05.02.2007., ponedjeljak
|
U petak, stojeći pod tušem čvrsto sam odlučila da kad u ponedjeljak dodjem na posao izbrisat ću blog. U subotu, usisavajući stan potvrdila sam si odluku u glavi. U nedjelju, prije spavanja, kategorički sam ju još jednom potvrdila. Pa što ja to radim? zašto bezveze trkeljam tu gluposti, imam pametnijeg i važnijeg posla nego lupetati i pisati totalne bezvezarije, koje ionak nitko ne čita a i ako čita mora da si misli da sam skroznaskroz luda. Odlučeno! Kategorički i definitivno! Ponedjeljak. Idem cestom i razmišljam "ma dobro, pa što sad, izbrisat ćeš naravno, ali evo danas nešto napiši sebi za dušu. Ionak nitko ne čita a tebi lakše, bar izbaciš iz sebe to što te smeta, pa si malo mirnija". Toliko o kategoričkim, definitivnim, ČVRSTIM životnim odlukama.  Vikend sam provela u Kiki. Već sam premorena od kupovine namještaja i namještanja stanova, kućica i sličnih pizdarija. No ako ja neću, nitko neće, pa neka izvolim, tko me šta pita. Idu mi na krasan k. svi ti veliki i ogromni, otuđeni centri i centrići, ne znam koliko je velika hrvatska platežna moć, no takva sigurno nije da bismo mogli napraviti zaradu SVIM k... centrima i platiti plaće tim ljudima. Što se mi to igramo? Bogataša? Svjetskih ljudi? Pa plaće su nam takve da nam za uređenje stanova treba barem 2 godišnje plaće. Bar meni, koja imam normalnu hrvatsku plaćicu. I koga mi to onda zavaravamo? U Kiki gledam ljude kako se ispucavaju na prodavačima i zaposlenima. Kao oni su svjetski ljudi i oni znaju kako se to radi vani. Pa onda cjepidlače, ispucavaju se na blagajnicama, kao oni znaju za bolje. Zašto onda ne odu kupiti to bolje tamo di je bolje? Što onda rade u Kiki? Mislim , kao oni su to platili pa žele kvalitetu. Jer tako se radi vani. Kome oni to? Di smo mi navikli na kvalitetu? A pogotovo ju nećeš tražiti u Kiki ili u Centrima koji Hrvatsku smatraju Balkanom pa šalju drugorazrednu robu. I sad mi kao nešto hoćemo ...Povraća mi se od toga...A pogotovo ti zaposleni ljudi tamo, što su oni krivi? Poludio narod. Totalno poludio. To me sjetilo na majmuna koji je u Beču stalno vikao : "mi imamo bolje. Ovo je kod nas bolje. Vidi ovaj hotel (4 zvjezdice), naši su bolji." I tako stalno. Stalno idemo i pokazujemo da mi znamo bolje. A neznamo, ali nas je sram što smo seljaci pa svoje frustracije onda izbacujemo na jadnim ljudima koji samo rade svoj posao. Uglavnom, ja sam gledala neki dio za hodnik. I razmišljala, čovječe volim bambus, volim zemlju, volim sve što podsjeća na prirodni život. Ja sam neko seosko djete koje voli biti u blatu, iako sam zabunom rođena u gradu. A nekako kad dodješ u Kiku ili bilo koji drugi centrić energija je takva da se osjećaš nekako sramotno i jadno što gledaš baš bambus, nije sofisticiran, nije IN , nije moderan. Pa te malo kao sram. Svi nešto kupuju neke tapicirane stvari, sofisticirane, velike, moderne. A meni se to sve skupa uopće ne sviđa, izgleda mi previše unificirano, bolnički, bez duše,kopirano, sterilizirano. I izašla sam van , nisam niš htjela kupit, ni taj bambus, jer mi je u onome svemu izgledao jadno. A htjela sam ga! Onda sam u nedjelju došla k sebi, išamarala se s jedne i druge strane, pa sam si rekla : e nećeš! Nećeš dozvoliti da ti se određuje što želiš i što ne želiš. Ako hoćeš tu jadnu bambusovu policu kupit ćeš si ju! Što te briga što će drugi reći , ako ti se sviđa kupit ćeš si. Pa sam opet otišla u Kiku i kupila ju. I shvatila sam da je i mene u zadnje vrijeme ponijelo to ludilo. Kao sve možemo pa ćemo sada mi urediti stanove po svjetski. Imat ćemo jakuzzi doma, napraviti muzeje od stanova. A za koga? Za goste? Pa tko živi u tom stanu? Ja. Pa onda hoću da MENI bude lijepo, a boli me glava što će drugi misliti ("gle, ima tu jadnu policu u kodniku, kaj si nemože kupiti niš bolje?"). I kad sam ju donijela doma i stavila, da bilo je to to! Veseli me, lijepa mi je. Vjerojatno će gosti reći "gle ju škrtu, kaj si nemože kupiti ništa drugo nego to jadno?" Pa će mi davati savjete GDE i PO KOLIKO mogu kupiti policu za hodnik da bih bila svjetska i da bih bila u trendu i da njih ne bude sram što se samnom druže, da mogu pričati drugim prijateljima da se oni druže sa ljudima koji doma imaju /pa sad stane nabrajanje dostignuća i cijena pojedinih/ ....a ne običnu policu od 249 jadnih kuna. Ali baš me briga. Osjećam se dobro. Jako jako dobro. I veseli me ta polica i veseli me ulazak u stan u kojem me čeka nešto što sam si baš željela. Pa kad to vidim, nasmješim se i odmah mi bolje. A ostale tko šiša. A kad bi me netko pitao koji bih posao željela raditi kad jednom odrastem  mislim da bih iz ove perspektive i s ovim iskustvom rekla :želim biti pastir. |