srijeda, 31.10.2012.
"Kako postati i ostati (ne)sretan?" 3.dio
Do iracionalnih vjerovanja dolazi zbog iskrivljenog razmišljanja. Tu razlikujemo pretjerano uopćavanje, prebrzo zaključivanje i emocionalno zaključivanje.
Kod pretjeranog uopćavanja na temelju jednog slučaja poopćujemo na sve buduće situacije, a to dovodi do razočarenja ako je to nešto usmjereno prema nama ili ljutnje ako je usmjereno prema drugima. Često tada pamtimo samo loše, a dobro ne vidimo, sve gledamo crno-bijelo, jednu negativnu osobinu prenosimo na cijelu osobu.
Kada negativno interpretiramo situaciju iako nemamo dovoljno dokaza da je zaista takva radi se o prebrzom zaključivanju. Čitamo misli smatrajući da netko o nama misli loše, a nemamo za to potkrepljenje. Ponekad očekujemo da će se dogoditi nešto loše i to smatramo činjenicom. To dovodi do toga da se to zaista i dogodi, a takva pojava naziva se samoispunjavajuće proročanstvo.
Kako bismo izbjegli da naše loše emocije shvatimo kao odraz stvarnosti moramo postati svjesni što sami sebi govorimo kada smo tužni ljuti... te misli trebamo promijeniti. Do pogreške u razmišljanju dolazi kada mislimo da sve što drugi naprave ima veze s nama (nismo svima baš toliko bitni).
ŠTO UČINITI?
Iracionalna vjerovanja su kako i sama riječ kaže, iracionalna, ne odgovaraju stvarnosti. Kako bismo smanjili ili uklonili njihov utjecaj na naš život trebamo ih osvijestiti. Trebamo prihvatiti odgovornost za svoje misli i osjećaje. Primjerice, reći ćemo si Nije me ona naljutila. Ja sam se sama naljutila. Zatim, važno je uočiti razliku između poželjnih i nepoželjnih osjećaja. Osjećaje ne izaziva situacija, nego kako mi tu situaciju interpretiramo. Dokaz tome je da ljudi različito shvaćaju istu situaciju. Trebamo uočiti situacije koje izazivaju neugodne osjećaje te zabilježiti to ukoliko su emocije pretjerane u odnosu na situaciju, ako predugo traju ili nisu primjerene za tu situaciju. Naposljetku, sve treba logički proanalzirati te stvoriti novu misao temeljenu samo na činjenicama.
Promjena razmišljanja nije jednostavna, ne događa se samo našom odlukom da ćemo se promijeniti jer znamo da bi nam život bio lakši, ako ne život onda barem neke životne situacije. Autorice knjige „Kako postati i ostati (ne)sretan?“ pokušavaju rasvijetliti naš pogrešan način razmišljanja i usmjeriti nas prema pravome, ali ni one nemaju magični napitak. Sve je na nama. Trebamo svjesno mijenjati razmišljanje i u tome biti uporni. A promjene se ne događaju preko noći...
Oznake: psihologija
- 14:39 -
ponedjeljak, 29.10.2012.
"Kako postati i ostati (ne)sretan?" 2.dio
Jedno od iracionalnih vjerovanja je i to da ljudi moraju biti kažnjeni kada učine nešto loše. Često smo ljutiti zbog grešaka drugih ljudi, a nagomilana ljutnja može biti opasna po zdravlje. Trebamo reći drugima ako nas je njihovo ponašanje povrijedilo ili nam smeta, ali to treba učiniti bez napadanja i ponižavanja druge osobe.
Svi želimo da se stvari odvijaju onako kako smo zamislili, ali to se rijetko tako i dogodi, a onda to smatramo katastrofom. Stvari se događaju onako kako se događaju, uzrujavali se mi ili ne.
Ono što treba napraviti je postaviti si pitanja kao što su: Što je najgore što mi se može dogoditi ako ne dobijem ono što mislim da trebam dobiti? Što je najgore što mi se može dogoditi ako dobijem ono šo mislim da ne trebam dobiti? Treba si postaviti visoke ciljeve i lijepo je imati velike snove, ali oni se ne ostvaruju lako i preko noći. Važno je postaviti si potciljeve koje ćemo laše doseći.
Kada se u našem životu pojavi neki problem ili smo stavljeni pred neki zadatak, mislimo da moramo pronaći savršeno rješenje, bez negativnih posljedica. Takvo ne postoji. Svako rješenje ima pozitivne i negativne posljedice.
Prošlost određuje naš život i neki ljudi smatraju da ne mogu ništa učiniti kako bi to promijenili, a to nije točno. Ti ljudi pate od nečega što se zove naučena bespomoćnost. Ne trude se ni pokušati napraviti nešto novo i drugačije jer smatraju da to ne mogu ili da to neće promijeniti njihovu situaciju. Važno je da se svaki put kada ipak naprave nešto što do tada nisu nagrade.
Često se previše brinemo što će se dogoditi ako napravimo ovo ili ono, ako ne uspijemo pronaći posao u struci, ako ne prođemo ispit...Takva pitanja izazivaju veliki strah u nama, a kada bismo odgovorili na njih strah bi se smanjio. Npr. ako ne nađem posao u struci, mogu se prekvalificariti. Ako ne položim ispit, mogu ići na idući rok, kada bolje naučim. Ukoliko ne možemo izbjeći brigu možemo pokušati odvojiti 15 minuta u danu kada ćemo brinuti, a u ostalom vremenu zabraniti takvim mislima da nas zamaraju.
Kada nam se u životu približavaju neke promjene, nerijetko govorimo da mi to „ne možemo“, a zapravo mi to „ne želimo“. Svaka promjene je teška, ali izbjegavanjem učiniti ono što trebamo štitimo se od kritike drugih ljudi i izbjegavamo odgovornost.
Koliko puta smo čuli: Kada barem ne bih morao raditi! Da bar mogu otići na Havaje i besposleno ležati na plaži! Takve rečenice proizlaze iz vjerovanja da bismo bili sretniji kada ne bismo ništa radili, a ona su iracionalna. Čovjek nije najsretniji kada ništa ne radi, čovjek je najsretniji kada radi ono što voli. Izležavanje na plaži ili pred TV-om brzo bi nam dosadilo.
Ljudi se suočavaju s problemom tako da pokušavaju promijeniti ili izbjeći situaciju. Time se problem ne rješava, dapače on se povećava i gubimo samopuzdanje. Treba prestati očekivati najgore i suprostaviti se izgovorima. Svaki put kada se suočimo s problemom trebamo se nagraditi.
U idućem postu nešto o tome kako iskrivljeno razmišljanje dovodi od iracionalnih vjerovanja i što možemo učiniti protiv toga.
Oznake: psihologija
- 16:47 -
petak, 26.10.2012.
"Kako postati i ostati (ne)sretan?"
Ovih dana čitala sam knjigu D. Miljković i M. Rijavec „Kako postati i ostati (ne)sretan?“ o iracionalnim vjerovanjima i kako ta iskrivljenja mišljenja možemo ispraviti.
Već prije sam čitala knjige istih autorica i oduševio me njihov jednostavan stil, direktno obraćanje čitatelju na jedan vrlo šaljiv način te mnoštvo životnih primjera. I ova knjiga obiluje istima.
Znala sam da me moj način razmišljanja u mnogočemu koči pa često i čini nesretnom. No, unatoč tome rijetko kada sam u stvarnoj situacije napravila onako kako sam znala da treba, kako sam zamislila da ću napraviti. Zašto? Zato što imam mnogo iracionalnih uvjerenja.
Pokušat ću objasniti neka od njih i kako ih riješiti, ali da biste dobili bolji uvid svakako pročitajte knjigu.
Želimo biti prihvaćeni i voljeni, to je normalno, ali ponekad nas nesretnima čini neprihvaćanje osobe o kojoj i sami imamo loše mišljenje. Patimo od iracionalnog uvjerenja kako nas SVI moraju voljeti da bismo vrijedili kao osobe. No zaboravljamo da smo vrijedni sami po sebi, da ima ljudi koji nas prihvaćaju upravo onakima kakvi jesmo. Nemaju svi iste životne vrijednosti. Netko će o meni imati loše mišljenje jer sam žesko, a volim nogomet. No to je samo njegovo mišljenje. Ne znači da je to stvarno loše, da sam zbog toga čudna. To je samo mišljenje, a ne činjenica. Mnogima se upravo ta ista stvar kod mene sviđa.
Nekim ljudima teško je priznati pogrešku ili otkriti drugima da nešto ne znaju. Uvjereni su da moraju biti savršeni kako ih drugi ne bi odbacili. Takvi ljudi često odlažu poslove jer nemaju dovoljno vremena da sve naprave savršeno. Kod njih vrijedi „sve ili ništa“. Također, nisu spremni prikazati svoj rad pred drugima jer se boje da nije dovoljno dobar. Među te se, nažalost, ubrajam i ja. Bojim se da ću napraviti nešto pogrešno, a o pogreškama (koje ionako ne mogu izbjeći) jako dugo razmišljam i neprestano se pitam zašto nisam drugačije postupila ili više si vremena uzela da posao obavim kvalitetnije. Mi, perfekcionisti, trebamo si tada postaviti pitanje: „Je li to zaista tako strašno?“ i „Što se najgore može dogoditi ako to napavim tako?“
Jedno od iracionalnih vjerovanja jest i da moramo brinuti zbog tuđih problema. Naravno, trebamo pokušati pomoći onima oko nas kojima zaista možemo pomoći. No, često smo opterećeni problemima bljižnjih koje mi ne možemo riješiti ili što je još gore naši bližnji u nama izazivaju grižnju savjest rečenicama kao što je: „Da ti je stavrno stalo do mene, napravio bi to.“ Do toga dolazi kada su naše želje i želje druge osobe u konfliktu. Trebamo se zapitati bismo li zaista bili sretniji kada bismo popustili toj emocionalnoj ucjeni.
Ovisna osoba je pasivna, sklona konformizmu, osjetljiva je na želje drugih, voli kada se za nju drugi brinu, a sve zato što ima manjak samopouzdanja, boji se prihvaćanja posljedica svojih odluka i zato što misli da mora imati nekoga na koga će se osloniti. Takve osobe ponekad misle i da će im ta druga osoba uliti samopoštovanje, a ne shvaćaju da ono upravo dolazi s ovim što izbjegavaju, a to je donošonje odluka.
Ukoliko mislimo da moramo imati potpunu kontrolu nad svime, događa se da nismo spontani i prirodni, da ne znamo uživati i zabavljati se jer previše brinemo oko toga što bi se moglo dogoditi. A tko može biti sigurna što će se dogoditi za pet minuta, sutra ili za pet godina?
Jeste li prepoznali već neka iracionalna vjerovanja kod sebe?
Nastavak slijedi u idućem postu.
Oznake: psihologija
- 14:56 -
petak, 12.10.2012.
"Koliba", William P. Young
Koliba...knjiga za koju sam mnogo puta čula od prijatelja, poznanika, na TV-u, vidjela sam ju na sajmovima knjiga...“Zanimljiva naslovnica“, mislila sam i to je manje više to. Moja pažnja je prešla na druge stvari. Znala sam da ima nekakav duhovni sadržaj, ali iz nekog razloga nije dospjela u moje ruke. S obzirom da vjerujem da se sve dogodi u svoje vrijeme, očito tada nisam bila spremna za ono što ta knjiga nudi.
No prije par mjeseci prijateljica je počela pričati o sadržaju „Kolibe“ i ono što je rekla me šokiralo – malenu kćer nekog čovjeka ubiju. Zainteresirala sam se. Knjiga je nakon par mjeseci putovanja od jednog do drugog prijatelja došla i do mene. Kao i obično najprije sam pročitala riječi na koricama knjige, a na njima je pisalo da će me knjiga zaprepastiti i promijeniti.
Prije nego se osvrnem na sadržaj moram reći da me iznenadio stil pisanja. Očekivala sam ozbiljan ton, a ono na gotovo svakoj stranici neki komičan događaj ili smiješan komentar. Knjiga je pisana vrlo razumljivim jezikom, barem na početku. S vremenom ono o čemu govori postaje kompliciranije pa samim time je teže shvatiti sadržaj. Jednostavno, to nije knjiga koju možete čitati u tramvaju. Razmišljala sam bi li bila razumljivija nekome tko ne vjeruje u Boga ili nekome tko ima vjerska znanja i uvjerenja. I ne znam...ali mislim da je jednako korisna i jednima i drugima. Daje neku nadu da nas netko razumije i da sve može biti bolje.
Kada sam počela čitati imala sam na umu to da mi je prijateljica rekla da je početak šokantan i da je važno ne odustati od čitanja. S obzirom da možda još uvijek postoje ljudi (kao i ja do prije par dana) koji nisu pročitali tu knjigu neću previše otkrivati, ali mogu reći da je za mene to bio trenutak u kojem sam odložila knjigu da se smirim.Zastrašujuće, nevjerojatno, a događa se, možda i svaki dan.
Macka (glavnog lika) taj događaj koji je pokretač cijele priče, dovodi u borbu sa samim sobom – onu najgoru borbu. Postavljao si je mnogo pitanja, a nakon što je dobio poruku koju mu je navodno poslao Bog dobio je priliku za odgovore i to na mjestu njegovih najgorih noćnih mora – kolibi u kojoj mu je dijete ubijeno.
Što se dalje događalo? Pročitajte „Kolibu“ Williama P. Younga.
- 10:43 -
srijeda, 03.10.2012.
Priča o mržnji i oprostu
„Preživjela da ispriča“ je knjiga o genocidu, genocidu koji se dogodio prije nepunih dvadeset godina, a cijeli svijet ga je mjesecima ignorirao.
Oduvijek su me zanimale potresne priče po istinitom događaju. Očekivala sam da će i ova biti dirljiva, da ću o njoj još dugo nakon čitanja razmišljati, ali nisam očekivala da će me toliko toga naučiti o životu, vjeri i opraštanju.
Immaculée Ilibagiza je odrasla u Runadi, zemlji središnje Afrike, u obitelji u kojoj nije nedostajalo razumijevanja i ljubavi. Njeni roditelji su pomagali svima kojima je pomoć bila potrebna. Tako Immaculée do odlaska u školu nije znala za plemenske podjele ni da pripada plemenu Tutsi. Iako je imala mnogo poteškoća u procesu svog školovanja, uspjela se upisati na fakultet. No, netrpeljivost među Hutima i Tutsijima se zaoštrava te u proljeće 1994. godine, za vrijeme praznika koje je trebala provesti s obitelji, započinje genocid nad Tutsijima. Hute se otvoreno preko radiopostaja i televizije poziva da ubijaju svoje dojučerašnje prijatelje Tutsije, jer „te žohare treba zgaziti, istrijebiti“. Iako je Immaculée bila uvjerena da će to sve brzo prestati i bez većih posljedica, bila je prisiljena odvojiti se od svojih roditelje, a uskoro i od braće. Seoski pastor ju s još sedam žena smješta u skrivenu kupaonicu veličine metra kvadratnog. Tamo su provele tri mjeseca! Tri mjeseca bez trenutka mira i sigurnosti dok je vani trajao genocid. Nisu vidjele što se događa s vanjske strane zida, ali su po vici i krikovima znale da se ne smiju pomaknuti, gotovo ni disati, da ih ubojice ne bi otkrile. U toj borbi za život Immaculée sve više shvaća koliko je bitno da se moli i da ju jedino molitva može spasiti.
Nevjerojatna je njena vjera u tim užasnim trenutcima njenog života, a zadivljujuća njena snaga da se nosi sa svime onime što ju je čekalo kada je izašla iz te male kupaonice.
Ona je preživjela da ispriča, dopustite da i do vas dođe njena priča.
- 17:57 -
ponedjeljak, 01.10.2012.
Nick Vujičić, čovjek od kojega trebamo učiti
Gledati u njega, a da ti glavom ne krenu razne misli jednostavno nije moguće... Kada sam vidjela letke za njegov govor u Zagrebu nisam mogla vjerovati, pogled na njega rastužio me...izgledao je kao bista na stolu, bista za koju sam znala da se miče...mnoga pitanja su se pojavila, a najglasnija među njima bila su: Zašto? i Kako?
Zašto je rođen takav? Je li razlog genetski? Neko zračenje? Kako se kreće? Čula sam da surfa, pliva...Pa kako to radi? Oženio se?
Stvari koje nama „zdravima“ predstavljaju mnoge potoškoće pa i nepremostive prepreke (skakanje s padobranom npr.) on radi.
Njegova snaga je zadivljujuća. S takvim hendikepom živjeti čini se kao strašan teret osobi koja ga ima, a i ljudima koji tu osobu okružuju, a to bi vjerojatno bila obitelj i par prijatelja jer izaći među ljude...nikako. A ipak, Nick govori pred tisućama ljudi, obišao je mnoge zemlje svijeta i svoju snagu prenio drugima.
Njegovo veselje je zarazno. Nema ruke i noge, ali ima nešto što nama mnogima nedostaje – istinsku radost. Dok se smije ne možeš, a da se i sam ne nasmiješ jer on je zaista sretan, njegova sreća dolazi iz njegove nutrine i on ju prenosi drugima.
Većina ljudi upoznala ga je kroz njegove govore. Nažalost, nisam bila prisutna na govorima u Hrvatskoj, ali nadam se da ću imati drugu priliku za to. Ono što je prenio na mene samo putem TV-a ili interneta sigurno se ne da usporediti s atmosferom koja nastane dok govori, dok gledaš kako druge ljude dotiče svojim riječima. Na neki način u takvim trenutcima svi potpuno razumijemo jedni druge iako se uopće ne poznajemo.
Posebno me se dojmila njegova priča s jednog obiteljskog okupljanja na kraju kojeg su se svi grlili, a on je stajao na podu. Tamo je bila i jedna mala djevojčica od oko dvije godine koja ga je promatrala. Rekla je da ga želi zagrliti, ali ga je nakon toga i dalje promatrala i razmišljala. Nije joj ništa govorio samo ju je gledao, a onda je učinila nešto nevjerojatno. Stavila je ruke iza leđa, prišla mu i zagrlila ga vratom. I ponovno se potvrdilo da mi odrasli o ljubavi i prihvaćanju trebamo učiti od djece.
Mnogo toga možemo naučiti i iz Nickovog načina razmišljanja. Koliko puta smo se naživcirali jer nam je otišao bus ili tramvaj, koliko puta nas je naljutila kiša jer smo bili potpuno mokri kad smo došli na posao ili kući ili u trgovinu, koliko puta smo se pitali zašto nas netko mrko gleda ili komentira naš izgled, koliko puta...a kako bi tek bilo da nemamo ruke i noge...vjerojatno bi bili zatvoreni u kući ili još vjerojatnije u nekoj instituciji i ne bi mogli uživati u ljepotama grada, ne bi mogli gaziti po lokvama i veseliti se kao djeca, a ljudi bi nas sažaljevali. A Nick, živi gotovo samostalno, putuje po svijetu, iz svog hendikepa izvukao je najbolje za sebe, ali i za nas. Dokaz je da su ograničenja samo u našem umu i da vjera u Boga može promijeniti sve, dokaz je da su Njegovi putevi nedokučivi i da prihvaćanjem onoga što ne možemo promijeniti postajemo sretni. Tek kada postanemo zahvalni za ono što imamo, naći ćemo i ono što svi tražimo - mir i zadovoljstvo.
Veliku ulogu u njegovom načinu razmišljanja imaju i njegovi roditelji. Prihvatili su ga onakvim kakav jest i, uz Boću pomoć, ga odgojili tako da vjeruje da je vrijedan. Zaista zaslužuju divljenje.
Većina pitanja koja sam si na početku postavljala dobila su svoj odgovor. Možda ne onaj koji sam očekivala, ali jedan puno vrijedniji. Nikada neću shvatiti zašto se netko rodi s hendikepom, zašto se događaju loše stvari, zašto su ljudi zli, ali ni ne moram shvatiti. Ono što znam je da je Ljubav jača od svakog hendikepa, od zlobe, svih životnih poteškoća...jača je od svega.
Sada samo moram naučiti tako i živjeti.
Oznake: Nick Vujičić, vjera, Osobno
- 10:52 -
