Marketing
"Kako postati i ostati (ne)sretan?"
Ovih dana čitala sam knjigu D. Miljković i M. Rijavec „Kako postati i ostati (ne)sretan?“ o iracionalnim vjerovanjima i kako ta iskrivljenja mišljenja možemo ispraviti.
Već prije sam čitala knjige istih autorica i oduševio me njihov jednostavan stil, direktno obraćanje čitatelju na jedan vrlo šaljiv način te mnoštvo životnih primjera. I ova knjiga obiluje istima.
Znala sam da me moj način razmišljanja u mnogočemu koči pa često i čini nesretnom. No, unatoč tome rijetko kada sam u stvarnoj situacije napravila onako kako sam znala da treba, kako sam zamislila da ću napraviti. Zašto? Zato što imam mnogo iracionalnih uvjerenja.
Pokušat ću objasniti neka od njih i kako ih riješiti, ali da biste dobili bolji uvid svakako pročitajte knjigu.
Želimo biti prihvaćeni i voljeni, to je normalno, ali ponekad nas nesretnima čini neprihvaćanje osobe o kojoj i sami imamo loše mišljenje. Patimo od iracionalnog uvjerenja kako nas SVI moraju voljeti da bismo vrijedili kao osobe. No zaboravljamo da smo vrijedni sami po sebi, da ima ljudi koji nas prihvaćaju upravo onakima kakvi jesmo. Nemaju svi iste životne vrijednosti. Netko će o meni imati loše mišljenje jer sam žesko, a volim nogomet. No to je samo njegovo mišljenje. Ne znači da je to stvarno loše, da sam zbog toga čudna. To je samo mišljenje, a ne činjenica. Mnogima se upravo ta ista stvar kod mene sviđa.
Nekim ljudima teško je priznati pogrešku ili otkriti drugima da nešto ne znaju. Uvjereni su da moraju biti savršeni kako ih drugi ne bi odbacili. Takvi ljudi često odlažu poslove jer nemaju dovoljno vremena da sve naprave savršeno. Kod njih vrijedi „sve ili ništa“. Također, nisu spremni prikazati svoj rad pred drugima jer se boje da nije dovoljno dobar. Među te se, nažalost, ubrajam i ja. Bojim se da ću napraviti nešto pogrešno, a o pogreškama (koje ionako ne mogu izbjeći) jako dugo razmišljam i neprestano se pitam zašto nisam drugačije postupila ili više si vremena uzela da posao obavim kvalitetnije. Mi, perfekcionisti, trebamo si tada postaviti pitanje: „Je li to zaista tako strašno?“ i „Što se najgore može dogoditi ako to napavim tako?“
Jedno od iracionalnih vjerovanja jest i da moramo brinuti zbog tuđih problema. Naravno, trebamo pokušati pomoći onima oko nas kojima zaista možemo pomoći. No, često smo opterećeni problemima bljižnjih koje mi ne možemo riješiti ili što je još gore naši bližnji u nama izazivaju grižnju savjest rečenicama kao što je: „Da ti je stavrno stalo do mene, napravio bi to.“ Do toga dolazi kada su naše želje i želje druge osobe u konfliktu. Trebamo se zapitati bismo li zaista bili sretniji kada bismo popustili toj emocionalnoj ucjeni.
Ovisna osoba je pasivna, sklona konformizmu, osjetljiva je na želje drugih, voli kada se za nju drugi brinu, a sve zato što ima manjak samopouzdanja, boji se prihvaćanja posljedica svojih odluka i zato što misli da mora imati nekoga na koga će se osloniti. Takve osobe ponekad misle i da će im ta druga osoba uliti samopoštovanje, a ne shvaćaju da ono upravo dolazi s ovim što izbjegavaju, a to je donošonje odluka.
Ukoliko mislimo da moramo imati potpunu kontrolu nad svime, događa se da nismo spontani i prirodni, da ne znamo uživati i zabavljati se jer previše brinemo oko toga što bi se moglo dogoditi. A tko može biti sigurna što će se dogoditi za pet minuta, sutra ili za pet godina?
Jeste li prepoznali već neka iracionalna vjerovanja kod sebe?
Nastavak slijedi u idućem postu.
Post je objavljen 26.10.2012. u 14:56 sati.