nedjelja, 25.07.2021.

Moje ime je Lepurica.

Otvorila sam ovaj blog jer želim o sebi govoriti bez ustezanja. Sve. Terapeutski iskreno. U stvarnom životu nemam kome. Ne zato što doista nemam nego što unaprijed znam da mi se svaka buduća rekcija na rečeno najvjerojatnije ne bi svidjela. Račica sam u horoskopu, u meni je istančano more osjećaja. Ponekad mislim da je moja duša jedna bolna opeklina, i da sama nabolje znam izaći nakraj sa njom, samo ja znam kako treba vidati rane. Ne kažem da sam najnježnija, da se štedim, omakne se meni često neka ljuta trava na bolnu ranu. Onako ni iz čega. Samo se probudim i krene me. Katolkinja sam pa je krivice, samooptuživanja ili kojekakvih oruđa za loše osjećaje napretek.
Ime sam odbrala po nadimku koji mi je dao djed kad sam bila mala. Lepurica. Iskrivljeno od leptirica. Bila sam jako mršava, krhka djevojčica. Moj djed je bio slijep ali kao svi slijepi ljudi razvio je neka druga osjetila kojima je precizno, kao i da vidi, detektirao svijet.

Bio je pjesnička duša, s istančanim antenama kojima je čitao svijet. S pomoću štapa je hodao, suh, uspravan, uvijek odmjeren, dušom neobična uglađena gospodina na seoskim grubim pustopoljinama ili uskim varoškim puteljcima. On je bio uvijek uspravan i svoj.

Naslijedila sam i bolest od koje je krenula njegova sljepoća. Slabovidnost. Ali, kod mene je to u znatno blažem obliku. Da sam slabovidna doznala sam na liječničkom pregledu nakon diplome na Filozofskom na kojem sam studirala književnost. Okulist je rekao da je u istoj mjeri bio slabovidan i Krleža. Ne znam je li to točno, možda je to samo bila zgodna dosjetka kojoj je htio reći - tko voli čitati, čita.

A moj djed je čitao jako puno. I kupovao knjige sve dok ga je vid služio. Kad je izgubio vid, knjige su mojoj baki poslužile da njima lakše u peći potpaljuje vatru. Njezina duša nije bila ni opeklina, a ni pjesnička, u njezinoj duši je čučao samouvjereni gazda sela koji kaže što misli, uzme što želi, ostavi što neće, bez dvoumljenja ili preispitivanja.
Bili su kompatibilni, danas bi se reklo. Jedno je život propitivalo emocijama, a drugo uzimalo urođenim instinktom za preživljavanje. Tako su zapravo uspješno koegzistirali više od šestdeset godina.

Kad je umro moj djed bilo je proljeće, na tržnici smo pokupovali sve stručke ljubičica jer ih volio mirisati, i bacili s njim u zemlju. Baka koja nikada nije gubila glavu, pola godine je bila u nekom logoroičnom napadu demencije, isključila se iz sadašnjosti i otplovila u svoju mladost i o njoj pričala, pričala.. Bilo je svega. Mojoj obitelji je bilo pomalo neugodno.

Zabrazdila sam. A krenula sam pričati o sebi. Dobro, ovo je uvod. Otvorit ću ja već svoje srce i dušu. Papir trpi sve.

Oznake: dnevnik, sjecanja, refleksija

- 11:05 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  srpanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2021 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi