09.05.2007., srijeda
|
Nekako sam se naputovala. Nekako sam se naradila. Nekako sam se iživila. Bila sam više vani nego doma. Imali smo tulume po 4 dana najmanje. Uzeli bi hranu, alkohol (alkohol je bitan  )otišli na nečiju vikendicu i tamo pili, jeli, pili. I tako svaki vikend. Dok jednog dana nisam došla doma i pitala samu sebe :"jel se ja to pretvaram u alkoholičarku?". Van smo izlazili oko 10, dolazili bi doma ujutro. To ako nismo bili na nečijoj vikendici. Sa sobom bi nosili boce alkohola . I tako je to išlo.Jednog dana došla sam doma (još sam živjela sa roditeljima) ujutro i srela sam mamu na vratima. Išla je na posao. Ona radit, ja doma s tuluma. Tad sam se posramila. Zarekla sam se sebi da više neću. Stvarno me je bilo sram. Onda sam postala "ozbiljna". Stala s tulumima, stala s alkoholom. Odlučila bit odgovorna. Smanjila iživljavanja. Odlazila redovno na predavanja ko dobra mamina curica. Završila fakultet. Zaposlila se. Radila kao dobar, marljiv radnik. Živjela sam "normalnim" životom. Putovala. Upoznavala druge ljude i druge naravi. Druge zemlje. Vidjela sam sve gradove u Evropi. Osim Londona koji me ne zanima. U Parizu sam prvi puta bila sa 14. godina. Drugi puta sa 18. Treći puta kasnije. Izvozila se avionom simo tamo. Otišla u Španjoslku sa autom sa dva prijatelja. Prošli smo ju uzduž i poprijeko. Bili okradeni. Ostali bez novaca. Upoznavala ljude koje nisam mogla zamisliti da postoje. (Mislim živi da nisu likovi iz knjiga)Mislim da se znam ponašati u svakom društvu i sa svakim tipom ljudi. Živjela sam normalnije, ali još uvijek u petoj brzini. Onda i to počne uzimati danak. Više ne možeš, više te ne veseli. I tako. Tko god bi bio reko "ideš?" ili "dođi"..evo mene. Došao rat, dobila sam otkaz jer je firma propala. Dobila posao u UN. Radila sam za UN. Vozila sam se u herculesu. Vidjela rat iz perspektive izbjeglica. Silovanih žena. Ne ponovilo se.  Možda me je to "smirilo". Spustilo na zemlju. Vidjela sam što ljudi mogu napraviti jedni drugima. Ne preko filma. Vlastitim očima. Plakala sam tamo prvih 6 mjeseci svakog dana. Od tuge, od nemoći, jada, bijesa. Onda sam stala. Zamrznula srce i dušu. Postala "hladna" jer drugačije nebih bila opstala. I od tada sam u fazi smirivanja sebe. Možda je i ta tuga još neisplakana tuga onoga što sam vidjela. Nespremna na toliku količinu ljudskog zla. Uglavnom : U meni i dalje čuči pritajena alkoholičarka .I dalje čuči ona osoba koja bi iste sekunde mogla uzeti sav novac koji ima, spremiti stvari i otići . Bilo kuda, samo da se ide. Ali ja se nedam. Starim. Želim veću sigurnost. Želim korijene, kakve takve. Eto, zato štrikam. Da se prisilim smiriti. Bar neko vrijeme. Da se naučim redu. Normalnom, običnom životu. Jer.. nastavak onakvog života kojeg sam imala ubio bi me. A ne želim biti ubijena. Od same sebe.. Ne mogu više biti u petoj brzini. Istrošila sam snagu i volju za to. Ne mogu više ne htjeti znati što me sutra čeka. Ne mogu više živjeti na taj način. Ne znam na koji način želim živjeti. Istražujem sebe. Istražujem puteve. Ono što znam to više ne želim.Ali još uvijek ne znam što želim. Starim, starim to je definitivno. Ali me to uopće ne brine. Što dalje idem to mi je bolje. Ovaj post sam napisala zbog komentara na prošli. Neke sam bila shvatila kao cinične (možda oni to i nisu, možda sam krivo shvatila, ali piknulo me. Izazvalo. Kao da sam kreten. A nisam. Samo sada želim nešto drugo. Do daljnjega...) |