniku tako moram i slušati glupave odgovore ljudi koji to nisu doživjeli pa onda lupetaju. Jer cigareta traje cca 7 minuta pa tih sedam minuta slušam pametovanja tipa „naravno. Moraš naći naćin da to oprostiš“. Ili „onaj preljub koji je nastao neozbiljno on se može oprostiti“ ili.. I svi mi lupetamo dok nešto ne doživimo. Ondak se ploča okrene. Jer lako je bit pametan sa strane ili ako se ne događa tebi. E onda si pun riječi i mudrosti. No kad se događa tebi, onda najednom krećeš pjevat neku drugu pjesmu. Dakle moj odgovor je definitivno, čvrsto i kategorično NE!. Zašto? Zato što sam preljub doživjela na svojoj koži. I vrlo dobro znam kako to izgleda. I ondak sam i ja naravno oprostila, jer oprost je majka mudrosti, kaže kršćanstvo ( i moje okruženje tada je to govorilo), koje usput rečeno, nema pojma kako se žena može osjećat nakon što shvati da je prevarena. Ili obratno. Kad se izda tvoje povjerenje i kad te se ponizi tako jako da ne znaš više kako se zoveš. No..to koliko sam bila u stanju „oprostit“ bilo je jako kratko vrijeme. A kako nisam baš od onih koji bi čekali vezanih ruku to sam isto napravila i ja. Vratila milo za drago. Našla najljepši muški primjerak u okruženju pa vratila. Tek toliko za osvetu. Tek toliko da u onom emotivnom šoku i kaosu napravim nešto. Dok mi nije došlo iz dupeta u glavu da tu nešto ne štima samnom ako uspijevam preći preko jednog takvog čina. I ako se služim „prevarama“ da bih se osvetila onda isto nisam baš normalna. I nije mi dugo trebalo. Cca mjesec dana, dok nisam povezala končiće. I rekla okolini, odgoju i lažnom kršćanstvu:“ma pričajte vi što hoćete JA NEDAM DA ME SE VARA!“. I prekinula tu vezu. (Koja je trebala završit brakom i djetetom na putu. Ovo spominjem tek toliko da se vidi da to nije bilo „neozbiljno“ hodanje i usputna avantura). Preljub sam po sebi i nije neka velika stvar. No poanta nije u činu. Poanta je u posljedicama. A posljedice, nakon što sve kao prođe, sve se kao zataška , svi kao krećemo dalje sretni i zadovoljni su ove : počinješ se osjećat sve jadnije i jadnije. Počinješ sam sebe sve manje poštivat.. (Jer ako te drugi ne poštuje toliko da je učinio preljub, to onda ni sebe ne moš više gledat onim očima kako si se gledao prije). Počinješ sam sebe ne cijeniti. Sreća je bila da sam to doživjela dok sam još bila mlada. Jako . Naivna, neiskvarena, puna dobrote i vesele iskrenosti. Ali ujedno i puna neke veće mudrosti. Pameti. Onoga „ne radim kompromise“. Pa sam uspjela krenut dalje. No sam 10 godina za sobom vukla posljedice njegove prevare. Stoga svima onima koji tako čvrsto govore „treba oprostit“, treba nać načina da se oprosti poručujem : nemojte me nasmijavati!!! Nemate pojma o čemu pričate!!!!!!!!! Da. Ja sam osobi deklarativno oprostila. Ali ju više nikad ne želim vidjeti. Sva sreća da sada ne živi u Hrvatskoj i da nema neke velike šanse da se sretnemo. Jer…još uvijek me drži ljutnja. Ne na to što me je prevario, nego na to ŠTO ME NIJE DOVOLJNO POŠTIVAO DA TO NE NAPRAVI. Ili ako je već to napravio mogao je naći snage , pogledat me u oči i reći :DA JESAM. No kukavice se skrivaju. Pa tvrde da nisu. Fuj, gade mi se. Točka. Kraj diskusije. I nesretan je. Čujem o njemu iz nekih izvora, netraženo, tu i tamo,svake prestupne godine. I sretna sam da je nesretan! Neka. Kako on prema drugima tako i drugi prema njemu. Sve što sad ima zaslužio je. Oprošteno mu znači napola! Ali nikad zaboravljeno. I ako možeš živjeti sa osobom koja te je jednom prevarila onda mora da si potpuni mazohista. NEMA NAČINA da nađeš način da i dalje živiš s takvom osobom. NEMA! Najpametnija stvar je tada : pokupit svoje krpice i ostatke svog poštovanja, otić negdje, zalizat rane koje si dobio ni kriv ni dužan i krenut dalje s nadom da nećeš dugo snosit posljedice tog odvratnog i gnjusnog čina. I zamolit dragog Boga neka toj osobi vrati sve što je ista učinila svojim činom tebi. Da mu ne bi morao vraćat ti. Jer bilo bi previše bolno za osobu kad bi vraćao ti . Zato bolje da Bog dozira nego da ja primim stvari u svoje ruke. I tu najpametniju stvar ja sam napravila. Povukla se, liječila rane i gradila novo samopoštovanje. Jer od starog nije bilo ostalo ništa. Krhotine. I zato sam na sebe danas ponosna. Gledajuć s odstojanja stvarno sam bila hrabra i čvrsta. (uzeti u obzir pritisak okoline – pa daj nemoj sad bit tu neka i slično). (Jer naravno da je dolazio, da je tražio oprost, da je bio pred mojim vratima, da je očekivao da ću „popustiti“, plakao……). Od toga je prošlo puno godina. Ja sam svoje rane zaliječila. Još ponekad tu i tamo osjetim da postoji ona velika i crna rupu na mojoj duši koju je on stvorio svojim činom. Još uvijek osjetim tupu bol i ponekad nedostatak samopoštovanja. Ponekad se vrati onaj osjećaj da se zemlja ispod mojih nogu otvara i ja padam u duboki crni bezdan.. ali sve je to u granicama neke normale. Pod kontrolom. Da ga mrzim, ne mrzim ga. Ali da ga ne volim to je istina. Ravnodušna sam. I sretna da imam zdravog razuma i da sam uspjela to prekinut i NE OPROSTIT POTPUNO. ! Jer, ponovilo bi se. I stalno bi se ponavljalo. A ja bih onda bila završila u nekoj duševnoj bolnici liječeći sebe od tuđe gluposti . Valjda. Zato mislim :Takve je stvari jako glupo opraštat. Osim ako se ne želi jadan i bijedan život. (Pod opraštati mislim, oprostiti kao i krenuti dalje živjet s tom osobom. To mislim. A da treba oprostiti radi sebe, naravno da treba. No sa takvom osobom dalje živjet, mislim da nije pametno). I poručujem svima ako me itko želi slušati a doživjeli su izdaju povjerenja : uzmite svoje krpice. Možda ćete bit sami, možda ćete bit jadni, ali nećete izdati sebe. A u konačnici to je najvažnije. Ne izdati sebe! Nema tog muškarca (žene) za kojeg bi trebalo izdati sebe! Nema na svijetu te osobe zbog koje treba izdavati sebe! A ako sebi nismo najdragocjeniji onda smo sfulali poantu života! (nu patetike.) &UPDATE @filipinka stavovi su tu. rekla sam ti jednom da sam u fazi opraštanja. pa kako kaže romantales, puštam da iscuri kao gnoj. do sada se, vjeruj mi, nisam usuđivala suočit se s time. ovo ljeto sam se suočila, poduzela korake spremna da to spremim jednom zauvijek tamo gdje je tome i mjesto. u poštlost. no nažalost ima nešto - taj čovjek I DANAS SVE NEGIRA! kAO ne sjeća se. Pa mi se gadi. Kako oprostiti nekom tko negira? Tko je jebena kukavica i niš čovjek. Zato mi je teško oprostit. Što ne znači da neću. Što ne znači da na tome ne radim. Eto ljutnja je izbačena, uspjela sam to napisat u postu i objavit , reć nepoznatim ljudima. A proces opraštanja na žalost nije trenutak, nego proces koji traje. Smeće je na površini sada ga treba pokupit i bacit u kontejner..:) |