četvrtak, 29.07.2021.

Što da se radi?

Ustvari, gospođa sam pred mirovinu. Brojim sitno. Dvije godine. Od kada je pandemija radim od doma, pa taj boravak doma donekle ublažava neugodnu putanju.

Radim u jednoj javnoj ustanovi. Rekla bih, svejedno kojoj, sve javne ustanove odražavaju duh vremena koji je u društvu, kao zakon spojenih posuda. Koliko je društvo zrelo, toliko su i one, i obratno, koliko je nered u društvu, toliko je nereda u javnim ustanovama.

Kad se okrenem iza sebe, pitam se jesu li makar malo evoluirale. Možda malo. Mijenjao ih je pritisak javnosti, afere su se pokazale kao najpouzdaniji katalizator promjena.

Ali, neću danas o tome. Počela sam pisati da istražim svoju unutarnju stvarnost, o mom insajderskom iskustvu službovanja bit će već prilike progovoriti.

Osim što sam pred mirovinu, ja sam i majka kojoj će uskoro završiti aktivna roditeljska uloga. Sin mi je jednom nogom izvan kućnog praga, odrasta, širi krila, i odlepršat će.

Ostajem sama sa sobom. Tko sam uopće? Što ja volim? Koji je smisao moje putanje? Što da radi osoba koja je manje više prosječna, kojoj je svemir, geni, Svevišnji ili tko već u prosječnost kapnuo nekoliko kapi nemira koji kvari svako besposličanjenje na kauču, gledanje loših filmova, gluvarenje bez nekog reda.

Koji je smisao života kada ostanemo bez smislenih uloga koje smo gurali, kada ostanemo bez imperativa moranja.

Ja sam se namorala - rekla je moja zubarica.
Pred odlazak u mirovinu uređivala je vikendicu na Mrežnici i prepričavala mi je zgodu kad su je neki prijatelji pitali uživa li u njoj, lijepa je, na predivnom mjestu. Rekla im je što i meni, da je cijeli život samo radila, bila u pogonu dvjesto na sat, i da ona ne zna kako sad uživati, ona zna podizati djecu, služiti, raditi, i sad neka Mrežnica, kuća, zelenilo, rijeka, što je to?!

Njoj je grah pao da radi, kao i meni, nju je tjeralo moranje, imperativi, zadaće.

Nama treba neki tečaj, poduka, kako potegnuti ručnu. Treba nam objasniti kako i zašto uživati, što uopće znači uživati, ima li to uopće smisla. Možda je pojam uživanja neka marketinška floskula, kao i sreća. Maltretiraju nas javni imperativi da moramo biti sretni, uživati, puno trošiti, biti mladi. Želimo li mi to uopće? Je li to smišljena prevara nekih korporativnih umova koji nas tako podjarmljuju...

Koji god da je odgovor, nebitno je. Uvijek ostaje život. Pitanje njegova smisla.

Što da se radi? Možda ovim dnevnikom nazrem put...

Oznake: dnevnik, mirovina

- 20:47 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.07.2021.

Moje ime je Lepurica.

Otvorila sam ovaj blog jer želim o sebi govoriti bez ustezanja. Sve. Terapeutski iskreno. U stvarnom životu nemam kome. Ne zato što doista nemam nego što unaprijed znam da mi se svaka buduća rekcija na rečeno najvjerojatnije ne bi svidjela. Račica sam u horoskopu, u meni je istančano more osjećaja. Ponekad mislim da je moja duša jedna bolna opeklina, i da sama nabolje znam izaći nakraj sa njom, samo ja znam kako treba vidati rane. Ne kažem da sam najnježnija, da se štedim, omakne se meni često neka ljuta trava na bolnu ranu. Onako ni iz čega. Samo se probudim i krene me. Katolkinja sam pa je krivice, samooptuživanja ili kojekakvih oruđa za loše osjećaje napretek.
Ime sam odbrala po nadimku koji mi je dao djed kad sam bila mala. Lepurica. Iskrivljeno od leptirica. Bila sam jako mršava, krhka djevojčica. Moj djed je bio slijep ali kao svi slijepi ljudi razvio je neka druga osjetila kojima je precizno, kao i da vidi, detektirao svijet.

Bio je pjesnička duša, s istančanim antenama kojima je čitao svijet. S pomoću štapa je hodao, suh, uspravan, uvijek odmjeren, dušom neobična uglađena gospodina na seoskim grubim pustopoljinama ili uskim varoškim puteljcima. On je bio uvijek uspravan i svoj.

Naslijedila sam i bolest od koje je krenula njegova sljepoća. Slabovidnost. Ali, kod mene je to u znatno blažem obliku. Da sam slabovidna doznala sam na liječničkom pregledu nakon diplome na Filozofskom na kojem sam studirala književnost. Okulist je rekao da je u istoj mjeri bio slabovidan i Krleža. Ne znam je li to točno, možda je to samo bila zgodna dosjetka kojoj je htio reći - tko voli čitati, čita.

A moj djed je čitao jako puno. I kupovao knjige sve dok ga je vid služio. Kad je izgubio vid, knjige su mojoj baki poslužile da njima lakše u peći potpaljuje vatru. Njezina duša nije bila ni opeklina, a ni pjesnička, u njezinoj duši je čučao samouvjereni gazda sela koji kaže što misli, uzme što želi, ostavi što neće, bez dvoumljenja ili preispitivanja.
Bili su kompatibilni, danas bi se reklo. Jedno je život propitivalo emocijama, a drugo uzimalo urođenim instinktom za preživljavanje. Tako su zapravo uspješno koegzistirali više od šestdeset godina.

Kad je umro moj djed bilo je proljeće, na tržnici smo pokupovali sve stručke ljubičica jer ih volio mirisati, i bacili s njim u zemlju. Baka koja nikada nije gubila glavu, pola godine je bila u nekom logoroičnom napadu demencije, isključila se iz sadašnjosti i otplovila u svoju mladost i o njoj pričala, pričala.. Bilo je svega. Mojoj obitelji je bilo pomalo neugodno.

Zabrazdila sam. A krenula sam pričati o sebi. Dobro, ovo je uvod. Otvorit ću ja već svoje srce i dušu. Papir trpi sve.

Oznake: dnevnik, sjecanja, refleksija

- 11:05 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  srpanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2021 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi