četvrtak, 29.07.2021.
Što da se radi?
Ustvari, gospođa sam pred mirovinu. Brojim sitno. Dvije godine. Od kada je pandemija radim od doma, pa taj boravak doma donekle ublažava neugodnu putanju.
Radim u jednoj javnoj ustanovi. Rekla bih, svejedno kojoj, sve javne ustanove odražavaju duh vremena koji je u društvu, kao zakon spojenih posuda. Koliko je društvo zrelo, toliko su i one, i obratno, koliko je nered u društvu, toliko je nereda u javnim ustanovama.
Kad se okrenem iza sebe, pitam se jesu li makar malo evoluirale. Možda malo. Mijenjao ih je pritisak javnosti, afere su se pokazale kao najpouzdaniji katalizator promjena.
Ali, neću danas o tome. Počela sam pisati da istražim svoju unutarnju stvarnost, o mom insajderskom iskustvu službovanja bit će već prilike progovoriti.
Osim što sam pred mirovinu, ja sam i majka kojoj će uskoro završiti aktivna roditeljska uloga. Sin mi je jednom nogom izvan kućnog praga, odrasta, širi krila, i odlepršat će.
Ostajem sama sa sobom. Tko sam uopće? Što ja volim? Koji je smisao moje putanje? Što da radi osoba koja je manje više prosječna, kojoj je svemir, geni, Svevišnji ili tko već u prosječnost kapnuo nekoliko kapi nemira koji kvari svako besposličanjenje na kauču, gledanje loših filmova, gluvarenje bez nekog reda.
Koji je smisao života kada ostanemo bez smislenih uloga koje smo gurali, kada ostanemo bez imperativa moranja.
Ja sam se namorala - rekla je moja zubarica.
Pred odlazak u mirovinu uređivala je vikendicu na Mrežnici i prepričavala mi je zgodu kad su je neki prijatelji pitali uživa li u njoj, lijepa je, na predivnom mjestu. Rekla im je što i meni, da je cijeli život samo radila, bila u pogonu dvjesto na sat, i da ona ne zna kako sad uživati, ona zna podizati djecu, služiti, raditi, i sad neka Mrežnica, kuća, zelenilo, rijeka, što je to?!
Njoj je grah pao da radi, kao i meni, nju je tjeralo moranje, imperativi, zadaće.
Nama treba neki tečaj, poduka, kako potegnuti ručnu. Treba nam objasniti kako i zašto uživati, što uopće znači uživati, ima li to uopće smisla. Možda je pojam uživanja neka marketinška floskula, kao i sreća. Maltretiraju nas javni imperativi da moramo biti sretni, uživati, puno trošiti, biti mladi. Želimo li mi to uopće? Je li to smišljena prevara nekih korporativnih umova koji nas tako podjarmljuju...
Koji god da je odgovor, nebitno je. Uvijek ostaje život. Pitanje njegova smisla.
Što da se radi? Možda ovim dnevnikom nazrem put...
- 20:47 -
