|
Neš ti, udomiš psa, izliječiš ga, daš mu jesti, podijeliš s njim sve što imaš i nemaš a kako ti on vraća? Umjesto silne zahvalnosti koju s pravom očekuješ i barem mrve poštovanja da ti pokaže što ona napravi? Zbriše. I ode na tramvaj. I ti provedeš pola noći prolazeći naseljem tražeći je. I pomiriš se s time da si eto zajebao, pustio ju s lajne jer ti bilo žao da je na lajni i evo vidiš kako je to završilo. Ujedno osjetiš duboki mir. Spavaš cijelu noć. Ujutro si naspavan. Tvoj te pas gleda s obožavanjem sada kad nema konkurencije. Tvoj je pas veseo. Tvoj pas skače oko tebe kao u dobra stara vremena. Odeš na posao. Misliš si : ma dobro sad je bar zdrava i sita. Kako je došla do nas u ured tako će doći nekom drugom. Simpatična je, vesela, netko će ju primiti. Nije ti svejedno. Ali još uvijek osjećaš duboki mir i spokoj u sebi. Naspavao si se prvi puta nakon 2 i pol tjedana. Noć u komadu. Luksuz. I kreneš doma s posla. Dođeš i parkiraš auto. I vidiš pred stubištem nepoznatu curu s TVOJIM privremeno udomljenim psom. Ne znaš jel bi vrištao ili bi odmah legao i umro. Ali se ipak razveseliš. Uđeš u stan. Tvoj pas vidi ovog drugog i odmah se pokunji. Nestane obožavanja u njegovim očima. I agonija se nastavlja . Do novog snimanja. Pomisliš : niš od spavanja opet. I naravno u pravu si. Što si spavao spavao si. |