03.05.2007., četvrtak
Svašta
|
Ujutro sastanak službe. Dosadno da dosadnije nemože bit. Ljudi koje nitko nigdje ne sluša nađu u tom vremenu riješiti navedene frustracije pa pričaju li pričaju. Jedan na drugoga. Istovremeno priča oko troje ljudi, a ne kažu ništa. I tako to stalno. Osjećala sam kako mi se lagano diže tlak od te koncentracije ljudske frustriranosti no sam se smirila na način da sam radila vježbe autogenog treninga "moje misli su mirno jezero" i ruka mi teška i topla. Pa je nekako išlo. Čemu to ? Nije mi jasno, ali dobro , ako je moje prisustvo potrebno da bi netko drugi mogao pričati totalne notorne gluposti , neka, tu sam, na raspolaganju. To je moja kršćanska dužnost i ja ju eto obavljam najbolje što mogu. Kad se tako malo isključiš od sadržaja (he,he..sadržaja..) onoga što govore i koncentriraš se samo na ton, onda shvatiš to što sam navela u prvoj rečenici : moramo govoriti da bismo se osjetili važnima. Ih. Nemam komentara na to sve skupa osim : poštedi me Bože kuge, gladi i jutarnjih sastanaka četvrtkom! I inače baš ne volim slušati ljude ako su ironični ili ako kukaju, žale se ili gunđaju. Pomoći im ne mogu, a samo mi prenose svoje negativnosti. Pa se mičem od toga i takvih. Kad mogu. Kad ne mogu, onda sam cijeli dan nervozna. Najljepše mi je kad sam sama sa sobom. Ili sa svojim pesom. Ili sa osobama koje nisu nezadovoljne životom. Koje ne mijenjaju stvarnost. Nego joj se prilagođavaju. A takvih je malo. Pa zato imam i malo prijatelja. Ali vrijede. I lijepo mi je kad nešto radim. Kad štrikam. Onda se izgubim u svojim mislima pa me hrvatska stvarnost može teže dodirnuti. Jer imam oklop. I napravila sam svoju prvu krparu. (Vunaru, rekao je Muškarac  - što je i točnije). Od ostataka vune.I zadovoljna sam svojim prvim djelom tog tipa.   A što se tiče satova vožnje do sada smo samo pratili cestu i učili znakove:    No lagano se osjećamo spremni za idući korak : daj meni da vozim !  I da. Malom psu je mjesto odostraga. No mali pas ima svoju volju. Pa se dovuče naprijed. Pa ga ja bacim otraga. Pa se on dovuče naprijed. Pa ga ja... Pa tko duže... |